Subjektivno poimanje vremena

15. Festival svjetskog kazališta, HNK u Zagrebu, Sod Costa Occidentale, Sestre Macaluso, red. Emma Dante

• 
  
  Određeni događaji u ljudskom životu, u redovitim okolnostima neovisno o načinu i kontekstu u kojem je konkretan život proživljen, bivaju prilika za okupljanje. Prvenstveno ono obiteljsko, što je jedna od konstanti ljudskih socijalnih odnosa. Vjenčanja, rođenja, diplome, zaposlenja, odlasci u mirovinu, i, u konačnici, pogrebi, neke su od takvih prilika, događaji u kojima se susreću obitelji i emocije, ali i obiteljske traume, pitanja i nerazumijevanja. Sestre Macaluso, članice mnogobrojne obitelji, osim oca, isključivo ženske, okupljaju se na jednom takvom pogrebu, obilježenom obiteljskim traumama i problemima koji se, iz različitih razloga, podvedenih pod nazivnik obiteljskog sklada, kako to već obično biva, nisu adresirali godinama. Upravo ovo temelj je predstave Sestre Macaluso, izvedene u HNK u Zagrebu, kao gostovanje kazališne trupe Sud Costa Occidentale autorice i redateljice Emme Dante na Festivalu svjetskog kazališta.

  Sestre, koje se okupljaju na sprovodu, susreću se i s onime što sprovodi donose, a to je prisjećanje. Prisjećanje na vrijeme i prostor u kojem su pokojnici bili prisutni, u kojima su se susreti s njima mogli ne samo misaono oblikovati, već i realizirati. A u takvim okolnostima, pojačano nerazriješenim odnosima i nejasnim, a mučnim obiteljskim pričama, događaju se i pitanja mogućeg drugačijeg ishoda, ali i krivnje za izrečeno i učinjeno. Sestre Macaluso, jedna uz drugu, imaju više takvih, potiskivanih i skrivanih, a zapravo duboko opterećujućih odnosa, što iz djetinjstva, što iz kasnijih životnih razdoblja. Mrtvi, u njihovim, subjektivnim svjetovima, egzistiraju i dalje, na različite načine, kojima je zajedničko obilježje bolan podtekst, potisnut drugim životnim opterećenjima.

  

  Predstava se tako gradi oko nečega što je bilo, što se dogodilo u nekom vremenu te u objektivnom trajanju više ne egzistira, ili je davno prošlo, no u subjektivnom vremenskom intervalu svake od sestara postoji i opterećuje. Pogreb, kao idealno mjesto za prisjećanja i evociranje nekih objektivno prošlih, no subjektivno vrlo živućih vremena i događaja, prostor je susreta, a uskoro i međusobnog sukoba, subjektivnih svjetova sestara Macaluso. Subjektivno poimanje vremena, postupno sve jasnije i otvorenije prisutno na sceni, u izmjenama sukoba i prolaska, uglavnom u nerazumijevanju, uz pojavu osoba koje su dio tih subjektivnih svjetova, dok su u onom objektivnom umrle, čini tijek ove predstave. U tome odnosi se grade vrlo snažno, gotovo naturalistički, uz promjene emocionalnih i osobnih stanja sestara, poigravanje razinama i nijansiranje različitih trenutaka, koji evociraju subjektivno vrijeme i njegovo scensko ostvarivanje.

  Tijek predstave, koji slijedi tijek misli sestara, njihove uspomene i neraščišćene evokacije prošlih događaja, nužno je nelinearan, u kronologiji događaja na sceni razlomljen i isprekidan, što, zajedno s dvije razine vremena, dovodi do složene strukture djela. Ona, iako nužna, a i zanimljiva kao način ocrtavanja psihičkih stanja, emocija i svijesti sestara, djeluje i kao svojevrsno otežavanje praćenja događaja na sceni, u kojima je, u nekim trenucima, teško razaznati razinu događanja ili uvesti je u kontekst odnosa sestara u tom trenutku. Iako se ritam događanja održava, upravo ta njegova postojanost, u nekim dijelovima i ubrzavanje, ne doprinosi razlaganju i jasnoći pripovijedanja, već je usložnjava i čini, na trenutke, težim ostvarivanje komunikacije između svjetova sestara Macaluso i mogućnosti njihova prepoznavanja i razumijevanja.

  

  Na gotovo potpuno ogoljeloj sceni, Sestre Macaluso ostvaruju se u vrlo razvedenim koreografskim rješenjima, koja inkliniraju fizičkom teatru, no ne zaustavljaju se na jednom izrazu. Tako glumice, u različitim trenucima izvedbe, koriste različite registre, od infantilnih reminiscencija na djetinjstvo, do histeričnih krikova sloma u trenucima optuživanja, međusobnog predbacivanja krivnje i sukoba. Iako se u nekim scenama takav način izraza, snažnih pokreta i korištenja tijela na ogoljeloj sceni može doživjeti preekspresivnim, a donekle to i jest, ipak se izvedbene varijacije ove predstave pokazuju kao kvalitetan način prikaza brojnih stanja kroz koje prolaze sestre Macaluso. Glumice u tome pokazuju visoku razinu snalaženja i scenskog umijeća, igrajući predstavu u kojoj je koordinacija pokreta, glasova i njihova ukupna scenska pojavnost gotovo jedini način izraza brojnih suptilnosti u stanjima igranih sestara. Ovaj i ovakav način igranja, iako zanimljiv i atraktivan, ipak, pogotovo kako predstava odmiče, prelazi u, umjesto slike emocionalnih i inih stanja sestara u određenom trenutku, doprinos nejasnoći i otežavanju praćenja, zbog nesukladnosti i prebacivanja u različite izvođačke registre.

  Odnos sestara Macaluso kompleksan je, opterećen i neriješen, oblikovan u suodnosu njihova subjektivnog i objektivnog vremena. Izvođačka sredstva, kojima je on ocrtan, odgovaraju kompleksnosti i zamršenosti onoga što realiziraju, što istovremeno funkcionira dobro, ali i, u nekim trenucima, otežava praćenje predstave.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 25. rujna 2017.  

Piše: