Virtuozna mješavina žanrova

32. Gavelline večeri, Zagreb, 11.-21. listopada 2017.: Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku: Martin McDonagh, Ljepotica iz Leenanea, red. Dražen Ferenčina

• 
  
  Martin McDonagh (1970.) vjerojatno je najcjenjeniji suvremeni irski dramatičar koji nedvojbeno pridonosi značajnom mestu irskog dramskog pisma u svjetskim razmjerima, što su osigurali primjerice Sean O'Casey (1880-1964), Brendan Behan (1923-!964), a i Jim Sheridan (1949) koji je ipak još veće uspjehe postigao kao filmski scenarist i redatelj. Iako je veći dio života proveo u Londonu, a svojim se djelima znatno razlikuje od prethodnika, ipak i on je svoja najznačajnija djela vezao i tematski i prostorno za domovinu. Kritički odnos ne samo prema irskoj dramskoj tradiciji nego i prema društvenim odnosima, mentalitetu, načinu života i odnosima među ljudima - u kojem spaja tragične i komične elemente na vrlo originalan način, donio mu je niz međunarodnih priznanja, pa je tako njegovo najizvođenije djelo Ljepotica iz Leenanea dobilo niz najuglednijih američkih kazališnih nagrada Tony, a vrlo se često izvodi u raznim dijelovima svijeta. U nas ju je najprije izvela zagrebačka Mala scena 2001, potom i varaždinski HNK desetak godina kasnije, a na Gavellinoj pozornici je s tim komadom 2009. gostovalo Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada. Iako obasut priznanjima za kazališnu djelatnost, McDonagh je nerijetko izjavljivao kako mu je film ipak bliži jer mu je lakše sagledati što cjelina svakog pojedinog njegovog djela znači u okvirima tog medija nego domete vlastitih ostvarenja u teatru. Iako je režirao (i za njih napisao scenarije) svega tri cjelovečernja igrana filma i jedan kratki, to mu je donijelo na desetke nacionalnih i međunarodnih nagrada, pa tako i Oscara za kratki film Six Shooters (2004.) i nominaciju za Oscara za scenarij cjelovečernjeg prvijenca In Bruges (2008.) koji je u nas prikazivan kao Kriminalci na godišnjem.

  Ta iznimno originalna i duhovita kombinacija krimića, komedije i drame započinje sekvencom u kojoj jedan od protagonista ispovijeda umorstva, a kada ga svećenik pita koga je ubio, on odgovara „Vas“ i puca u njega. Čini se da su takvi potpuno neočekivani i često šokantni preokreti karakteristični za način na koji McDonagh gradi svoje ne samo filmske nego i kazališne svjetove, pa se na sličan, također šokantan način i u Ljepotici iz Leenanea osnovna situacija potpuno mijenja onog trenutka kada je gledatelj uvjeren da je shvatio bitne odnose lica te tragikomedije. No, da sve nije takvo kakvim se čini te da su sličnosti s realističkom psihološkom dramom tek privid, redatelj Dražen Ferenčina naznačuje vrlo diskretno, a potom drugačiju dramaturgiju naglašava kontrastima koji ponekad vode u maštarije ili fantastiku jednako stvarnima za razvitak radnje kao i ono što se doživljava kao realnost. Predstava se otvara padanjem vrlo uvjerljivo simulirane guste kiše ispred kuće na osami. Ta kiša međutim ne pada ispred fasade nego ispred unutrašnjosti kuće (otvorene zbog nepostojanja četvrtog zida). Taj veliki prostor objedinjuje kuhinju i dnevnu sobu, a u njegovom središtu je naslonjač u kojem sjedi (i najveći dio dana provodi) Mag, majka četrdesetogodišnje djevice Maureen - pomalo ironično naslovom komada proglašene ljepotice iz Leenanea, jedine kćeri koja je ostala živjeti s njom, dok su druge dvije život izgradile daleko od obiteljskog gnijezda s kojim su prekinule gotovo sve veze.

  

  Biserka Ipša kao Mag vrlo uspjelo ostvaruje lik starije žene koja autoritarnim nastupom prikriva strah od toga da će ostati sama i da se neće moći brinuti za sebe, a Franka Klarić iznimnim umijećem postupno otkriva da Maureen ipak nije tek žrtva situacije koja pomalo podsjeća na obiteljske drame Tennesseeja Williamsa. U početku to doista izgleda kao tipičan odnos dominantne majke i pokorne kćerke jer čim se pokisla Maureen pojavi u kući, Mag joj naređuje da joj priredi neko jelo, što kći i izvršava tiho gunđajući. Ipak, u trenutku kada po majčinoj zapovijedi upali radio a Mag počinje prigovarati (iako je ranije sama odabrala tu postaju) jer ne razumije što se govori, Maureen je vrlo oštro napadne da bi, ako već živi u Irskoj, trebala govoriti irski a ne engleski, pa se Mag pokušava braniti, ali zbog nesnalaženja na tren gubi svoju vodeću poziciju. Iako blag, taj obrat nije tek izoliran i nevažan slučaj nego ukazuje na način na koji McDonagh strukturira svoj komad. Postupno sukobi postaju sve oštriji, a od verbalnih prelaze na spletke i konačno vode do umorstva. Pritom uloga žrtve pripada čas jednoj protagonistici, a potom se (upravo u trenutku kada gledatelj vjeruje da je konačno shvatio odnose) sve mijenja i ona druga se čini nedvojbenom žrtvom – naravno sve do sljedećeg, svaki put sve neočekivanijeg, nerijetko i grotesknog preokreta. No, iako je takav postupak daleko od realizma, autor neuobičajenim načinom vrlo uvjerljivo oblikuje svoje protagonistice kao kompleksne osobe koje pokazuju dubinu pomaka u psihama žena kojima polazište jest potreba za ljubavlju, ali se postupno pretvaraju u čudovišta. U tome znatnog udjela imaju i irska provincija, koja osim prekrasnih pejzaža, ne pruža ni društveni okvir ni humanije međuljudske odnose za život iole dostojan čovjeka.

  Iako su za položaj žene u irskoj provinciji odgovorni i muškarci, kod McDonagha niti oni ne prolaze puno bolje. Njihov je nezavidan položaj prikazan ponajviše kroz komične situacije koje unošenjem apsurda nerijetko prelaze u grotesku te efikasno nasmijavaju publiku i time pomažu da Ljepotica iz Leenanea bez obzira na težinu problema i neljudskost postupaka protagonistica djeluje na prvi pogled zabavno. Jakov Bilić kao Pato, koji novac zarađuje kao prezreni gastarbajter u Londonu, čak uspijeva uvjerljivo oblikovati nježnost i osjećaje prema Maureen u koju se zaljubljuje, da bi ipak kao kontrast u pojedinim trenucima naznačio kako je njemu stalo da se oženi i tako se oslobodi užasne osamljenosti, a hoće li ta žena biti Maureen ili neka druga nije toliko važno. Bojan Brajčić je vrlo dobro iskoristio komični potencijal njegovog mlađeg brata Raya kojem se nimalo ne sviđa način života u Leenaneu, ali ipak radije besmisleno besposličari poput prestarjelog tinejdžera nego da krene u svijet tražiti posao. Tom je licu autor namijenio ulogu prenositelja poruka koji svojom nepouzdanošću u tragikomediju unosi elemente gotovo tipičnog vodviljskog zapleta koji upotpunjuje autorovu virtuoznu mješavinu različitih žanrova.

  

  Spajanje tih raznorodnih elemenata u cjelinu predstave za vrijednost koje je bitan i precizan tajming neočekivanih obrata, redatelj Dražen Ferenenčina je vrlo sugestivno postigao preciznošću svakog detalja u oblikovanju jedinstvenog doživljaja. Usklađujući vrsne interprete koji koriste četiri vrlo različita glumačka postupka, uspio je u konačnom dojmu dobiti vrlo precizno profilirana četiri lica kojih spoj postaje i kompleksna slika prostora u kojem se radnja zbiva i ljudskih sudbina koje nemaju mnogo šanse tu doseći dostojan život. Potpuno primjerena toj viziji jest i scenografija Branka Lovrića Caparina koja od sve i u ovom komadu spominjane ljepote irskog krajolika ne prikazuje niti najmanju sitnicu (osim nimalo atraktivne kiše) nego toj zamišljenoj ljepoti suprotstavlja ružnoću interijera, a jednako uspjelo tužnoj slici besperspektivnosti svih lica pridonosi i kostimografija Sare Lovrić Caparin - otrcanim odjevnim predmetima koji uz to i svojom različitošću uspijevaju korespondirati s karakterom svakog lica. U iznimno dotjeranoj režiji Dražena Ferenčine, uz vrhunsku glumačku igru i značajan prinos svih suradnika, Ljepotica iz Leenanea šibenskog HNK-a dosegla je visoke domete u samosvojnoj interpretaciji značajnog komada suvremene irske, a i svjetske dramske književnosti.

  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 24. listopada 2017.

Piše: