Istina u oku promatrača

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: Jean–Baptiste Poquelin Moliѐre, Mizantrop, red. Igor Vuk Torbica



  • Riječko Hrvatsko narodno kazalište Ivana plemenitog Zajca kao posljednju ovosezonsku premijeru izvelo je Moliѐrovog Mizantropa u režiji mladog i nagrađivanog redatelja Igora Vuka Torbice. Služeći se predloškom, Vuk Torbica osmislio je grotesknu predstavu koja cijelo vrijeme balansira na granici smiješnog i tragičnog. Radnju čitavo vrijeme maestralno nosi Jerko Marčić u ulozi Alcestea, mizantropa koji prezire laži, a za istinu bi učinio sve i pod svaku cijenu.

    Tvorac klasicističke komedije karaktera, Moliѐre je često pisao o preciozama, ženama francuskog visokog društva koje dane provode u salonima i dosadu liječe pretvaranjem i lažima. Time se uvelike bavi i u Mizantropu u kojem u središte postavlja Alcestea, čovjeka koji je sam u svijetu laži, ali i koji od silne opsjednutosti istinom više ni u što ne vjeruje te tako postaje iskonski mizantrop. Ono što i Moliѐre i Vuk Torbica u svojim realizacijama uspješno ostvaruju jest postuliranje pitanja - što je zapravo istina te je li ona uopće ikada relevantna? Čija su mjerila ona koja se uzimaju kao opća i je li istina uopće nešto što je neophodno u ondašnjem/današnjem društvu?

    Alceste je u viziji redatelja i dramaturginje Nataše Antulov sredovječan čovjek koji se zaljubljuje u Célimène (Katarina Bistrović Darvaš), preciozu koju salijeću brojni obožavatelji, a koja je sve ono što Alceste prezire, izuzev činjenice da je voli. Célimène je fatalna žena, koketa koja svoju društvenu poziciju održava pretvaranjem i poltronstvom i koja je otrovna prema svima osim Alcesteu koji je zbog svega odbija. Osim što joj ne vjeruje, Alceste ne završava s njom i zato što je, kako joj objašnjava, tako napisano, a čime se suptilno naglašava da je i ovdje riječ o riječkom kazalištu toliko dragom metateatru. Otpočetka, kada se Alceste digne i krene čitati ulomke Mizantropa pa do kraja, publika je čitavo vrijeme zapravo uključena u predstavu, a Vuk Torbica uspješno ruši četvrti zid i balansira na granici iluzije i stvarnosti. Osim samoga postavljanja okvira predstave u predstavi, Alceste se na trenutke i direktno obraća publici pa možemo govoriti i o elementima commedie dell'arte.

    Sama je radnja najmanje važna u kontekstu razumijevanja djela, a naglasak je prvenstveno stavljen na izgovorene i prešućene replike te karaktere protagonista. Tako o Arsinoè (Olivera Baljak), tobožnjoj prijateljici Célimène, ponajviše saznajemo (prvenstveno o njenoj lažnoj pobožnosti i moralnosti) ne iz njenih postupaka nego iz njenoga razgovora s Célimèneom. Jednako tako o Oronteovoj (Jasmin Mekić, a igra u alternaciji s Nikolom Nedićem) gluposti svjedoči scena u kojoj pokušava recitirati sonet, a koji nikako ne može zapamtiti. Philinte (Leon Lučev) gotovo je potpuno rezigniran lik koji pod utjecajem Alcestea i njegove ustrajnosti na istini gotovo potpuno poludi, baš kao i samozatajna Éliante (Marija Tadić). O dvojici markiza, Acasteu (Dražen Mikulić) i Clitandreu (Davor Jureško), najbolje govori njihova borba za naklonost Célimène, a koja je ustrajna onoliko dugo koliko je sama Célimène raspoložena uzvraćati im na njihova plitka i neinovativna laskanja. Cijeli je glumački ansambl ostvario vrlo solidne glumačke role, no svu je pažnju svojom glumom i prezentnosti ukrao Jerko Marčić koji tijekom cijele predstave ostaje jednako u liku i pritom nosi cijelu radnju.

    Kostimi (kostimografkinja je Manuela Paladin Šabanović) ocrtavaju salonsko društvo koje je Moliѐre ismijavao, a koje je vrlo slično onome koje se i danas skuplja na raznim domjencima na kojima razmjenjuje isprazne replike i pozira fotografima, dok neki drugi plaćaju cijenu čišćenja njihovih fotelja i ureda. Osim što su vrlo autentični, kostimima su oslikani i karakteri protagonista. Dok je Célimène rasna žena u raskošnoj haljini, s cigaretom u ruci i dekolteom u prvom planu, Éliante je decentna i nenametljiva, a primjerice Arsinoè vrlo uštogljena i konzervativno odjevena. Svi se oni sakrivaju iza maski, a odjeća im je samo jedan od brojnih štitova. Pažnju od teksta ne odvlači ni scenografija (scenograf je Branko Hojnik), a osim tek mirisom vrlo dominantnog cvijeća te par salonskih fotelja, baš ništa drugo ne sugerira da se nalazimo u nekom od francuskih salona od prije tristotinjak godina. Tu su tek bubnjevi čije odzvanjanje (skladatelj je Josip Maršić) povremeno pojačava napetost i razbija monotoniju koja na momente dominira predstavom.

    U prvome se djelu predstave gotovo slijepo slijedi književni predložak (nema čak ni svakodnevnoga govora nego se replike izgovaraju u stihovima) a kako se predstava dalje odmiče, tako se i Vuk Torbica udaljava od Moliѐrea te približava modernizaciji (referirajući se primjerice na nedavno goruće pitanje Boba Dylana i njegovo dobivanje Nobelove nagrade za književnost). Dojam je mogao biti daleko jači da je riječki Mizantrop trajao nešto kraće i bio oslobođen ponekih suvišnih digresija koje nisu ni u čemu doprinijele napetosti ili zanimljivosti radnje. Premda je ogoljena scena bila u funkciji naglašavanja teksta, bilo bi vrlo zanimljivo da smo na njoj mogli vidjeti bogatiju reprodukciju visokih društava, a koja bi vjerojatno još i više podsjetila na to koliko je zapravo ovaj Moliѐreov komad aktualan te koliko je njegovo postavljanje na riječku scenu došlo baš u pravom trenutku.

    Predstava nas na kraju ne ostavlja ni s kakvim konačnim odgovorom, a Alceste u svijetu moralnih hulja ostaje neshvaćen te se u potpunosti otuđuje. Ipak, ne postaje jasno je li on u ocjeni moralnosti drugih uopće moralan, tj. kako možemo znati da je njegova vizija istine vrjednija od tuđih. Svatko je u ovoj komediji mogao prepoznati ponešto komično, no daleko je to od čiste komedije i umiranja od smijeha, pa je gotovo bolje govoriti o tragikomediji. I to onoj u kojoj se svakoga dana možemo prepoznati i u Alcesteu, ali i Célimènei ili Arsinoè i u kojoj istina nije nikakav meritum stvari, a možda je čak i precijenjena ili uopće i ne postoji.

    © Anja Nežić, KAZALIŠTE.hr, 2. srpnja 2017.

kritike i eseji