Odlični Glembajevi s dramaturškom inverzijom i redateljskom diverzijom

Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja - 25. kolovoza 2017., Miroslav Krleža: Gospoda Glembajevi, red. Zlatko Sviben

• 
  
  Dana 6. kolovoza nazočili smo odličnoj premijernoj izvedbi, ujedno i  festivalskoj praizvedbi, prvoj dramskoj premijeri 68. Dubrovačkih ljetnih igara - Gospodi Glembajevima Miroslava Krleže, u režiji i dramaturškoj obradi Zlatka Svibena. A da bi predstava bila i izvrsna, nužno je da se redatelj Zlatko Sviben tek malo obuzda u korist dramaturga Zlatka Svibena. Naime, dramaturška je intervencija Zlatka Svibena u ovo već samo po sebi prenapučeno dramsko štivo Miroslava Krleže - Gospodu Glembajeve, dramu u tri čina s nadopunom prvog čina, unijela fragmente proznih tekstova iz ciklusa Glembajevih, koji su mjestimice toliko opteretili zbivanja na sceni da prosječno ljudsko oko i uho jednostavno nije bilo u mogućnosti primiti sve što se tu preraskošno redateljski rasprostiralo, što je ponekad i ponegdje samu dramu jednostavno zagušilo. 

  Svojevrsnom dramaturškom inverzijom - prebacivanjem epiloga na početak drame, u kojem se susreću glembajevske mrtve duše Nacija (Ignjata Jacquesa) Glembaya i njegove žene Barunice Castelli-Glembay u pogrebnoj kočiji s drugim glavnim licima - bilo da su dio ožalošćene obitelji i prijatelji ili pak promatrači smrti same, poput sretno oženjenog Leonea Glembaja i barunice Beatrix, uz pjevnu dopunu prvog čina gostima koji se na samom rubu groteske opraštaju na odlasku iz kuće Glembajevih nakon svečanog prijama kojim se proslavlja nova obljetnica uspješnosti  bankarske kuće Glembay, dramaturg Zlatko Sviben hrabro se odlučio na posve novo i drukčije čitanje ove najizvođenije Krležine drame.

  

  Izvrnuvši sve naopako, krenuvši od kraja drame koja svjedoči o propasti jedne obitelji, ali i njezinu ponovnom vraćanju kao neminovnom društvenom i sociološkom obrascu, ili kako bi  to Nietzsche rekao - vječnom vraćanju istog kroz novog Leonea, sina Leonea Glembaja i barunice Beatrix ili sestre Angelike, redatelju je Zlatku Svibenu ponudio vrlo težak zadatak kojeg je nužno, kako smo imali prigodu vidjeti, redateljski dobro obrezati. Skratiti i potkratiti, oduzeti joj nepotrebna ponavljanja i suvišne izlete u uzlete, u sve korske nemire uznemirenih mrtvih duša, kao i duše Leonea Glembaja, überspannta čija prenapetost, pretjeranost i odricanje od krvi Glembajevih indirektno dovode do društvene, moralne i fizičke smrti stare obitelji Glembay. Ali, i rađanja neke nove.

  Tu oko nas. Čijoj smrti ili novom rađanju upravo svjedočimo. Kako bi se ova uistinu kazališno vrijedna igra i zaigranost igre mogla zgusnuto impostirati šetnjom galerijom mrtvih duša Glembajeva samoubojica ili onih čiju su smrt prouzročili, kroz prekrasne prostore Umjetničke galerije do salonske agonije na taraci Galerije i  potpunog sloma obitelji Glembaj. Do sloma bankarske obitelji koja je u nemoćnoj onodobnoj (ovodobnoj), za  stjecanje kapitala posve nepripravljenoj Hrvatskoj, stvarala agramsku donjogradsku patricijsku obitelj unaprijed osuđenu na propast. Što radi društvenih, socioloških i socijalnih razloga, a što radi razloga krvi ili usuda koji im je namijenjen - kako je to Krleža iz svog  zakoraka u modernost, ponajviše skandinavsku dramu Ibsena ili mladog Strindberga, zapisao.

