Nedovoljno maštovit pristup

Purina & Mala scena, Zagreb: Dina Vukelić i Nina Horvat, pazi.mazi.voli., red. Nora Krstulović

• 
  
  Četrnaestog lipnja bio je zadnji dan škole. Za mnoge od uzvanika nevažan datum jer su ili premali za nju ili imaju dvije noge viška. Predvečer u Zagrebačkom Art Parku, roditelji su se s djecom i kućnim ljubimcima smjestili niz padine relativno novouređenog gradskog parka, kako bi uspjeli čuti izvedbu pazi.mazi.voli, u atmosferi piknika i ljetnog okupljališta. Bila je riječ o besplatnoj izvedbi na otvorenom, pri danjem svijetlu, na kojoj su obitelji s djecom mogle pogledati novu predstavu, čime je ujedno najavljena njezina ljetnu turneju tijekom koje će gostovati diljem Hrvatske. Revitalizirani Art park koji djeluje kao ljetni festival kao i muzej na otvorenom, na sat vremena je upotpunio umjetnički program dječje i obiteljske predstave na koju su bili dobrodošli i četveronošci. Inventivan prostor u kojem je na pripremljenoj crnoj kutiji scene u podnožju padine, iznikla priča o bratu, sestri i njihovom skrivenom ljubimcu, ostao je neiskorišten i samo još više naglasio strogost scenskih principa koja je zadržana s komornih izvedbi. Dječje kazalište i inače nedovoljno rijetko propitkuje, prokazuje i igra se s idejom sebe samog. Uzročno tome djecu ne otvara i nekim promišljanjima kako ono funkcionira. Kako priče, bajke, igre koje ih ponesu ili ne ponesu zapravo rade i postoje.
  
  I u ovoj se izvedbi, unatoč prilikama, propustio proširiti apstraktni prostor mjesta i prividnih granica kazališta, kao i kako i otkuda ono izniče. Iako je obližnja dječja penjalica iz nužnosti poslužila kao stalak za rekvizite i kostime, vidljivo publici kao i sva kretanja, čekanja i pripreme mizanscene, s njima se jednostavno nije baratalo u izvedbenom sklopu te je i to ostalo kao zanemarena prilika za produbiti didaktičnost cjelokupne izvedbe. Kazalište nikada ne bi smjelo govoriti u službi i o samo jednoj stvari, pa tako svakako i dječje kazalište. Lijepo prikazan, iako na trenutke hiperboliziran no uglavnom realističan odnos i dinamika brata i sestre, bio je zapravo glavna srž priče. Ostatak predstave, problemi s kućnim ljubimcem koji im pomognu da odrastu i poprave međusobni odnos, kao i svijest o pomalo tragičnoj indikativnoj neprisutnosti njihovih roditelja, odvlačili su od navodne glavne teme, pouke da psi nisu plišane igračke. Upravo je lik psa ostao najmanje ostvaren, možebitno time što je i sam bio upravo plišana igračka, iako izvrsno animiran pokretom Aleksandre Demše. Nema dovoljno prodornog koda putem kojeg bi on zasjao kao stvarni lik dramskih situacija.
  
  Iako ga u uvodnoj prvoj sceni pratimo kako sam uživa na ulici poslije, nakon što postane vlasništvo dvoje djece (brata i sestre), pas više nije tretiran kao samostalno biće nego uvijek u odnosu na djecu i probleme koje im stvara ili postajanjem predmeta njihove žudnje. Publici predstavljeno da jedina može čuti pseće misli, zapravo nije ponuđeno da iz njegove pozicije čuje išta zanimljivo, što joj ne bi već bilo poznato i osviješteno, a to je da psi imaju potrebe jesti, lajati, piškiti te da su usamljeni kada ih se napusti. Sama scena, izolirana crnim plohama usred šarenog Art parka, djelovala je sumorno i nemaštovito. Odabir kostima bio je nesiguran, lik brata je bio u premalom odjelu a lik sestre u nezavidnoj haljini i starkama. Scenografija se sastojala od dvije vješalice za odjeću i četiri pokretna niska bijela stolića, koji su nekada bili jedan uz drugoga a nekada ne, pritom pokušavajući pridonijeti dinamici pokreta na sceni.
  
  Roditelji glavnih likova postaju prisutni u njihovim životima tek slanjem psića u azil na što dvoje djece, dotad iznimno temperamentno i borbeno oko vlastitih želja i uvjerenja ne reagiraju nikako osim rezigniranom tugom. Možebitno je i da su djeca bila podcijenjena s pojednostavljenošću i ekstremnom tipizacijom dva glavna lika, kao i izbjegavanjem same tabu teme azila. Iako je atraktivnost prostora bila zamaman čimbenik u recepciji poučne priče o brizi za kućnog ljubimca, ona nije uspjela nadglasati inače nedovoljno maštoviti pristup i jednoličnu izvedbu obiteljske predstave pazi.mazi.voli.
  
  © Maja Ležaić, KAZALIŠTE.hr, 21. lipnja 2017.
  
  Dina Vukelić, Nina Horvat
  pazi.mazi.voli
  redateljica Nora Krstulović.
  premijera 19. lipnja 2017.
  autorica sinopsisa Dina Vukelić, autorica dramatizacije i dramaturginja Nina Horvat, scenografija i oblikovanje svjetla SKROZ (Nora Krstulović i Vedran Peternel), kostimografkinja Lucija Smolčec, skladatelj i oblikovatelj zvuka Vedran Peternel, likovno oblikovanje Klasja Habjan, Zita Nakić Vojnović, fotografkinja Morana Belančić, producentice Tena Bosek, Mia Tomić, Jelena Vignjević, mentorica producenticama Vitomira Lončar, savjetnici za pasja pitanja Bowie, Luna i Tessa, savjetnik za lutkarska pitanja Floki, savjetnik za dječja pitanja Lovro Fukat, savjetnik za robotska pitanja Stribor Rumboldt
  izvode: Vanja Ćirić (Lea), Aleksandra Demše (Čupko), Davor Kovač (Juraj)

Piše: