Konfuzna predstava

41. dani satire Fadila Hadžića, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, 2. – 21. lipnja 2017.: Slovensko ljudsko gledališče Ljubljana, Rok Vilčnik, Narodni demokratski cirkus Sakešvili, red. Luka Martin Škof

• 
  
  Autorski zamišljena kao kritika svakog totalitarizma, kroz prizmu prikaza života u apsurdnom ambijentu cirkusanata u državi Sakešviliji, predstava se realizira u višestrukim, često konfuznim registrima. Sakešvilija, svojevrsna antiutopija i arhetip radikalnog totalitarizma u kojem je sve podređeno velikom vođi, gdje se zatire svaki individualizam i doticaj sa svijetom - bilo kroz informacije ili različita dobra i usluge kojima se stanovništvo može koristiti, obilježena je i zatiranjem individualnosti i identiteta. To se naznačuje i u jedinom dopuštenom i postojećem prezimenu Sakešvili, znaku zatiranja individualizma i nametanja kolektivnog identiteta, čije je obliježje poželjnost uklapanja, a omraženost i sankcioniranje svakog izdvajanja i drugačijeg mišljenja od onog propisanog i nametnutog državnom prisilom.

  Cirkus, kao pojava i prostor imanentno povezani sa zabavom, ludičkim, ali i satiričkim momentima prepoznavanja i komentiranja zbilje, u Sakešviliji mogu funkcionirati samo kao vlastita karikatura. Ona u kojoj i klaunovi nose ujednačene, sive odore, a u cirkusu se pjevaju himne i odaje počast upravo preminulom velikom vođi. Tematski, očito, Narodni demokratski cirkus Sakešvili oblikuje se kao karikatura svakovrsnog i neimenovanog, no svakako radikalnog totalitarizma i njegovih implikacija na svakog tko se nalazi u sustavu, a tako i cirkuske artiste na sceni. U tome, totalitarizam se ne imenuje, čak ni ne naznačuje, ostajući dovoljno apstraktan da predstava fukcionira kao izraz apsurda svakog totalitarizma, postojećeg ili povijesnog.

  

  Upravo apsurd, odnosno dovođenje situacija na sceni do naoko nemotiviranog a zapravo apsurdom života u Sakešviliji pokrenutog zbivanja, okosnica je izražaja predstave. No u tom izražaju, u želji da se totalitarizam izokrene i karikira, a istovremeno posluži sredstvima imanentnima različitim, svojedobno avangardnim pokretima kao što su kazalište apsurda, nalazi se i temeljni problem predstave. Niz prizora, niz apsurda i ludosti u kojima je ogrezlo sakešvilijsko društvo, u scenskom postavu postaju sveopća konfuzija i niz nejasnih referenci, bez jasnoće izraza bilo u kritici, bilo u izvrtanju ili humoru povezanima s totalitarizmom. Tako se na sceni i oko nje događa jurnjava potpuno poludjelog rekvizitera gledalištem i pozornicom, periodično pjevanje himne Sakešvilije i odavanje počasti velikom vođi, besmisleni pokušaji cirkuskih točki, ubijanje i oživljavanje, lamentacije nad prisilnom unifikacijom prezimena i seksualnim predatorstvom velikog vođe, uz navođenje svih pogodnosti koje druga, netotalitarna društva (tako i ono predstavljeno u publici) uživaju i shvaćaju normalnima, a u Sakešviliji ili ne postoje ili su rezervirana za nomenklaturu. Ovi postupci pokazuju želju da predstava istovremeno bude kritika totalitarizma i njegova potpuna parodija, u kojoj cirkusom postaje država a ne cirkus koji u toj državi djeluje, uz istovremeno otkrivanje preostalih totalitarističkih atavizama u posttotalitarnoj stvarnosti i njihovo kontrastiranje javnim uslugama koje se u društvima, barem nominalno netotalitarističkima, smatraju nedvojbenima.

  Pokušalo se, u svemu tome, totalitarnu stvarnost približiti i onoj deklarativno netotalitarnoj, pokazujući emocije i prisjećanje likova na njihov život prije totalitarizma, ali i pojave koje postoje u svim društvima - poput nametanja svakovrsnog nadzora ili moralnih upitanosti. No od svega pokušanog, malo je zaista uspjelih momenata jer se predstava, kad nešto i pokuša artikulirati, brzo gubi u izražajnim registrima i nedovršenim, isprekidanim znakovima, što bi trebao biti značaj apsurda kao pojave u Sakešviliji i posljednične tehnike izražavanja. Ta se tehnika u predstavi pokazala generatorom nerazumijevanja i konfuzije u komunikaciji jer je jedno od njezinih obilježja upravo onemogućivanje komunikacije između publike i scene u smislu prenošenja oblikovanih značenja, dok ovako koncipirana predstava koja se bavi totalitarizmom, komunicirajući ga u sada i ovdje publike, traži izražavanje koje će omogućiti prijenos a ne generirati prilično nerazumijevanje i zbrku. U Narodnom demokratskom cirkusu Sakešvili prevladalo je uglavnom ovo drugo te predstava biva niz razlomljenih, ne do kraja oblikovanih bavljenja manifestacijama totalitarizma, u kojima postupci tretiranja apsurdom češće bivaju otežavajućim nego dopunjujućim dijelom.

  

  Glumci, a četvero ih je (Maša Derganc, Gregor Baković, Boris Mihalj i Klemen Slakonja) i svi igraju likove čije je ime Sakešvili (u skladu s pravilima u Narodnoj Demokratskoj Republici Sakešviliji), u takvom su se okviru snašli na jedini mogući način, a to je sudjelovanjem u konfuziji. Mnogobrojna urlanja, isprekidane replike, jurnjava scenom i gledalištem, česti prekidi scenskog zbivanja i tijeka misli, karakteristike su glumačke suigre u dobro unificiranim, ali nespretnim kostimima Urške Recer i sceni Mihe Horvata. Ansambl predstave, iako ujednačen i očito pripremljen, nije se mogao drugačije nositi sa zadanim okvirom, što rezultira glumački, pa i fizički zahtjevnom realizacijom, ipak ostajući u zbrci i odajući dojam određenih sadržajnih nemotiviranosti.

  Narodni demokratski cirkus Sakešvili, počevši od zanimljive ali već iskušane ideje kritike totalitarizama, zapeo je u njezinoj provedbi, usmjeravanju silnica kritike i odabiru odgovarajućih postupaka u tretmanu autorskih zamisli. Sve je to rezultiralo prilično konfuznom predstavom koju je, iz pozicije gledatelja, teško kontekstualizirati, a na trenutke i pratiti.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 3. srpnja 2017.

Piše: