A sada za žene

Kazališni rujanski klik HNK Osijek

  • Još jedna sezona HNK Osijek otvorena je manifestacijom Kazališni rujanski klik. Hvalevrijedna inicijativa Odjela propagande HNK Osijek počela je 2007. godine te je nakon početnih financijskih problema počela prerastati u tradiciju koja se ne propušta. Ovogodišnji Rujanski klik otvorio je 111. kazališnu sezonu 2017/2018. sa ženskom tematikom, pri čemu su osječkoj publici premijerno predstavljene tri predstave: 13. 9. Plastika, HELSE GmbH i Favi produkcija, Beograd; 14. 9. Harem, Umjetnička organizacija Kazalište Moruzgva, Zagreb i 16. 9. I živjele su sretno...?, Gradsko kazalište – scena Gorica, Velika Gorica.

    Plastika

    Komična drama za dvije osobe, kako je u originalu Stevana Koprivice klasificirana Plastika u režiji Suzane Petričević, osječkoj je publici ponudila zanimljiv i vrlo vjerojatan pa time i realan isječak iz života dvije nepoznate žene koje se igrom slučaja susreću u teretani. Milina Čakarević (Suzana Petričević) uspješna je udovica poznatog beogradskog kontroverznog poduzetnika (čitaj: mafijaša) s kojim je provela čitav život. Nakon njegove smrti u ljubavničinoj postelji, Milina je odlučila nadoknaditi propušteno i nastaviti sa životom te se upisuje na fitnes-program s velikim finalem – plastičnom operacijom. Katarina Bojanović (Nela Mihailović) novinarka i wannabe književnica također se prijavila u program kako bi osigurala novi početak - izbrisala neželjenu tetovažu na strateškom mjestu koja bi joj mogla uništiti novu romantičnu vezu u životu. Oba lika isprva nastupaju vrlo samouvjereno s maskama koje nose - Milina kao žena koja je imala divnog, poštenog i časnog supruga koji ju je neizmjerno volio i držao je kao kap vode na dlanu te Katarina kao samosvjesna, neovisna, uspješna novinarka s revolucionarnom crtom. Sudar dva potpuno različita svijeta je silovit - besposlena sponzoruša iz provincije teško da može funkcionirati s mlađom, obrazovanom ženom iz urbane sredine, međutim nakon početnih netrpeljivosti pa čak i fizičkih sukoba, maske uskoro padaju potpomognute flašom rakije. U vrtlogu iskrenih i emotivnih ispovijesti ubrzo saznajemo kako Milina i nije bila toliko voljena dok Katarina nije uspješna, jedva preživljava te ima burnu prošlosti iza sebe koja joj niti dandanas ne da mira. Dvije potpune suprotnosti na kraju postaju dvije obične i jednostavne žene koje jedna u drugoj pronalaze utjehu.

    Suzana Petričević obavila je dvostruku funkciju - nastupila je kao glumica i režirala predstavu, pa iako se to često pokaže lošim potezom, ovdje to nije bio slučaj. Predstava, evidentno postavljena kako bi bila pogodna za gostovanja, sadrži dvije glumice odjevene u svakodnevnu odjeću koja korespondira s likovima i radnjama te minimalističku scenu s dva reklamna plakata voditelja, klupom i spravom za vježbanje kako bi se naglasila atmosfera teretane. Dramaturški sve funkcionira i radnja logično teče od početka do kraja. Obje glumice iz početka su nastupile pomalo suzdržano i sputano u partnerskoj suigri, međutim kako je vrijeme protjecalo postajale su sve opuštenije da bi na kraju potpuno ovladale publikom. Suzana Petričević i Nela Mihailović vrsno su prikazale svoja dva lika, nijansirajući pri tome vješto između laži i istine gestom i mimikom te su bile jasne i razumljive u svakom segmentu radnje.

    Harem

    Predstava Harem (dramatizacija Ane Tonković Dolenčić) u režiji Ivana Lea Leme sačinjena je od nekoliko povezanih priča, a počinje 1907. godine u Istanbulu kada je raspušten harem posljednjeg turskog sultana. Priča se nastavlja preko udovica okupljenih u Dalmatinskoj zagori, Londona i marketinške agencije, hrvatskog veleposlanstva u Beogradu pa sve do Los Angelesa i seta porno-filma. Ono što priču objedinjuje su sudbine i pozicija žena u patrijarhalnom svijetu  kroz priču koja se proteže na tristotinjak godina, a u više od dvadeset uloga glume ih Petra Dugandžić, Barbara Vicković, Nela Kocsis i Ecija Ojdanić.

    Ivan Leo Lemo osječkoj je publici ponudio inscenaciju koja neodoljivo podsjeća na već viđeni uradak istog redatelja i dramaturginje i to u HNK Osijek iz 2013. godine, pod naslovom Zeusove ljubavnice. I ova je obilježena sličnim karakteristikama, složena priča, fragmentirana, nekoliko scena koje su više nasilu nego dramskom radnjom povezane, odjeljivanje scene od publike prozirnim platnom. Sve to rezultira napornom radnjom u kojoj treba hvatati nalijepljene poveznice i promišljati o feminizmu, položaju žene, islamskoj i kršćanskoj kulturi, utjecaju medija, suvremenom traffickingu pa eventualno i reinkarnacijama. Unatoč hvalevrijednoj tematici i zanimljivosti u ideji, jednostavno je previše svega i svačega kako bi se stvorila logična dramaturška radnja u svakoj pojedinoj sceni, a onda i ona koja bi ujedinila sve scene u zaokruženu cjelinu.

    Najveća pohvala ide scenografkinji (Vesna Režić) čija je scena minimalistička i praktična i barem malo olakšava djelovanje ansambla, kostimografkinji Mirjani Zagorec koja je vjerno prenijela sve potrebite kostime za različita razdoblja i naravno glumicama koje su se sa svime time uhvatile ukoštac. Iako upravo zbog dramaturških i redateljskih zahvata nisu mogle razvijati neke pamtljive karaktere, dobro su se snalazile i izvlačile ono najbolje što su mogle. Najistaknutija scena, koja je i jedina plijenila pažnju publike, jest radnja iz Dalmatinske zagore koja je duhovita i logična, a glumačke transformacije u bake odrađene su doista impresivno. Među navedenom četvorkom posebno su se glumačkim minijaturama istaknule Nela Kocsis i Ecija Ojdanić zbog nekih urođenih karakteristika - poput ženstvenosti, smisla za humor i gegove te jednostavno dramaturški boljih replika, ali niti druge dvije glumice nisu daleko zaostajale.

    I živjele su sretno...?

    Drama Nine Horvat u režiji Frane Marije Vranković s likovima temeljenima na Grimmovim i Perraultovim bajkama, osječkoj je publici ponudila posve novo viđenje svijeta bajki. Radi se naime o potpunoj dekonstrukciji sretnih završetaka Snjeguljice (Doris Pinčić Rogoznica), Pepeljuge (Mia Krajcar), Trnoružice (Jelena Hadži Manev) i Bezimene (Selma Mehić) s kojima smo dobro upoznati. Kao i u originalu, Trnoružica se budi nakon stotinu godina (i tu počinje potpuno nova priča) te upoznaje divnog princa s kojim će stupiti u brak, povodom čega joj navedene princeze-prijateljice organiziraju djevojačku zabavu. Publika ubrzo shvaća da princeze baš i nisu divne, krasne, elegantne i profinjene, a niti su takvi njihovi prinčevi. Kroz razgovor prijateljica i mnoštvo simpatičnih, veselih, ali i tužnih situacija, koje se uz pomoć alkohola sve više zahuktavaju, otkrivaju se prava lica njihovih brakova te saznajemo kako nitko osim Bezimene nije sretan. Snjeguljica je u postupku rastave, Pepeljuga i suprug se međusobno varaju, a ubrzo se sazna kako niti Trnoružica niti Bezimena nisu naivne i nevine.

    Frana Marija Vranković u suradnji s kostimografkinjom Katarinom Radošević Galić i scenografkinjom Martom Crnobrnjom uspjela je na scenu postaviti cjelinu koja uglavnom funkcionira u svojim intencijama. Scena je minimalistički mišljena te se sastoji od kauča, stolića, taburea i šanka, što je dovoljno kako bi se obavljale fizičke radnje i upotpunila glavna radnja. Kostimi se također uklapaju u priču pošto je tematika djevojačke zabave 70. godine. Dramaturški predstava funkcionira, iako na trenutke dolazi do prenaglašenog amplitudalnog kretanja energije, ponekad neka scena traje jednostavno predugo, nezgrapno je i suprotno karakterizaciji likova i tijeku radnje ubacivanje cijele solo-točke flamenco plesa gdje Mehić dolazi u centar pažnje i izlazi zapravo iz same radnje, a i glavna ideja o propasti svih brakova nekako ostaje po strani zbog humora i simpatičnosti likova. Glumački nastup sve četiri glumice bio je na vrsnoj razini te se svaka ponaosob istakla kako u svojoj ulozi tako i u suigri s partnerima. Mia Krajcar je plijenila pažnju od početka do kraja u ulozi sarkastične, grube i pripite Pepeljuge te ju je bilo zadovoljstvo gledati i iščekivati svaku njezinu sljedeću reakciju bilo riječima, gestom ili mimikom. Doris Pinčić Rogoznica bila je iznimno simpatična u ulozi Snjeguljice, jasna i precizna u dikciji i fizičkim i govornim radnjama. Jelena Hadži Manev vrsno je utjelovila razmaženu princezu, instalebrity (instagram celebrity), držeći fokus publike na sebi kao glavnom liku oko kojeg se vrti radnja. Selma Mehić također je vrsno odigrala svoju ulogu, ali se i posebno istaknula u sceni flamenco plesa u kojoj je publika posebno uživala jer je Mehić kroz tjelesni izražaj publici prenijela nepatvorenu emociju snažnog, ritmičkog tona i strasti.

    Osječki HNK još uvijek uspijeva dobro plivati u nestalnim financijskim vodama suvremenosti pa uz redovni repertoar često ponudi publici i zanimljiva gostovanja, čime dodatno obogati repertoar. Predstave u pitanju ponovo su šarolikog karaktera u elementima pa se tako Plastika pokazala kao najbolja u cjelini, Harem je podbacio u silnoj želji da prikaže što više, a I živjele su sretno...? prikazuje crni svijet u kojem niti najveće ljubavi ne opstaju, međutim sve je zamaskirano s dosta humora i simpatičnim likovima pa to crnilo u osjećaju ostane nekako po strani. Sve u svemu, nakon završetka prošle sezone i Lipanjske špice u kojoj su publici ponuđena tri muška naslova, na red su došle i žene, a s obzirom na ukupni dojam nisu prošle ništa lošije od muškaraca.

    © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 2. listopada 2017.

Piše:

Alen
Biskupović