Vrijedno insceniranje klasične priče

Zagrebačko kazalište lutaka, Ivana Brlić-Mažuranić, dramatizacija Ana Tonković Dolenčić, Putovanje šegrta Hlapića, red. Zlatko Sviben



  • Čudnovate zgode šegrta Hlapića
    , prvi roman napisan za djecu u povijesti hrvatske književnosti, objavljen prije malo više od jednog stoljeća, Zagrebačko kazalište lutaka je u obliku lutkarske predstave postavilo pod modificiranim naslovom Putovanje šegrta Hlapića. Prvi je to put da se na pozornici izvodi dramatizacija same autorice romana Ivane Brlić-Mažuranić, uz scensku prilagodbu dramaturginje Ane Tonković Dolenčić.

    Kao što promjena naslova iz Čudnovatih zgoda… u Putovanje šegrta Hlapića sugerira, sama lutkarska predstava snalažljivo dočarava upravo prolazak kroz prostore sela, čije pejzaže i atmosfere pokušava dočarati. Iako je možda nedostajala preciznija i potencijalno doslovna topologija, scena u svojoj dubini, širini, kao i u prijelaznom prostoru s gledalištem, vrijedno je iskorištena za više nivoa priče. Scenografija i oblikovanje svijetla vrlo su vjerno ugođaju romana potkrijepili i obogatili predstavu. Koristeći materijale poput sijena, jute i pruća te sveprisutnošću zlatnih dolina, predstavljenih u obliku vijugavih polja na sceni i stiliziranih slika zavičaja te razumljivo predstavljenim, očuvanim kajkavskim naglaskom likova, predstava je brižno očuvala tradicionalni ugođaj mjesta i vremena radnje lektirnog klasika.

    Preko cijele scene, koja je spram publike odijeljena prozirnim platnom koje je stvaralo providnu opnu, projicirane su slike brežuljkastih polja, oblaka, požara i drugih slikovitih dopuna scene. Opna pritom stvara i konkretnu fizičku barijeru i odjeljenje koje lik Ivane Brlić-Mažuranić, koju na sceni glumi Andrea Baković, jedina prelazi. Lik spisateljice koja je stalno prisutna na sceni, najčešće za svojim pisaćim stolom koji se nalazi u kutu pozornice u ravnini gdje scena prelazi u gledalište, funkcionira kao sigurna točka i potencijalnim strašljivijim  gledateljima budući da ona ne samo da potiče i zaustavlja radnju kao narator nego i sudjeluje u pojedinim scenama, primjerice pomažući Hlapiću ugasiti požar. Njene intervencije djeluju organski i u skladu s porukama i poantom priče, ne podcrtavajući kao niti usporavajući radnju. Postupkom uvođenja takvog meta-nivoa priče u kazalište, ostvaren je višestruki potencijal za uputiti i zainteresirati najmlađe vezano ne samo uz ideju autorstva i važnosti Ivane Brlić-Mažuranić, nego i suptilno i prijemljivo načeti otvaranje ideje - što sve kazalište može.

    Predstava se također režijski igrala s proporcionalnošću odnosno njenom relativnošću s obzirom na veličinu likova koje portretiraju lutke, kao i one koje u nekim trenucima portretiraju glumci svojim tijelima. Nadalje, igrajući se dubinom pozornice kao i nerazmjerom između lutaka ljudi i životinja i neživih predmeta poput čizme, postolarskog alata kao i šešira crnog čovjeka, koji su u snolikim prostorima predstave svojom veličinom i animacijom plijenili pažnju.

    Putovanje šegrta Hlapića ispunjeno je i glazbenim brojevima, pa je tako na trenutke djelovalo i kao mjuzikl. Pjevali su svi - od Hlapića i Gite, preko Ivane Brlić-Mažuranić do Crnog čovjeka kao i zbora seljaka… Pjesme, koje je skladao Veseljko Barešić i čija se glazba prožela kroz scenski jezik, vodile su i nadopunjavale glavne motive, trenutke i vrhunce predstave - ljepote zavičaja, snove i strahove, Gitinu i Hlapićevu prošlost kao i odnos Ivane Brlić-Mažuranić spram priče.

    Brojne scene cjelokupne pustolovine dinamično su iskorištavale sve kutove pozornice. Kroz sve režijske i dramaturške elemente priča je vjerno iščitana i zanimljivo predstavljena, a ne samo da je očuvan i njen tradicionalni kontekst nego je i pažljivo osvježen sa suptilnim detaljima poput uklopljenosti lika Ivane Brlić-Mažuranić i njene višeslojne uloge. Ona je također na glavi nosila veliki crni šešir poput prijetećeg i na trenutke fantastičnog šešira Crnog čovjeka, ali je isto tako i njena duga suknja bila plave boje poput Gitine zaigrane haljinice.

    Usprkos manjku odmaka od cjelokupnog romana, Putovanje šegrta Hlapića svejednako je vrijedno i zanimljivo obavljeno insceniranje klasične priče prepune bezvremenskih poruka i pouka koje su brižno, pedagoški i suptilno utkane i u izvedbu.

    © Maja Ležaić, KAZALIŠTE.hr, 17. srpnja 2017.

kritike i eseji