Metateatarsko tematiziranje kazališne recesije

Kazalište KNAP, u koprodukciji s Umjetničkom organizacijom Trag: Jelena Hadži-Manev, Nora – trenutak pobune

• 
  
  Metateatarsko tematiziranje različitih pojava i trenutaka u i oko kazališta u kazališnim djelima, iako ništa novo u dramskom pismu i izvedbenoj praksi, omogućuje brojne varijacije i različite koncepte, ovisno o fokusu tog postupka i autorskoj estetici. Jelena Hadži-Manev, autorica teksta Nora – trenutak pobune, premijerno izvedenog 14. listopada u zagrebačkom KNAP-u u koprodukciji s Umjetničkom organizacijom Tragači, služi se upravo metateatarskim postupkom u oblikovanju, odlučujući se za idejno relativno jednostavan ali u realizaciji često složen postupak prikazivanja procesa rada na kazališnoj predstavi. Nora – kuća lutaka je klasik Henrika Ibsena i djelo koje se zbog svoje važnosti, ali i izazovnosti, stalno nalazi na repertoarima kazališta gdje doživljava najrazličitije (re)interpretacije. Od jedne takve polazi i Hadži-Manev, postavljajući okvir svoga teksta u proces rada na Nori, čija bi izvedba trebala biti prilagođena komornoj sceni nekog neimenovanog kazališta, dok se ansambl predstave sastoji tek od dvoje glumaca - mlade Orhideje, tek pridošle članice kazališta i starijeg glumca Hrvoja koji, iako dugogodišnji član kuće, u zadnje vrijeme gotovo u njoj ne igra. Situacija, poznata i zasigurno identificirajuća brojnim kazalištarcima i onima koji kazalište prate, očito je još jedan, karikaturalan ali iskren prikaz stanja u kojem inventivnost susreće a donekle pokušava biti i izgovor za odluke uvjetovane financijskim i inim, često eufemistično nazivanim - produkcijskim razlozima.

  Dakle, kazalište nema novca i inih sredstava a namjerava postaviti klasika jer je uvijek intrigantan, upravo zbog mogućnosti reinterpretacija i novih čitanja, istovremeno osiguravajući siguran priljev publike motivirane lektirnim zadanostima (škola i sličnih). Treća osoba na fikcionaliziranim probama u predstavi, kojeg na scenu smješta Hadži-Manev, jest redatelj i to upravo onaj čija je namjera ponuditi novu interpretaciju, proširivanje značenja i druge oblike inventivnosti, zapravo prekrajanja i dovođenja klasika i tradicionalnih rješenja u njegovom postavljanju do sve većeg i većeg apsurda, sve do izjavljivanja kako ga zapravo ne zanima publika nego čisti larpurlartizam. No, ne onakav koji bi slijedio odrednice nekog rada na predstavi nego čija je temeljna metoda sadržana u pretpostavljenoj glumačkoj bespogovornosti, u kojoj će oni biti sredstvo realizacije redateljevih zamisli, bez obzira na njihove osobnosti ili publiku.

  

  Nora – trenutak pobune donosi, zapravo, karikature. Imenovane tek kako bi se olakšao dijalog na sceni, a u konačnici opće, čime omogućava prepoznavanje i identifikaciju, istovremeno ironizirajući i otvarajući propitivanje kazališnog procesa. Tako se razvija neopterećena, komična sinegdoha o teatarskom kako i zašto, koje se može postaviti i postavlja u okvire svakog mjesta gdje bi ono trebalo nastajati, na različite se načine noseći s autorskim i drugim odrednicama osobnosti svojih stvaratelja. Ipak u postavljenom zadatku, koji istovremeno treba/želi biti i objašnjavajuć onima koji se ne susreću s kazališnim procesom rada, identificirajuć onima koji u njemu sudjeluju, i zabavan svima, očituju se i problemi predstave, zadani već predloškom. Naime, ostvarivanje svih tih odrednica u općenitosti kazališta koje može biti bilo koje i bilo gdje, rezultira igranjem tipskih obrazaca koji se često prelijevaju i prelaze u karikature. Tako je mlada glumica Orhideja naivna, u svemu slijedi upute redatelja, dok je stariji Hrvoje dobroćudni cinik, osoba koja je već mnogošto prošla i nema problema s kontriranjem sve zahtjevnijim i nevjerojatnijim idejama redatelja, kojega se karaketrizira kao mladog čovjeka prepunog želje za pomicanjem vlasititih (kvazi)umjetničkih ideja, u svakom slučaju i bez obzira na glumačke osobnosti i zadanosti produkcije.

  U konačnici, na sceni se tako pojavljuju i oblikuju karikaturalni prikazi, likovi koji zabavljaju, ponekad i identificiraju i objašnjavaju, no zapravo propuštaju otići dalje od ocrtavanja kazališnog procesa rada u njegovim stereotipima. Istovremeno, tekst Hadži-Manev, a s njime i predstava, kako odmiče u trajanju, pokazuje i određene viškove, prvenstveno u obujmu. Odnosi između troje likova na sceni, upravo zbog njihove tipske zadanosti i sve izraženije karikaturalnosti, postaju relativno brzo određeni i jasni, čime se gubi potreba za objašnjavanjem i daljnjim nizanjem scena koje, iako sadržajem drugačije, zapravo ne donose novost u odnose i uspostavljene silnice funkcioniranja između redatelja Dražena i glumaca Hrvoja i Orhideje. Vjerojatno iz razloga lakšeg putovanja i gostovanja predstave u različitim scenskim prostorima u uvjetima relativne zadanosti scene i broja likova, takav se pristup s vremenom pretvara u zanimljiv način oprimjerivanja jednog od problema s kojim se sureće i predstava na kojoj akteri predstave rade, a to je nedostatak uvjeta za određena rješenja. Time se predstava nakon određenog vremena čini predugom i, posebno u drugom dijelu, počinje pokazivati značajke manire. Zabavne, zbog sve apsurdnijih situacija u potvrđivanju klišeja o kazalištu i kazalištarcima, ali zapravo ne nudeći mnogo novosti.

  

  Redateljska rješenja Frane Marije Vranković slijede želju predloška da bude zabavan, identificirajuć i objašnjavajuć, no često također nalaze rezultat u oblikovanju karikature i klišeja. Tako redatelj, objašnjavajući svoju koncepciju kao visokoumjetničku, koristi ploču na koju lijepi kičaste crteže, oblikujući odnose iz Ibsenove Nore i svoju interpretaciju tih odnosa, čime se valjda želio dobiti objašnjavajući učinak o Ibsenovom dramskom predlošku. Slično, odnos redatelja Dražena i Orhideje, koji u drugom dijlu predstave poprima obrasce poniženja i traženja potpunog podilaženja redateljskim koncepcijama, završava u stereotipu. Ipak, u većem je dijelu predstave, unatoč određenim viškovima u tekstu, zahvaljujući redateljskim rješenjima, uglavnom onima koji slijede zabavljajuću ulogu predstave, dakle njezino humorno, komedijsko određenje, postignuta dinamika zbivanja i scenskog angažmana, primjerice u prikazivanju redateljskih ideja o mizanscenu s maglom i tamnim, utvarnim kostimima.

   Jelena Hadži-Manev kao Orhideja i Zijad Gračić kao Hrvoje igraju raspoloženo i zapravo veselo, što omogućuje održavanje predstave zanimljivom, prvenstveno zbog njezine humorne note. Mladen Kovačić kao redatelj Dražen oblikuje svoj lik karikaturalno, ponekad prenaglašeno u portretiranju pretencioznog redatelja-diktatora. U ovakvim okolnostima glumačke izvedbe ostaju profesionalne, zabavne, donekle i omogućuju identifikaciju i objašnjavanje strukture rada na predstavi, no zapravo ne nude mnogo više od karikaturalnog shvaćanja svojih likova.

  Nora – trenutak pobune svakako je zabavna predstava koja nudi određene uvide u nastanak i proces rada na kazališnoj predstavi. Ipak, ne uspijeva biti i obuhvatan, cjelovit trenutak kazališta u kazalištu s razlogom, koji bi sezao dalje od zabave, objašnjavanja i poneke identifikacije.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 31. listopada 2017.

   

Piše: