Pustiti da se stvari događaju

63. Splitsko ljeto: Predrag Lucić, Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad, red. Dino Mustafić



  • Uistinu se može reći da se na jedinu dramsku premijeru ovogodišnjeg, 63. po redu Splitskog ljeta, dugo čekalo. Ne samo zbog činjenice da je premijerna predstava uprizorena u zadnjim festivalskim danima, nego i zato jer je na priliku da oživi na kazališnim daskama čekala gotovo deset godina. Goran Golovko, koji ju je davne 2008. (neuspješno) želio vidjeti na daskama splitskog HNK kada je obnašao funkciju ravnatelja drame, sada je u poziciji intendanta u svojoj namjeri uspio, pa je dramsko djelo Predraga Lucića Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad oživjelo 9. kolovoza u jednom od brojnih prekrasnih ambijenata Splitskog ljeta: šumi uspavane Vile Dalmacije.

    Radnja predstave smještena je u okvir jednog od prvih Brechtovih djela - Pira malograđana, a u okrilje te malograđanske svadbene proslave Lucić uvodi lik tamnoputog Aziza koji je u ulozi plesača trebao pridonijeti zabavi, ali uslijed manije straha kojeg je u svadbenih uzvanika izazvala njegova boja kože i asocijativna povezanost njegovog mogućeg porijekla sa činom terorizma, taj se plan izjalovljuje, a Azizova prisutnost postaje pokretač događaja koje najbolje možemo sagledati kao odgovor na pitanje koliko daleko u svoju glupost čovjek može zaroniti gonjen strahom.

    Lucićev tekst, za kojeg je pisac već 2008. proročki izjavio da „stvari u svijetu idu u takvom pravcu da tekst Aziza, nažalost, ne gubi na aktualnosti“, režirao je bosanskohercegovački redatelj Dino Mustafić, donoseći na splitsku pozornicu dašak noviteta u obliku brutalne iskrenosti i necenzuriranog rječnika, što predstavu ne čini nimalo pogodnom za svačije oči i uši, pogotovo ne za one koji preferiraju i ružnije teme gledati zamotane u lijep celofan.

    Sudionici malograđanskog pira, šokirani i preplašeni prisutnošću tamnoputog Aziza, preobražavaju se iz uglednih građana u pomahnitalu gomilu koja od svadbenog slavlja radi burleskno poprište borbe protiv terorizma, u situaciji gdje je jedini teroristički čin Drugog među njima šutnja i bespomoćno promatranje. Pritom otkrivaju sve slojeve vlastitog moralnog licemjerja, koji nerijetko rezultiraju i komičnim autoironičnim dosjetkama.

    Kao što se i Lucićev tekst referira na Brechta, i Dino Mustafić se u svojim režijskim rješenjima priklanja epskom teatru, pa je scenografija ukrašena televizijskim ekranima na kojima možemo vidjeti isječke iz našeg svijeta, izjave političara i istaknutih ljudi o gorućem pitanju imigranata koje potresa Europu zadnjih godina, možemo osjetiti da je strah koji gledamo na pozornici neprikrivena verzija straha koji se uvukao u svaku poru našega društva, te osjetiti kako se granica između nas i likova briše, dok među njima i njihovim reakcijama prepoznajemo karikirane panične mjere kojima se i društvo u kojem živimo priklanja.

    No, za razliku od mnogih predstava koji se bave teškim temama, Dino Mustafić je ne pribjegavajući u površnost predstavu prožeo crnim humorom, dinamičnom autoironijom i pjesmama koje nerijetko poluče i iskreni smijeh iz gledališta.

    Uspješnost predstave, naravno, ne bi bila moguća bez dobro pripremljene glumačke postave sastavljene od poznatih splitskih glumaca. U ulogama svadbenih uzvanika pojavljuju se mladi glumci Stipe Radoja, Katarina Romac, Marijan Nejašmić Banić, kao i neka već legendarna lica splitskog kazališnog života koja na sceni uvijek ostavljaju svoj osobni pečat, poput komične Nives Ivanković i odličnog Nenada Srdelića.

    Svadbeni uzvanici pozivaju u pomoć u borbi protiv terorizma mislioce Melkiora, Gašpara i Baltazara, koje utjelovljuju Ivan Baranović, Ivo Perkušić i Vicko Bilandžić. I iako imena mislioca izravno referiraju na biblijska tri kralja, ponašanjem i izjavama oni se pokazuju kao primitivci prerušeni u pseudointelektualce - još jedan motiv predstave kojim se pametni zapad smiješi sebi u brk.

    Nasuprot toj grupi glumaca koja funkcionira kao ansambl, osamljeno stoji - i fizički i idejno, Aziz. Odlični Nikša Arčanin, koji unatoč statičnoj ulozi ostavlja dubok dojam, utjelovio je lik Aziza. Kako doznajemo iz njegove jedine replike, Aziz znači moć, a moć znači stajati na ulici i ne čekati ništa. Ne očekivati ništa, pustiti da se stvari događaju. To znači moć. Moć je suprotna od straha, kaže Aziz, dok glumački ansambl i dalje paničari pred njegovim nijemim i smirenim likom, nemoćnim promijeniti išta osim na par sati razbuditi i razdrmati uspavanu Vilu Dalmaciju, a možda, samo možda, i poneko lice iz gledališta.

    © Maja Dujmović, KAZALIŠTE.hr, 1. rujna 2017.

     

Piše:

Maja
Dujmović