Podijeljena publika

41. dani satire Fadila Hadžića, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, 2. – 21. lipnja 2017.: Makedonski naroden teatar, Skoplje, Nikolaj Erdman, Život je lijep (Životot e prekrasen), red. Aleksandar Morfov

• 
  
  Nakon Oktobarske revolucije pa sve do kasnih dvadesetih godina prošlog stoljeća, novi sovjetski teatar jedna je od najzanimljivijih europskih kazališnih tendencija, prvenstveno po redateljima – u rasponu od revolucionarnog Mejerholjda do već ranije afirmiranog Stanislavskog koji se na sebi svojstven način prilagođava novom društvu. Dramatičari su ipak u njihovoj sjeni, a iz današnje perspektive najcjenjeniji među njima je Nikolaj Robertovič Erdman (1902-1970), iako je napisao samo dva cjelovečernja komada – Doznaku (Mandat, 1924), praizvedenu u režiji Mejerholjda i Samoubojicu (1928) kojeg je trebao postaviti Stanislavski, ali je komad zabranjen i u Sovjetskom savezu je prvi put izveden gotovo šest desetljeća kasnije. Praizveden je 1969. u Göteborgu, a u Zagrebu ga je već 1971. u Gavelli u vlastitom prijevodu postavio Božidar Violić, dok je na Danima satire prethodno viđen 2008. u izvedbi sarajevskog Narodnog pozorišta i režiji Eduarda Milera.
  
  Erdmanovo stradanje krenulo je Samoubojicom, ali je to bilo prije početka okrutnih Staljinovih čistki, pa mu je bio samo zabranjen rad u kazalištu. Nakon toga je napisao nekoliko scenarija za značajne filmove. Čak i kada je nešto kasnije neki pijani glumac pred Staljinom recitirao Erdmanovu satiru o brkatom diktatoru, Erdman nije završio u gulagu u Sibiru nego u dalekoj provincijskoj zabiti u kojoj je ipak mogao raditi u teatru. Nakon Drugoga svjetskog rata u kojem se borio kao dobrovoljac, odobren mu je povratak u Moskvu, najprije u kućni pritvor. Potom je mogao raditi i u kazalištu kao savjetnik, ali niti dugo nakon Staljinove smrti nije dobio dopuštenje za izvedbu Samoubojice.
  
  Vjerojatno je to razlog što se ovaj komad i danas često naziva iznimno kontroverznim ili žestokim napadom na Staljinovu komunističku strahovladu. Ipak, Samoubojica koji je nastao na tragu komedija velikih ruskih prethodnika Gogolja i Suhovo-Kobilina – uz poneku kafkijansku crtu, svoje je satiričke žaoke okrenuo upravo prema predstavnicima društvenih skupina koje je revolucija porazila. Njegov protagonist Semjon Semjonovič tipični je malograđanin koji ne nalazi posla (a i ne zna baš raditi) i njegov problem nije novo društveno uređenje nego to što je stalno gladan, jer mu supruga Marija Lukjanova i njezina majka Serafima Ilinična ne uspijevaju nabaviti dovoljno hrane (ili bar ne one koju on voli). Niti njih se ne tiču promijenjeni društveni odnosi, pa su i pored ponekog iskoraka podložne starom patrijarhalnom modelu. Semjon konačno postaje toliko nezadovoljan svojom (gladnom) situacijom da se odluči ubiti i to javno obznanjuje, što navodi predstavnike crkve, intelektualaca, pisaca, poduzetnika... da njegov čin iskoriste kao protest protiv lošeg položaja u kojem su se našli u društvenim promjenama, a i medijima je to senzacija koju će spremno koristiti za svoju korist.
  
  Kada se u umjetnosti, pa i onoj kazališnoj, počinje suditi o podobnosti, onda to uglavnom (što i kod nas danas nije rijedak slučaj) rade ideološki dogmatičari koji o onome o čemu sude zapravo ništa ne znaju, pa tako ni sovjetska cenzura nije prepoznala dramaturški sjajno osmišljen Erdmanov tekst kao satiru primitivizma i malograđanštine, a ne sovjetskog društvenog sustava. Jedno od mogućih objašnjenja je da cenzori nisu posve promašili, jer su s konsolidacijom komunističkog režima njegovi predstavnici ograničenih sposobnosti nenamjerno preuzeli od svrgnutih prethodnika malograđanštinu, a možda i ponešto primitivizma. Zbog toga je pomalo pretjerano pridavanje posebne važnosti i kontroverznosti Erdmanovom tekstu kao žestokoj kritici svakog (a posebice komunističkog) autoritarnog vladanja i izvlačenje sličnosti s današnjom situacijom u posttranzicijskim društvima. Prije bi se moglo zaključiti da je aktualnost Samoubojice u tome što je primitivna malograđanština preživjela i raspad komunističkih diktatura. Veliki dio privlačnosti ove vrlo zanimljive predstave Makedonskog narodnog teatra (MTN) upravo je u sličnosti s našom suvremenošću pomalo neobičnih prizora koji od melodramskih preko izrazito komičnih idu sve do grotesknih.
  
  Ipak, i MNT i redatelj Aleksandar Morfov u najavama predstave ponajviše su naglašavali žestoku kritiku sovjetskog sustava koja je prouzročila nesretnu sudbinu komada i njegova autora te ono što je slično tadašnjoj i današnjim vlastima. Morfov (1960) je jedan od najuspješnijih i najnagrađivanijih bugarskih kazališnih i filmskih redatelja, a nerijetko je režirao i u inozemstvu, ponajviše u Rusiji gdje je također više puta nagrađivan. Njegovo dobro poznavanje ruske kazališne tradicije, ali i činjenica da je svojedobno nakon sukoba s bugarskim Ministarstvom kulture smijenjen s mjesta intendanta Bugarskog narodnog teatra Ivan Vazov (nakon čega su sve predstave koje je u tom kazalištu režirao skinute s repertoara), možda su pridonijeli odluci da Erdmanovog Samoubojicu sagleda prvenstveno u svjetlu staljinističkih postupaka nekada i njihovih suvremenih inačica u ovoj izrazito osobnoj verziji, ironično preimenovanoj u Život je lijep.
  