  

  Glembajevi, ta bogata bankarska obitelj, čiji portreti predaka vise na zidu salona, u kojima se ogleda i sama časna sestra Angelika, nekadašnja barunica Beatrix, žena samoubojice Ivana Glembaja, ali i portreti Glembajeva koji su prvi ubili i ukrali, varali na vagi i Tante Mariette,  Bárbóczyjeve, plave krvi - prve u obiteljskom rodoslovlju, čija kobna legenda da su svi Glembajevi ubojice i varalice i svi prokleti, iz prvog čina ove drame postaje strašnom istinom u trećem činu. U kojem svim glavnim licima drame nad glavom visi nedovršeni, razbijeni prazni okvir za neki novi portret Glembaja. Sve je te portrete, kao i njihove žrtve, Zlatko Sviben svojim posve osobenim redateljskim rukopisom izvadio iz Krležinih okvira i svojevrsnom redateljskom diverzijom razlio ih prostorima Umjetničke galerije. Salonska je drama Gospoda Glembajevi, statična i utemeljena na riječi, dijalogu, introspekciji i retrospekciji koja izaziva dramski naboj, tako u prostornoj šetnji dobila novu kazališnu svježinu ali i težinu, prisilivši publiku na Krležinu i osobnu šetnju nutrinom i vanjštinom onodnevice ili svakodnevice koju živimo. Sa svim zastrašujućim nam sablastima prošlosti, noćnomorima,  morama i snoviđenjima koja sa sobom nosi.  

  Naravno, bez izuzetne scenografske pomoći Lea Vukelića, koji je svaki kutak Galerije maštovito scenski oblikovao - bilo kao kroki mrtvih duša ili cjeloviti scenski okvir zbivanja na Taraci Galerije - salonu obitelji Glembaj, ta šetnja ne bi bila tako scenski dojmljiva. Značajni je doprinos izvedbi Glembajevih i glazba Zlatka Tanodija, koji je umjesto Beethovenove popularne Mjesečeve sonate - kao lajtmotiva Krležine drame koju svira Barunica Castelli, skladao Rekvijem i čitav niz songova koji glazbeno rišu sve mrtve duše i dušu i misli rastrojenog Leonea Glembaja, kojih je doista ponekad i ponegdje - posebice u trećem činu drame, bilo i previše, što redatelj Zlatko Sviben za buduća igranja Gospode Glembajevih svakako mora skratiti kako bi se radnja zgusnula i napela do prenapregnutosti i snažnog scenskog katarzičnog raspuknuća. Pridodamo li tomu izvrsnu koreografiju Staše Zurovca te prekrasne kostime Bjanke Adžić Ursulov, lako je bilo još jedanput, ovom režijom Gospode Glembajevih Zlatka Svibena u Umjetničkoj galeriji, nakon sjajne režije Georgija Para Krležina Areteja, potvrditi da je šetajući Krleža onaj Krleža koji dugoljetno živi na Igrama.

  

  Veliki glumački Festivalski dramski ansambl doista se izvrsno nosio s dodijeljenim im zadatcima, mnogolikim licima i karakterima koje je zahtjevna režija od njih tražila, i s izuzetnom se lakoćom glumački premetao iz živih u mrtve, iz mrtvih u žive.

  Sjajna Anja Šovagović Despot kao Šarlota, barunica Castelli, druga žena Ignjata Glembaja, glumački je posve prokrvila lice žene snažne erotične inteligencije, koja se upravo tom vrstom inteligencije uspinje iz bijede djetinjstva, preko kratkotrajnog braka s barunom Castellijem do braka s bankarskim magnatom Glembajem. Zavodeći sve oko sebe, u stalnim i brojnim preljubničkim vezama - jer ljubav samu nikad nije doživjela, Anja Šovagović Despot učinila je sve potrebno kako bismo do kraja razumjeli Barunicu Castelli. Šarlotu. U slomu strašne joj spoznaje da je njezin sin Oliver Glembaj još samo jedan od Glembaja - varalica i ubojica.

  Ignjat Naci Glembaj, bankir, šef firme Glembay Ltd., pravi tajni savjetnik, Šarlotin muž, amoralan bankar i lopov koji potkrada i imovinu Šarlote i vlastitog sina, u drugom činu ove Krležine drame u kojoj sukob njega i sina, svijeta bankara i pravnika i svijeta preosjetljivih i shizofreniji, samoubojstvu sklonih Daniellija, kojima pripada i njegov sin Leone, doživljava svoju kulminaciju; svojim drhtavim ljudskim nemoćnostima spoznaje da nikad nije bio doista voljen, te se posve iskupio za sva zlodjela koja je učinio. Bila je to u tom trenutku izvrsna gluma.

  Dr. phil. Leone Glembay, sin Ignjata i prve mu supruge rođene Basilides-Danielli, koji s prijezirom gleda na sve Glembajeve, bankare i pravnike, i u izravnom je sukobu sa svojim ocem, na čemu počiva i dramski sukob Gospode Glembajevih, u interpretaciji Mija Jurišića s izrazitom glumačkom zrelošću, upušta se i u svoje ludilo i u svoju lucidnost, ali i ljubavi koje su ga obilježile. U stalnom izbjegu od Glembajevih i u pokušaju ostvarenja sebe kao Daniellija, Leone Mija Jurišića nije igrao ludilo i nije bio lud. Svojom je prenapetošću samo provocirao niz tragičnih događaja koji su doveli do tragične samospoznaje sebe kao pravog Glembaja. Ali i kroz ostvarenu ljubav s Beatrice, postao je otac nekog novog Leonea koji će stvoriti neke nove Glembajeve.

  

  Bojana Gregorić Vejzović u ulozi Sestre Angelike Glembay, dominikanke, udovice starijeg Glembajevog sina Ivana, rođena barunica Zygmuntowicz Beatrix, snažno se glumački skrila u svoj dominkanski habit iz kojeg su samo njezine oči i ruke odavale emocije zaljubljene Beatrice. Damir Lončar kao Titus Andronicus Fabriczy-Glembay, kuzen bankira Glembaja, veliki župan u miru koji čuva privid sjaja i moći obitelji Glembaj, odličan je kao i Mladen Vujčić u ulozi mu beskrupuloznog  dr. iuris Pube Fabriczy-Glembaja, advokata, pravnog savjetnika firme Glembay Ltd. Vladimir Posavec Tušek u ulozi dr. med. Paula Altmanna odlično je odigrao i liječnika koji ovu mrtvu obitelj održava na životu i ceremonijal-majstora pogrebne povorke. Amir Bukvić kao dr. theol. et phil. Alojzije Silberbrandt, informator baruničina sina i njezin ispovjednik i ljubavnik, fino je nijansirao svoje svećeničko poslanje i svoje ljubavničko neznanje.

  Od Olivera Glembaja, u ulozi Luja Kunčevića, nije se puno tražilo ali se ipak dobila zlokobna najava dolaska novih naraštaja Glembajevih. Jednako tako na sceni je Ulanski Oberleutnant Von Ballocsanszky Roberta Boškovića, kao simbol sveprisutnih ljubavnika onodobnog građanskog staleža, a tu su i Vedran Komerički kao Kamerdiner i sobarica Marije Kolb - nijemi prisutni. Svakako ne treba zaboraviti niti Goste na proslavi obljetnice tvrtke Glembay Ltd. u kući Nacija Glembaja, kao ni Kor mrtvih duša ili onaj iz misli Leonea Glembaja, koji ili najavljuju  ili komentiraju zbivanja na sceni.

  Doista odlična predstava, koja je uspjela Krležinu salonsku dramu rasprostrijeti prostorima Umjetničke galerije Dubrovnik i osvojiti ih kao svoje izvorno prizorište, u kojem će posve sigurno kazališno svježe živjeti još dugo festivalskih sezona. 

  © Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 7. kolovoza 2017.

  Miroslav Krleža: Gospoda Glembajevi
  redatelj Zlatko Sviben
  premijera 6. kolovoza 2017.

  scenograf  i projekcije Leo Vukelić, dramaturška prilagodba Zlatko Sviben, skladatelj glazbe Zlatko Tanodi, kostimografkinja Bjanka Adžić Ursulov, suradnik za koreografiju i pokret Staša Zurovac, oblikovatelj svjetla Ivo Nižić, oblikovatelj tona Christian Kanazir, savjetnik Đurđa Škavić, asistent redatelja Vedran Komerički, inspicijenti Virginia Bolfek i Vedran Komerički, korepetitorica Danijela Petrić
  
  izvode: Predrag Ejdus  (NACI (Ignjat Jacques) GLEMBAY, bankir, šef firme Glembay Ltd., pravi tajni savjetnik), (šezdeset devet godina), Anja Šovagović Despot (Barunica CASTELLI-GLEMBAY, njegova druga legitimna supruga), (četrdeset pet godina), Mijo Jurišić (dr. phil. LEONE GLEMBAY, sin Ignjata i prve mu supruge rođene Basilides-Danielli), (trideset osam godina), Bojana Gregorić Vejzović (Sestra ANGELIKA GLEMBAY, dominikanka, udovica starijeg Glembajevog sina Ivana, rođena barunica Zygmuntowicz Beatrix), (dvadeset devet godina), Damir Lončar (TITUS ANDRONICUS FABRICZY-GLEMBAY, kuzen bankira Glembaja, veliki župan u miru), (šezdeset devet godina), Mladen Vujčić (dr. iuris PUBA FABRICZY-GLEMBAY, advokat, pravni savjetnik firme Glembay Ltd., njegov sin), (dvadeset osam godina), Vladimir Posavec Tušek (dr. med. PAUL ALTMANN, liječnik), (pedeset jedna godina), Amar Bukvić (dr. theol. et phil. ALOJZIJE SILBERBRANDT, informator baruničina sina i njen ispovjednik), (trideset devet godina), Lujo Kunčević (OLIVER GLEMBAY, sin barunice Castelli i bankira Glembaja), (sedamnaest godina), Robert Bošković (Ulanski OBERLEUTNANT VON BALLOCSANSZKY), (dvadeset četiri godine), Vedran Komerički (KAMERDINER), Marija Kolb (SOBARICA)

  GOSTI : Jedan mladi gospodin doktor, Jedan Presvijetli Kanonik, Jedna dama, Jedan stariji gospodin, Jedan apsolvent prava, Dva gospodina i dame, Prva starija dama, Druga starija dama, Jedan od jeunesse dorée, Prvi gospodin, Jedna starica kontesa, Djevojčica, Prva dama (Agramerka), Druga dama (Agramerka), General, Stariji gospodin, Jedan od legije banskih doktora, Jedan mladi ulanski oficir, Jedan od gospode banskih savjetnika, Jedna starija dama): Marina Bažulić, Luka Bjelica, Maro Drobnić, Džon Gečević, Šiško Horvat Majcan, Marija Kolb, Vedran Komerički, Stjepan Lach, Karmen Sunčana Lovrić i Perica Martinović

  MRTVE DUŠE: BÁRBÓCZYJEVA STARA, plave krvi u rodoslovlju prva (Perica Martinović), IRENA DANIELLI-BASILIDES u kupaoni; †1896. (Perica Martinović), АLICE s čamca na Kupi; †1902. (Karmen Sunčana Lovrić), stara ubogarka RUPERTOVA; †1913.  (Perica Martinović), CANJEGOVA u skoku s prozora; †1913. (Marina Bažulić), RUPERT JOSIP s novogradnje; †1913. (Luka Bjelica), ANTUN SKOMRAK dnevničar u Dobrotvornom uredu barunice Castelli; †1913. (Stjepan Lach)

  KOR, iz misli Leonea Glembaya:

  Luka Bjelica, Marina Bažulić, Maro Drobnić, Džon Gečević, Šiško Horvat Majcan, Marija Kolb, Stjepan Lach i Karmen Sunčana Lovrić

   

   

Piše: