Drama zagrebačke nacionalne kuće obogatila je repertoar ovogodišnje kazališne sezone premijerom Pustolova pred vratima Milana Begovića u režiji Tomislava Pavkovića. Izbor Begovića i njegove tragedije u devet slika kao jednog od predstavnika kulturne baštine koju repertoarna politika nacionalnih kuća (manje ili više dosljedno i manje ili više uspješno) nastoji očuvati, prezentirati, valorizirati i (re)kontekstualizirati obrazloživ je promatrano i iz sinkronijske i dijakronijske pozicije hrvatske dramske književnosti i povijesti. Uz biografske se bilješke gotovo uvijek navodi kako je Milan Begović jedan od naizvođenijih i najprevođenijih hrvatskih dramatičara, s ciljem da se (o)da dodatni kredibilitet tom značajnom, ali često i osporavanom i nedovoljno cijenjenom predstavniku naše kazališne moderne te aktivnom sudioniku inozemnog i tuzemnog teatarskog života.
U središtu je dramske radnje žena koja žudi za idealnom i neostvarivom ljubavi. Begović upotrebljava tehniku uprizorenja predsmrtnih vizija Djevojke, stvarajući svojevrsnu postajnu dramu u kojoj Smrt vodi Djevojčinu fikcionalnu dvojnicu Agnezu kroz zbijeno erotsko i sentimentalno iskustvo, udvajajući tako prostor zbivanja na okvirno, smješteno u realnom vremenu i ono uokvireno u kojem se život prikazuje, kako kaže i sam autor kroz usta jednog od svojih likova, kao u kinu. Pavković naglašava ovo modernističko, gotovo pirandelovsko poimanje (i propitivanje) života kao niz fikcionalnih slika koje po Djevojčinoj želji kreira, uređuje i vodi Smrt, Neznanac iz prve slike, aktivirajući meta razine koje takva struktura donosi. U namjeri da aktualizira, kontekstualizira te osvevremeni tu udvojenu perspektivu, Pavković ju iz slike u sliku smješta u različita povijesna razdoblja, koristeći se prepoznatljivom simbolikom na vizualnoj i auditivnoj razini.
Iako takvo redateljsko čitanje (da upotrijebim tu izlizanu sintagmu) donosi iznimnu scensku razigranost, unosi humor te dinamizira i obogaćuje središnje zbivanje, prečesto je samodostatno, aranžersko i pretjerano te ga opterećuje, usporava i zagušuje. Dobiva se dojam da je redatelj, želeći što više značenjski obogatiti predložak i učiniti ga aktivnim korespondentom sa vremenom koje je uslijedilo nakon njegove praizvedbe, na trenutke izgubio usredotočenost na njegove temeljne preokupacije i stremljenja. Unatoč toj zamjerci, valja pohvaliti Pavkovićevu sposobnost da prilično ambiciozan koncept provede dosljedno i do kraja, održavajući snažan i ujednačen ritam predstave.
Svakako valja istaknuti glumačke kreacije dvoje glavnih glumaca, Olge Pakalović kao Djevojke/Agneze i Livija Badurine kao Smrti. Agneza Olge Pakalović energična je mlada žena koja intenzivno proživljava zbivanja na emotivnom i seksualnom planu, padajući sve dublje i dublje u očaj zbog posljedica svojih izbora te nemogućnosti da pronađe i ostvari ljubav s tajanstvenim pošiljateljem ljubavnih pisama u kojeg je projecirala sliku idelnog muškarca i ultimativne ljubavi. I Djevojka koja, čekajući svog pustolova, u smrtnoj agoniji sjedi na terasi, mijenja se pod okriljem događaja koji su se zbili njezinoj fikcionalnoj dvojnici; sada je spremna umrijeti, ali bez želje da ponovo, drugačije, proživi svoj život.
Smrt Livija Badurine, kao i niz likova koje ona kao kreator središnjeg zbivanja preuzima, stereotipna je tek kostimografski. Ona je svo vrijeme u nadmoćnoj poziciji redatelja umetnute predstave. Luka Dragić kao Gospodin sa šarenim prslukom unosi humorizam u cjelokupnu inscenaciju, dok je Agnezin muž Franje Kuhara dobar i strpljiv čovjek koji se u tom stanju održava svjesnom težnjom ka neznanju i samozavaravanju. Ostali članovi glumačkog ansambla čine kor smrti te svojim brojnim transformacijama omogućavaju tečno odvijanje izmaštanog, a opet stvarnog života.
Summa sumarum, Pustolov pred vratima zagrebačkoga HNK uspjelo je ostvarenje koje ipak, nažalost, nije ostvarilo sve potencijale dramskog predloška, kao ni one autorskog tima.
© Ana Prolić Kragić, KULISA.eu, 5. listopada 2008.