  Povezanost početaka Sovjetskog Saveza i današnjice vidljiva je i u spektakularnoj scenografiji Nikole Toromanova, koja veliki broj raznih, međusobno povezanih prostora za igru ostvaruje na temelju za razdoblje nakon revolucije tipičnu situaciju života nekoliko (često i brojnih) obitelji u istom stanu. Namještaj se tek ponekim novijim detaljem razlikuje od onoga što se moglo vidjeti u sovjetskim filmovima o tom razdoblju, a aktualizaciju podupire televizor u boji, doduše tek jedan, zajednički s kućnom antenom, što redatelj koristi za niz duhovitih dosjetki. Izniman smisao za komično i redateljsku maštovitost u aktualiziranju Morfov pokazuje i u promjeni medijskog praćenja namjeravanog samoubojstva, uvodeći tipičnu današnju televizijsku ekipu koju više zanima vlastito prezentiranje nego događaj koji prikazuje. Uz to Morfov pokazuje veliko umijeće u masovnim scenama, posebice proslavi budućeg samoubojstva s puno pića i jela do kojeg (sve pijaniji i opet gladni) Semjon ne uspijeva doći, jer mu svaki zalogaj pred nosom zgrabi neki od veselih uzvanika. Efektnost raspojasane zabave pojačava i živa svirka orkestra Raskrši se, a još i više precizna profiliranost svake i najmanje uloge velikog ansambla od gotovo trideset članova, koji su svi pokazali izvanrednu glumu virtuozno upotpunjenu fizičkim teatrom i zahtjevnom koreografijom Inge Krasovske. Zato su tumači najsloženijih uloga Nikola Ristanovski (Semjon) i Nikolina Kujača (supruga mu Marija) zasluženo dobili dvije od pet ravnopravnih glumačkih nagrada na ovogodišnjim Danima satire Fadila Hadžića.
  
  Očito Morfov postiže maksimalne rezultate radeći detaljno sa svakim glumcem, a jednako dotjeran i uspješan je i u redateljskom oblikovanju svakog pojedinog od brojnih prizora ove troiposatne predstave. Ipak, tih je prizora bilo previše. Iako je u Erdmanov tekst unio dosta promjena, Morfov se nažalost nije odlučio na neka ozbiljnija kraćenja, iako je za njima bilo potrebe, jer se u dosta scena zapravo ponavljaju ili variraju teme koje su prethodno dovoljno prikazane i analizirane, a i današnja publika uspijeva tek u posebnim prilikama kod izvrsnih predstava prepunih značenjskih slojeva tako dugo zadržati pozornost. Doduše, po ovacijama na kraju izvedbe reklo bi se da Život je lijep Makedonskog narodnog teatra pripada takvim predstavama, ali treba reći i da je u pauzi nakon gotovo dvosatnog prvog dijela nezanemariv dio gledatelja napustio Hrvatsko narodno kazalište u kojem je Morfovljeva verzija Erdmanovog komada izvedena. A to je za dobitnika Velika nagrada Večernjeg lista za najbolju predstavu u cjelini jednog satiričkog festivala ipak pomalo čudno.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 28. lipnja 2017.
  
  Nikolaj Erdman
  Životot e prekrasen (Život je lijep)
  redatelj Aleksandar Morfov
  premijera 10. travnja 2016.
  scenograf Nikola Toromanov, kostimografkinja Marija Pupčevska, koreografkinja Inga Krasovska, izvršni producent Viktor Ruben, dramaturgija i prevoditeljica adaptacije Zagorka Pop-Antovska Andovska, asistent redatelja i inspicijent Nikola Kimovski, asistenti scenografa Ilina Angelkovska i Angel Petrovski, izbor glazbe Aleksandar Morfov, aražer glazbe Darko Ilievski, dizajner plakata Srđan Janičijević
  izvode: Nikola Ristanovski (Semjon Semjonovič Podsekaljnikov), Nikolina Kujača (Marija Lukjanova), Biljana Dragičević-Projkovska (Serafmia Ilinična), Saško Kocev (Aleksandar Petrovič Kalabuškin), Tanja Kočovska (Margarita Ivanovna), Emil Ruben (Aristarh Dominikovič Grand-Skubik), Gorast Cvetkovski (Viktor Abramovič), Slaviša Kajevski (Sergej Aleksandrovič), Nikola Aceski (Grigorij Pugačov), Aleksandar Đorđioski (Aleksej Stakanov), Arna Šijak (Kleopatra Maksimovna), Tina Trpkoska (Raisa Filipovna), Aleksandar Mikić (Otac Elpidij), Nikola Stefanov (Fedja Petunin Gluhonijemi),Aleksandar Mihajlovski (Kostja), Kire Đorevski (Snimatelj), Marija Novak (Grunja), Dragana Levenska (Zinka), Nikola Kimovski (Illarion), Marija Dimitrova (Tanja), Anastazia Hristovska (Anja), Anastazia Hristovska (Baba), Anastazija Hristovska (Čistačica)
  Orkestar Raskrši se: Stefan Karastojanov, Đorđi Dimitrov, Stefan Manasiević, Đorđina Popova, Nikola Kimovski

Piše: