Ženske sudbine u posttranzicijskom društvu

32. Gavelline večeri, Zagreb, 11.-21. listopada 2017.: Atelje 212, Beograd: Olga Dimitrijević, Moja ti, red. Aleksandra Milavić Davies

• 
  
  Od 2009., kada joj je u beogradskom Omladinskom pozorištu DADOV prvi put na sceni zaživio jedan tekst (Internet), mlada srpska dramatičarka Olga Dimitrijević ne prestaje privlačiti pozornost svoje sredine originalnim teatarskim uobličenjem nekih bitnih problema suvremenog društva. Time, osim uprizorenja svojih komada na scenama prestižnih kazališnih kuća, osvaja i značajne nagrade. 2014. je na renomiranom Sterijinom pozorju dobila nagradu za najbolji domaći tekst za Kako je dobro videti te opet, kome je zbog tužbe nositelja prava za pjesmu u kojoj postoji i taj stih morala promijeniti naslov u Moja ti. U izvedbi Ateljea 212 tekst je praizveden na zatvaranju ovogodišnjeg Sterijinog pozorja, a izazvao je i veliko zanimanje publike ovogodišnjih Gavellinih večeri.

  Tome je nedvojbeno pridonijela i popularnost (u nas ponajviše zahvaljujući velikom i malom ekranu) velikih srpskih glumica Svetlane Bojković, Gorice Popović i Tatjane Bošković koje ovdje tumače žene treće dobi. Kroz njihove tužne sudbine prelamaju se mnogi problemi suvremenog posttranzicijskog društva koji su vrlo slični i onima u nas – od agresivnog micanja starijih ljudi ustranu - kako u obitelji tako i u društvu, posebice kada se nastoji čim prije doći do onoga što oni još posjeduju (a ovdje su u prvom planu stanovi i kuće) pa do korupcije i kriminala kao uobičajenih načina napredovanja u životu. Zanimljivo je pritom da mlada autorica kao žrtve bira njoj najudaljeniju staru generaciju, a žal za pravednijim poretkom uobličuje kao nostalgiju za nekadašnjim socijalističkim sustavom kojeg nije neposredno doživjela. I sama svjesna da bi realističkim prikazom izabranih problema teško dosegla punu autentičnost, Olga Dimitrijević radnju i prizore svog komada gradi naglašenom teatralizacijom prostora kroz neobičan spoj namještaja iz prošlih građanskih i socijalističkih vremena u sugestivnoj scenografiji Marije Kalabić. Uz to je u dnu scene postavljen glasovir na kojem Gorica Šutić nadahnuto svira glazbu Anje Đorđević koja povremeno u korespondenciji s vizualnim dojmom scene stvara dojam nekog muzejskog prostora, dok se u pratnji grotesknih obrada partizanskih pjesama doima kao pratnja primjerena kabaretu.

  

  Režija Aleksandre Milavić Davies vješto isprepliće ta dva naizgled nespojiva elementa scenskog izraza, potencirajući uz to ironični odnos ne samo prema dehumaniziranim poslovnim ljudima današnjice nego i prema njihovim vremešnim oponenticama, koje se pojavljuju na mračnoj pozornici sjedeći u osvijetljenim prostorima koji podsjećaju na mješavinu građanskih portreta i izloga u stanovitim amsterdamskim četvrtima. Time su od prvog trenutka predstavljene kao eksponati nekog prošlog vremena koji bi danas trebali nastaviti ljudski živjeti. Sve počinje od Dragice koju Svetlana Bojković dojmljivo tumači kao uljuđenu predstavnicu nekadašnjeg građanstva koja potiskuje i tek sitnim detaljima odaje strah za svoju budućnost, a i svoje osjećaje prema netom sahranjenoj prijateljici devedesetdvogodišnjoj nekadašnjoj partizanki Ivani koju je obitelj unatoč njenoj želji sahranila uz vjerski obred. Otkriva se da su Dragica i Ivana bile ljubavnice koje su zajedno proživjele pedeset godina u Ivaninom stanu koji je oporučno trebao pripasti Dragici, a tek poslije njene smrti Ivaninoj obitelji. Međutim njezin sin, uspješni poduzetnik koji je već vlasnik nekoliko stanova, želi i ovaj stan odmah i svojim će vezama nedvojbeno zakonski otjerati nezaštićenu umirovljenicu.

  Izgubljena Dragica luta ulicama i sreće prijateljicu Ružu koju Gorica Popović vrlo uspješno tumači kao kombinaciju topline, dobrote i zbunjenosti, jer se nakon godina života pretežno u inozemstvu vratila u zemlju koju ne osjeća više svojom. Dalmatinka koja se udala u Beogradu u bivšoj je državi svoju situaciju držala uobičajenom ali sada, iako je nakon smrti supruga Srbina naslijedila kuću, pokušava pobjeći od stvarnosti uživanjem u ljepoti cvijeća ili toplini prijateljstva, pa s veseljem poziva Dragicu da preseli k njoj. Tome se u početku suprotstavlja Zagorka, sada umirovljena a nekada vrlo stroga sutkinja (čak i u vrijeme Jugoslavije, iako tadašnji poredak nije podnosila), prijateljica i susjeda koja kod Ruže provodi svo slobodno vrijeme jer je vlastita obitelj primjećuje jedino kad od nje nešto treba, svodeći je praktički na status kućne pomoćnice. Tu treću supatnicu vrlo energično i za svoju poziciju prilično agresivno efektno tumači Tatjana Bošković, pronalazeći u suprotnostima svoje stvarne situacije i nekadašnje autoritarnosti koje se ne može riješiti niz vrlo uspjelih komičnih detalja. Kada njena Zagorka prihvati pridošlicu, čini se da su tri gospođe konačno pronašle neku malu oazu u kojoj će svoje preostale dane moći proživjeti u miru.

  

  Međutim, i Ruži se sprema proces oduzimanja kuće koja se treba ukloniti zbog stvaranja atraktivnog terena za širenja građevinskog poduzetništva sumnjivog legaliteta kojeg ništa neće spriječiti, kao što objašnjava samouvjereni pripadnik građevinske mafije, kojeg kao i Ivaninog sina koji istjeruje Dragicu iz stana, a i sudskog službenika, vrlo uvjerljivo kao suvremenog poslovnog čovjeka u nezadrživom usponu tumači Ivan Mihailović. Njegova interpretacija spaja suvremenu dehumanizaciju s patrijarhalnom tradicijom, pa deformacije posttranzicijskih društvenih promjena nisu očite samo u odnosu na starije osobe nego i na suprotni spol, a komad koji je u početku imao elemenata i neobične melodrame s elementima bajke uz snažne satiričke ubode postaje sve više tragikomedija koja vodi prema tužnom kraju.

  Njegovu neizbježnost autorica i redateljica izbjegavaju uvođenjem fantastike. Nakon što je Zagorka zahvaljujući nekadašnjem ugledu uspjela (ali samo nakratko) zaustaviti nepravedne procese, pojavljuje se duh preminule Ivane u obličju nesalomljive partizanke iz njene mladosti koju s puno energije i smisla za humor vrlo dobro tumači Sofija Juričan. Njena pojava daje puni smisao i parafrazama partizanskih pjesama od kojih je najefektnija: Po šumama i gorama / idu čete ludih baba / slavu borbe pronose... Tu borbu Ivana vodi do uspješnog kraja. No, tada glumice izlaze iz svojih uloga da bi izjavile kako je jasno da u stvarnosti nema takvog sretnog svršetka, ali da se od borbe ipak ne smije odustati.

  Redateljica Aleksandra Milavić Davies za sve te promjene tona u komadu našla je adekvatna redateljska rješenja promjenom ritma predstave i njezine atmosfere, a i usuglašavanjem do najsitnijih detalja upečatljivih interpretacija vrsnog glumačkog ansambla. Time je Moja ti na najbolji suvremeni način ostvarili Brechtovu težnju da zabavnim teatrom zainteresira publiku za rješavanje ozbiljnih problema.
  
  Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 31. listopada 2017.

Piše: