Tavanska pustolovina

Mala scena & Teatar Puna kuća: Kristina Gavran, Priča o velikom i malom, red. Svetlana Patafta



  • Nova dječja predstava Male Scene, Priča o velikom i malom, tavanska je pustolovina kojoj je cilj kroz susretanje s likovima sove i bubamare kod male djece pomoći stvoriti slikovitije razumijevanje za odnose među veličinama.

    Iako se većinski dotiče shvaćanja veličine samo kroz vizualno razlikovanje veličina objekata iste vrste, predstava uspijeva nenapadno ubaciti i brojanje do deset kao i interaktivno rješavanje većih i manji zagonetki u svoj zaigrani aranžman. Izvođačica i redateljica Svetlana Patafta spremno i vješto barata sa sudjelovanjem same djece. Radi to ne popuštajući kao ni zapostavljajući, nudeći priliku svakome i nikoga ne izdvajajući. Animira i s lakoćom stvara veselu atmosferu, iščekivanje i zanimanje. Dobro iskorišten bio je i format priče koji se razvijao u smjeru istraživanja i otkrivanja zagonetke, što je za relativno širok raspon uzrasta za koji predstava radi - od 1,5 do 5 godina, pun pogodak kako bi se pažnja očuvala ali i podijelila na izvršavanja manjih zagonetki. Sam tekst zabavno je tekao kroz stihove i rime, pamtljivu brojalicu i zapravo raspršenu radnju kada se uzme u obzir da je riječ o predstavi sa samo jednim izvođačem. Atraktivan i zanimljiv moment u predstavi je što objekti koji nisu prave veličine za izvođačicu – preuzimaju. Ona sluša njih. Prevelike ženske cipele je natjeraju na ples, a prevelike muške izmiču korake. Iako se taj kod nije nadalje održavao, bio je vrlo potencijalan kao zabavni intermezzo u inače progresivnoj priči i zabavio je djecu animacijom samih cipela.

    Priča o velikom i malom uspjela je zaokupiti i zabaviti najmlađe, kao i predškolski uzrast, no radilo bi se o vrjednijem ali svakako i riskantnijem pokušaju da se poradilo na tome da se djecu proba zainteresirati na još pitanja i istraživanja, a ne samo što neprimjetnije poučiti. Da je sama struktura priče više ovisila o igri i baratanju s veličinama a da je manje bila ispresijecana putem brojalica, didaktičnost predstave ne bi bila prenaglašena nego samo dublja. I dalje bi bilo napretek mjesta za zagonetke, pogotovo da se jasnije iskoristio i djeci vrlo zanimljiv moment poput kvantificiranja ljubavi odnosno određivanja razlike u veličini između apstraktnih pojmova. Zašto ne stati i uživati zajedno s djecom u tome koliko je teško procijeniti je li nogometna lopta veća ili manja od muške cipele broj 46 ili se poigrati s možebitnom komičnošću nedosljednosti između težine i volumena poznatih predmeta, promjenom veličine napuhivanjem i pražnjenjem balona ili dimenzionalnošću i proporcionalnošću, koliko nešto izgleda malo ili veliko s obzirom na okolni prostor…. Jednostavne i očite razlike - između nevidljive bubamare i nacrtanog dvodimenzionalnog slona sagrađenog od mnoštva raznovrsnih kutija koje u jednom trenutku izgrađuju neproporcionalni grad čija proporcionalnost nije važna jer je dio priče, vrlo su maštoviti aspekti radnje koji obuhvaćaju puno više no što je zapravo kroz priču naglašeno i predstavljeno razumljivim djeci.

    Scenografska rješenja su slojevita, prostor tavana iz strašnog postaje pustolovina po postajama koja spremno uključuje publiku u svoje prostore i lekcije. Budući da je riječ o predstavi koja se oslanja na vizualnost da poduči, nije upala u zamku da nalikuje na oživljeni radni listić osnova matematičkih pojmova. Bliže je punokrvnoj priči ispunjenoj simpatičnim likovima, maštovitim rješenjima i toplom narativu. Koliko opteretiti ili poštedjeti najmlađe, kao i uvijek, plesanje je na ušici igle s obzirom na to da je prije svega bitno da uživaju u predstavi, što je Priča o velikom i malom svakako postigla.

    © Maja Ležaić, KAZALIŠTE.hr, 16. rujna 2017.

kritike i eseji