Humorom protiv diktature

Ljetne noći Teatra Exit, Zagreb (28. lipnja – 6. kolovoza 2017.): Bosansko narodno pozorište Zenica, Hasan Džafić & Lajla Kaikčija & Grupa autora (po motivima filma Nunta muta redatelja Horatiua Malaelea i scenarista Adriana Lustiga i Horatiua Malaelea), Gluha svadba, red. Lajla Kaikčija

• 

  Neuobičajeni, tek posljednjih godina nešto češći postupak stvaranja predstave dramatizacijom filmova (ili njihovih scenarija i tema) zeničkom je Bosanskom narodnom pozorištu pomogao u kreiranju nesvakidašnje, vrlo zanimljive izvedbe, utemeljene na jednom u nas manje znanom predstavniku već godinama vrlo cijenjene rumunjske kinematografije. Dramaturg Hasan Džafić i redateljica Lajla Kaikčija za scenu su prilagodili neke glavne tijekove radnje, a i središnju temu filma Gluha svadba (Nunta muta) redatelja Horatiua Malaelea koji je uz Adriana Lustiga bio i koscenarist. Pritom su se u mnogim elementima toliko odmaknuli od filmskog predloška da su sebe stavili u program kao autore teksta uz grupu autora, a to se odnosi upravo na tvorce filma koji ih je inspirirao.

  U središtu je pozornosti i filma i njime nadahnute zeničke predstave ovisnost sudbine pojedinca o pritisku autoritarne ili diktatorske vlasti. Film uspjelo rekreira život na rumunjskom selu pod komunističkom diktaturom od završetka Drugog svjetskog rata sve do Staljinove smrti 1953. Hasan Džafić i Lajla Kalkčija rade pomak od realističnog postupka (koji je i inače bliži filmu nego kazalištu), pa njihovi seljaci ponajprije asociraju na bosansku sredinu. Vrlo funkcionalni kostimi Sabine Trnke čak daju naslutiti i različitost nacionalnosti u tom mikro svijetu, a minimalistička scenografija koja je također njeno djelo dojmljivo pomaže u stvaranju atmosfere koja unatoč stilizaciji omogućava okvir za scenski uvjerljivo uobličenje specifičnosti života seljaka u socijalističkim zemljama (uključujući i tadašnju Jugoslaviju) na prijelazu iz četrdesetih u pedesete godine prošlog stoljeća s kolektivizacijom i oduzimanjem velikog dijela poljoprivredne proizvodnje. Već od uvodnih prizora jasno je da su i tekst i režija krenuli u istraživanje posebnosti kazališnog jezika koji će biti potpuno različit od filmskog izričaja. U tome posebnu važnost imaju glumački postupci bez riječi u kojima je nedvojbeno značajan i doprinos suradnika za scenski pokret i koreografiju Thomasa Steyaerta, belgijskog umjetnika koji istražuje neverbalnu komunikaciju, a ponajviše djeluje u Bruxellesu i Sarajevu.

  

  Lajla Kaikčija je i u svojoj režiji, a i u suradnji na tekstu s Hasanom Džafićem krenula od najefektnije scene (po kojoj su i film i ova predstava dobili naslov) svadbe u kojoj nema zvuka. Cjelovitosti predstave bitno je pridonijela njena odluka da (za razliku od filma) i uvodni prizori predstave budu realizirani bez teksta, efektnom kombinacijom ekspresivnog scenskog pokreta i pantomime kojima se predstavljaju brojna lica i to u različitim, za vrijeme radnje tipičnim situacijama. To potencira odmak od realizma, pa se u tako osmišljenu izvedbu nenametljivo i prirodno uklapaju neki elementi fantastike. Time i čitava situacija zadobiva univerzalnije značenje, da bi se tek potom u seoskoj krčmi koju drži svećenik (kojemu je zabranjeno bogoslužje) i u kojoj u vremenu gladi nema ništa za jelo, ali alkohola ne nedostaje, razvile individualne priče (sada s dijalogom) koje pokazuju kako i u teškim vremenima ljudi nastoje živjeti u skladu s uvriježenim (po mnogo čemu patrijarhalnim) običajima male sredine. Zato su im važnija ogovaranja, međusobne simpatije, ljubavi i preljubi ili sukobi oko obiteljske časti, žena ili zemlje nego političke i ideološke promjene.

  Pritom ne obraćaju previše pozornosti čak niti na prijetnje lokalnog sluge režima, a zaplet nastaje iz sukoba oko mogućeg gubljenja časti mlade djevojke zbog kojeg njezina obitelj optužuje mladića u kojeg je ona zaljubljena (a i njegove najbliže) da ju je namjerno zaveo kako bi narušio njihovu reputaciju. No, mladić bez imalo oklijevanja pristaje oženiti djevojku i čini se da hitno dogovoreno vjenčanje vodi prema sretnom svršetku simpatične komedije. Čitavo se selo uključuje u pripreme za svadbu na kojoj će unatoč lošim vremenima biti obilje hrane i pića, pa i živa glazba. No, tada se pojavljuje sovjetski pukovnik kao neprikosnoveni autoritet vlasti i objavljuje da je umro Staljin i da je proglašena sedmodnevna žalost za vrijeme koje se ne može održati niti svadbeno veselje. Međutim polugladni seljaci su već iz ostatka svojih skromnih zaliha pripremili bogatu trpezu, a ta mnogima i jedina bolja hrana u dugom razdoblju mogla bi zbog političke zabrane propasti. Zato odlučuju održati tajnu svadbu u kojoj neće biti dopušteni nikakvi zvuci koji bi ih odali vlastima.

  

  Redateljica je u suradnji s brojnim, vrlo dobrim ansamblom (Selma Mehanović, Nusmir Muharemović, Muhamed Bahonjić, Milenko Iliktarević, Faketa Salihbegović-Avdagić, Uranela Agić-Burina, Lana Delić, Saša Handžić, Sabina Kulenović, Enes Salković, Ištvan Gabor, Miroljub Mijatović, Adis Mehanović, Zlatan Školjić, Selma Ćosić, Igda Jarić/Lamija Prguda, Edin Begović, Almir Pekmez, Zanin Berbić) uspjela je u kratkom vremenu, već i prije raspleta jasno profilirati svako od dvadesetak lica. Svi su oni potom pokazali pravu virtuoznost neverbalnog kazališnog izraza u sceni nijeme svadbe u kojoj glazbenici fingiraju svirku na instrumentima, pjesme se pjevaju samo otvaranjem usta kao što se drže i svečani govori i čestitke, ali i veseli razgovori i pošalice, tako da je u jednom trenutku jedini zvuk koji se čuje i koji svatove zabrinjava zujanje jedne muhe koju svi pokušavaju uhvatiti. Niz duhovito osmišljenih prizora uspijeva iznimno kvalitetno nasmijati publiku..
  
  Međutim na putu prema potpunom apsurdu kao vrhuncu takve komedije, glumci koji su zadržali različitost osobnosti svakog lica i u tom prvenstveno fizičkom teatru, postupno otkrivaju kako svatko od protagonista na vlastiti vrlo individualizirani način počinje pokazivati ne samo zamor nego i ljutnju. Ne samo zbog jela i pića nego i zbog napora ostajanja u dogovorenom okviru svadbe bez zvuka počinje se otkrivati prijetnja protesta ili bune. Na taj je način redateljska koncepcija naglašenog otklona od realizma omogućila da čak i gledatelji koji nisu bili upoznati s time da je predstava inspirirana rumunjskim filmom ne budu previše začuđeni nastupom sovjetskog pukovnika (što na bosanskom selu 1953. ne bilo moguće), jer ga shvaćaju kao simbol autoritarne vlasti koja je u raznim oblicima podjarmljivala običnog čovjeka ne samo u jednom političkom modelu neposredno nakon Drugog svjetskog rata nego predstavlja konstantu s kojom se mnogi i danas sreću.

  Time Gluha svadba  Lajle Kaikčije i Bosanskog narodnog pozorišta Zenica postupno i vrlo nijansirano originalnu komediju nadograđuje složenim podtekstom. Taj drugi plan obogaćuje slojevitost značenja predstave posrednim ukazivanjem na pitanja koliki pritisak vlasti se može izdržati, a da ne dođe do protesta i pobune, te kakve bi posljedice nasilne reakcije mogle biti. Takva vrlo samosvojna Gluha svadba zanimljivošću i atraktivnošću izvedbe bila je značajan doprinos repertoaru ovogodišnjih Ljetnih noći Teatra Exit.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 6. kolovoza 2017.   

Piše: