Vrijedna teatarska zabava

Ljetne noći Teatra Exit, Zagreb (28. lipnja–6. kolovoza 2017.): Narodno pozorište u Beogradu, Narodno pozorište Sombor i Beo Art produkcija iz Beograda, Terrence McNally, Franky i Johnny, red.Tea Puharić



  • Puni naslov zanimljive beogradsko-somborske koprodukcije Frankie i Johnny, obasjani mjesečinom (Frankie and Johnny in the Clair de Lune, 1987.) ponajprije upućuje na romantičnu komediju. Pisac teksta želi navesti publiku na taj zapravo lažan trag i time što u svom originalu mjesečinu ne naziva engleski moonlight nego francuski clair de lune. Iako Terrence McNally (1939) nije u nas previše poznato ime, radi se o dramatičaru koji je četiri puta osvajao najprestižniju američku kazališnu nagradu Tony (dvaput za svoje komade, a dvaput za libreta popularnih mjuzikla). Već za prva ostvarenja dobivao je pretežno pozitivne kritike, ali je tek na pragu svojih pedesetih godina - počevši upravo s ovim komadom, postigao veće komercijalne uspjehe i nastavio zavidnu karijeru u toj vrsti brodvejskog teatra. Unatoč tome nije se usmjerio prema usavršavanju vještine komercijalnog pisanja nego je izbjegavao uobičajena rješenja i nerijetko težio provokativnosti.

    Prisutno je to čak i u vrlo uspjeloj holivudskoj ekranizaciji (prema njegovom vlastitom scenariju) Frankie i Johnny (1991) u režiji Garrya Marshalla s Alom Pacinom i Michelle Pfeiffer. McNally naime umjesto komedije - iz situacija u kojima ima mnogo (nerijetko crnog) humora, stvara ljubavnu dramu u kojoj izbjegava bilo kakvu romantičnost a uz to je započinje onime čime taj podžanr najčešće završava – seksom, koji tu nije uobičajeni cilj kojemu streme protagonisti, prolazeći niz obrata u dramskim ili komičnim situacijama. On čak nije ni problem, pa time niti pokretač radnje, jer je vođenje ljubavi bilo izvanredno, kako još iscrpljena tim užitkom tvrde jedina lica ove predstave – konobarica Frankie, u čijem se jednosobnom stanu to dogodilo i kuhar Johnny, kolega iz istog restorana.

    McNally se bavi nečim manje očekivanim – kako nakon ovog događaja uspostaviti odnos između dvoje ljudi na ulasku u srednje godine koji za sobom već imaju razna životna, a među njima i ljubavna razočaranja. Autor izbjegava stereotipe, jer nije Frankie ta koja nakon erotskog iskustva želi brak ili bar početak neke ozbiljnije veze. Ona nastupa odlučno i u nekoliko navrata pomalo arogantno iskazuje svoje želje za nekim jelom i Johnnyjevim odlaskom kako bi se mogla na miru naspavati, jer njegovim izljevima obožavanja ne vjeruje. Johnny međutim doista vjeruje da je Frankie prava žena za njega i da će tako nakon prethodnih razočaranja naći sreću. Takav odmak od stereotipa djeluje posebno intrigantno zbog toga što protagonisti ni svojom pojavom ni društvenim statusom ne djeluju kao iznimne ličnosti, što uspješno naglašava  Vanja Popović scenografijom u kojoj nema niti jednog predmeta koji bi se izdvajao posebnom vizualnom privlačnošću, a i kostimima koji svojom običnošću pokazuju da Frankie i Johnny imaju dovoljno sredstava za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, ali ne i mnogo više od toga.

    Sve to pokazuje kako se radi o dvoje ljudi koji su tijekom predstave koncentrirani na svoje osjećaje, prevladavanja rezerviranosti i otuđenosti koje su rezultat ružnih iskustava. Njihove nesporazume (koje povremeno nakratko u sjenu baca međusobna privlačnost) i pomalo neuobičajene reakcije Mc Nally koristi za stvaranje duhovito zamišljenih situacija u kojima se iza komične površine otkrivaju kompleksni karakteri. Da bi u potpunosti zaživjeli na sceni, potrebno je ne samo glumačko umijeće nego i snažna osobnost interpretatora.

    Na početku Sloboda Mićalović djeluje kao da ne uspijeva prodrijeti u unutrašnji svijet Frankie, ali ubrzo se otkriva da je upravo to točna slika lica koje odbacuje svaku bliskost, pa glumica upravo minucioznim prikazom postupnog raspada svojevrsnog duhovnog i emocionalnog oklopa ostvaruje veliku ulogu. Igor Đorđević pak postiže iznimnu interpretaciju Johnnya, vješto balansirajući između originalnih, povremeno pomalo pretjeranih komplimenata partnerici i straha da će svojom pretjeranom izravnošću i hrabrošću proigrati mogućnost ostvarenja duboke ljubavne veze. U tome i on otkriva dio svojih tužnih iskustava, a time i svoju pravu osobnost, navodeći i Frankie i gledatelje da konačno povjeruju u istinitost njegovih osjećaja.

    Mlada redateljica Tea Puharić pokazala je izvanredno razumijevanje za svu nijansiranost McNallyjevog teksta, prenijevši ga na pozornicu s izuzetnim osjećajem za vrijeme koje je potrebno da se ocrtaju svi slojevi njegovog značenja, a da se pritom publika niti u jednom trenutku ne prestane zabavljati, svjesna da ta zabavnost krije obogaćujuću emocionalnu i tematsku složenost. Tako su u ovoj vrlo vrijednoj izvedbi Frankie i Johnny prerasli duhovitu i zabavnu komediju o noći poslije, postajući zanimljivom, tek djelomice humornom dramom o problemima iskrenog osjećajnog povezivanja pojedinaca ranjenih načinom bivanja u suvremenom svijetu.

    Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 12. srpnja 2017.

Piše:

Tomislav
Kurelec