Aktualizacija bez artificijelnosti i duboko promišljeni minimalizam

Gostovanje Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda: Luigi Pirandello, Tako je (ako vam se tako čini), red. Jagoš Marković

• 
  
  Estetika i poetika stalnog preispitivanja, pomaka i poigravanja mogućim verzijama stvarnosti, koje nikada nisu definitivne i jednoznačne, možda je i najvažnija odrednica djela Luigija Pirandella, klasika talijanske - posebice dramske ali i druge književnosti, čije su drame danas dio svjetskog literaturnog i izvođačkog kanona. Iako nagrađivan i slavljen od različitih institucija i njihovih kritičara još za života, Pirandello je - kako svjedoči njegov književni opus a i biografija, do kraja stvaralačkog života ostao predan ako ne otvorenoj pobuni, a onda barem preispitivanju. No kako to često biva, preispitivanje i otvaranje novih pogleda na stvarnost i osobnost u kazalištu nakon nekog su vremena postali, zbog svoje neosporne vrijednosti i dramatičarske genijalnosti, cijenjeni, ali ipak antologijski. Tako se Pirandella čita u lektiri, poručava u nastavi književnosti, smatra kazališnim inovatorom i velikim dramatičarem, što neizbježno dovodi do šire prepoznatljivosti ali i svojevrsnog okamenjivanja shvaćanja i percepcije njegovih djela. Mnogo puta se autorima, koji su u vremenu svoje najviše inventivnosti bili vrlo aktualni i čak provokativni, aktualnost i provokativnost gube u vremenu.

   Najčešći razlog tome jest stvarna društvena mijena, no u slučaju autora poput Pirandella posrijedi je drugi proces. Naime, njegova se djela postavljaju jer se radi o autoru koji je u povijesti dramske literature označen važnim, a kako bi se afirmirao značaj poetike i estetike prepoznatljiv iz povijesti i udžbenika književnosti. To dovodi do smještanja autora u svojevrstan muzej, gdje se izvedbe njegovih djela na sceni ne promatraju kao aktualne ili poticajne za refleksiju suvremene publike nego kao spomenici i poučci o jednom velikom piscu i njegovu vremenu. Naravno, umješnost i umjetnost u postavljanju aktualizirajućih klasika poput Pirandella je u sintezi ovih krajnosti, što brojne inscenacije ne pronalaze. S druge strane, upravo takvu sintezu uspješno je ostvarila predstava Tako je (ako vam se tako čini) Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, premijerno u režiji Jagoša Markovića izvedena u sezoni 2016/2017., a koja je 24. listopada gostovala u HNK u Zagrebu.

  

  Tako je (ako vam se tako čini) sasvim je očuđujuća dramska literatura. Naime, njezino kretanje nalazi se između beskrajno varirajućih verzija istine, bez odgovora i definitivnog rješenja. Gospodin Ponza i gospođa Frola, svaki u svojoj sceni, stalno ulaze i izlaze dovodeći pred sve zbunjenije članove naoko sređenog, uvjerenog i situiranog (malo)građanskog društva nove verzije istine. Događaji o povijesti tih osoba, iako zanimljivi, svojom su tematikom zapravo manje važni ili nevažni. Tko je, gdje je i zašto je gospođa Ponza, što je temeljna okosnica tih priča, važno je samo utoliko što oblikuje zbunjenost, krajnje nesnalaženje i konačno, rub ludila u onih koji se suočavaju s verzijama istine. Izlaz, ispravnu i istinitu verziju istine traži se u angažiranju različitih društvenih autoriteta - od savjetnika do gradonačelnika, no i oni koji bi u sustavu građanskog društva trebali biti autoritet i vlast pred kojom će se svatko obvezno pokoriti, ne uspijevaju ukrotiti potragu za istinom i dovesti je do kraja.
  
  I kada se gospoda Ponza pojavi na sceni prekrivena velom, ne razaznaje se istina, ne pronalazi odgovor, nego ostaje relativna, u iskazu poznate replike gospođe Ponza: „Ja sam ona kojom me vi smatrate“. Istina tako ostaje zatvorena u postojanom, stalnom relativizmu koji otkrivanjem beskrajnih varijacija zapravo skriva, zamućuje i čini vjerovanje u društvo koje može pronaći istinite istine, zapravo izlišnim. Lamberto Laudizi, najstariji na sceni, pruža upravo takav, postojan kontrapunkt svojim (malo)građanima, relativizirajući istinu, istovremeno ironizirajući i zastrašujući ih svojim nadilaženjem shvaćanja o relativnosti istine, ostajući tako jedini Pirandellov lik koji suvereno komentira i ne gubi ravnotežu u žongliranju istinama.

  

  Traženje istine i njezina posvuda izviruća relativnost, upravo su sloj u i oko kojega Pirandello gradi predstavu. Gradi je na način koji je sasvim otvoren, ali ne u pronalaženju rješenja ili omogućavanju gledateljima iznalaženja zaključaka, nego u suočavanju s realnošću koja je upravo u tome kako je relativnost jedina trajna odrednica društvenih odnosa. Sve ostalo, sve što se čini istinitim i ispravnim, u drugom trenutku može biti neistinito i neispravno. Društvo, čija je istina upravo takva, krhkoću održavanja može pronaći u svakovrsnom igranju stabilnosti karaktera i odnosa, dok je zapravo relativnost u osobnosti i odnosima sveprisutna. Suočavanje s njom, kao razbijanje privida ravnoteže, dovodi do zbunjenosti i rušenja u želji za pronalaženjem definitivnih, nepostojećih odgovora. Upravo ovakvo dijagnosticiranje i građenje predstave, koje Pirandello zacrtava u svojoj drami, adaptacija i režija Jagoša Markovića pravilno prepoznaju i pripuštaju u izvedbu. Time se ostvaruje aktualizacija teksta, otvara se društvo Pirandellovih likova društvu njihovih gledatelja, istovremeno ne gubeći sve odrednice poetike i estetike predloška.

  Dakle, aktualizacija u ovoj inscenaciji nije provedena nasilno ili prisilno, redateljskim potezima ili grubim adaptacijama koje bi dovodile do zapostavljanja Pirandella, istovremeno nudeći njegovo promišljanje i o društvu točno sto godina od nastanka drame. Jer, relativizam istine u društvu prepunom (kvazi)informacija, gdje svaki izvor tvrdi nešto drugi i želi biti baš onaj kojem će se bespogovorno vjerovati, ne može rezultirati drugim do pirandellovskom potragom do ludila u kojoj će se angažirati autoriteti, saslušavati brojni izvori, na kraju čega se izvodi jedina rezultanta novog relativizma.

  Markovićev pristup u realizaciji ovako postavljene predstave može se karakterizirati minimalističkim, u kojem su sve intervencije, kad ih bude, promišljeno oblikovane i imaju jasan razlog i svrhu u potvrđivanju onoga što se želi iskazati. Od scenografije (također je potpisuje redatelj) koja započinje uskim ulazom u dubini pozornice, nakon čega se širi i pada u crnim rampama, preko kostima (Bojana Nikitović) koji savršeno kontrastiraju (malo)građanštinu društva u šarenim, kičastim odijelima, s jednostavnošću crnih pojava gospodina i gospođe Ponza i gospođe Frole, do elegantne superiornosti Lamberta Laudizija. Sugestivna rasvjeta (Dejan Draganov) i izbor glazbe (opet s potpisom redatelja) uglavnom su nenametljivi ali vrlo snažni u karakteriziranju i kontrastiranju, čime pružaju okvir relativizmu istine na sceni. Geometrijska razdvojenost svojevrsnog kora malograđana, koji sluša iskaze Frole i Ponzija, od samih kazivača te superiorno nezainteresiranog Laudizija negdje u kutu, a čini temelj scenskog pokreta, pokazatelj je takvog rada i prepuštanja minucioznosti minimalizma koji snažno i pravilno naglašava.

  

  Jednako i završetak predstave, nakon što gospođa Frola izgovori svoju repliku, ostaje u minimalističkoj a snažnoj sceni Lamberta Laudizija koji, penjući se na luster, ostaje dominirati u svom shvaćanju relativizma i ironiziranju onih ostalih. Ništa u režiji nije pretjerano ili prenaglašeno, čak ni malograđanski iskazi, a istovremeno ništa nije utišano ni prigušeno, čime je pružen okvir za djelovanje Pirandellovih replika aktualizacijom u scenskom prostoru i vremenu koji nije obilježen nečim što bi aktualiziralo svojom pojavom, poput modernih kostima, mobitela, društvenih mreža i sličnih suvremenih izvora informacija, nego pruža okvir za drugu vrstu prepoznavanja i aktualizacije - onu samim doživljajem bezuspješnog traganja za definitivnom istinom.

  U tim i takvim zadanostima, visoka razina odgovornosti za uspjeh predstave je na glumačkom ansamblu, koji mora donijeti na scenu niz idejnih suptilnosti, istovremeno u Pirandellovu predlošku i Markovićevoj adaptaciji. Akteri Jugoslovenskog dramskog pozorišta čine to vrlo uvjereno i snažno, oblikujući svaku scenu vrlo minuciozno i uspješno prenoseći zahtjevan sadržaj predloška. Tijekom toga, gotovo da nema slabih točaka; tek se ponekad dogodi koja nezgrapnost u iskazivanju (malo)građanštine, koja nikako ne narušava nego više potvrđuje cjelinu. Već trajno potvrđeni glumci - Predrag Ejdus kao Lamberto Laudizi i Jelisaveta Sablić kao gospođa Frola, on u beskajno uvjerljivoj lakoći ironiziranja i superiornosti shvaćanja relativizma istine, a ona u snažnoj tragičnosti gospođe Frola izgubljene u istom tom relativizmu, stvorili su i ovdje velike uloge visokih umjetničkih dometa.

  Zaključno, Tako je (ako vam se tako čini) vrsna je predstava. Jedna od onih koje uspijevaju postići aktualizaciju bez artificijelnosti, samim uvažavanjem autora i profinjenim, duboko promišljenim režijskim minimalizmom.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 6. studenog 2017.

Piše: