Potvrđivanje redateljskog zanata

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Eugene Labiche, Talijanski slamnati šešir, red. Georgij Paro



  • Eugene Labiche, komediograf, sredinom devetnaestog stoljeća, u vremenu kada je napisao svoj golem opus dramskih tekstova, bio je jedan od najpopularnijih kazališnih autora u Francuskoj, gotovo isključivo zahvaljujući vodviljima, komediografskom žanru koji je doveo do savršenstva u svojim komedijama te ga postavio na scenu tekstovima čije izvođenje ne staje do danas. Pokazala je to i premijera Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, koje je 12. svibnja uprizorilo vjerojatno najpoznatiji komad ovog vrsnog komediografa - Talijanski slamnati šešir u režiji Georgija Para. Ovaj redateljski bard, u tekstu objavljenom u programskoj knjižici predstave i naslovljenom znakovito Režirajući komediju, opisuje proces nastanka predstave kao proces čitanja teksta i režiranja prema predlošku bez njegova, Parovim riječima - masakriranja redateljskim idejama i postupcima, što naziva vrhunskim redateljskim umijećem odnosno zanatom.

    I upravo tako, primjenjujući dosljedno princip zanatskog prevođenja teksta u kazališni život, bez traženja prostora za mnogobrojne interpretacije, nadogradnje ili postupke (često anakrone) inventivnosti, Paro režira Talijanski slamati šešir stvarajući komediju ugođenu prema svim pravilima tradicionalnog kazališta građanskog komediografskog predznaka, u kojem se pouzdana i mnogo puta iskušana rješenja na sceni pokazuju uglavnom funkcionalnima.

    Rentijer Fadinard, u potrazi za talijanskim slamnatim šeširom kakav je prethodno prožvakao njegov konj, istovremeno u pripremama za vjenčanje s mladom Helene, djevojkom iz provincije, koju na svadbu prati cijela obiteljska svita, mahnitom brzinom juri scenskim događajima koji se izmjenjuju i dovode likove u brojne, uglavnom komične i pomaknute situacije, temeljene na različitim tradicionalnim komediografskim postupcima. Tako bi, najkraće, izgledao sažetak Labicheovog teksta, koji u priličnom opsegu (Parova predstava, koja ga dosljedno slijedi, traje preko dva sata) ne gubi tempo i zanimljivost, upravo se temeljeći na stalnom suočavanju gledatelja s novim situacijama, svježim komičnim trenucima i replikama. Slijedeći tekst i režirajući u često brzim promjenama pojedinih scenskih elemenata, uz koreografiju Milka Šparembleka i pjevačke točke pojedinih glumaca ili čak cijelog ansambla, Paro i u ovom aspektu slijedi predložak, vodeći gledatelje kroz scenska zbivanja velikom brzinom i intenzitetom, bez posustajanja ili retardacija.

    U Talijanskom slamnatom šeširu, koji je uvelike - zajedno s drugim dramama iz Labicheovog opusa, definirao vodvilj u ovom obliku, komično se prvenstveno ostvaruje u novim i novim situacijama, uglavnom jednostavno oblikovanima u različite scenske efekte i dosjetke, no povezane minucioznim i preciznim poveznicama koje ih oblikuju u cjelinu gdje svatko na sceni ima određenu poveznicu i ulogu u radnji, ne iscrpljujući se samo u komičnosti nekog scenskog trenutka. Sve ove postavke dosljedno se provode u Parovoj predstavi, čime se oblikuje tradicionalna, prilično konvencionalna inscenacija drame koja bi savršeno odgovarala i vremenu u kojem je tekst nastao, a pronalazi se i u današnjem kazalištu kao primjer prakse kakva se - pred shvaćanjima kako kazalište uvijek u svakoj interpretaciji mora donijeti reinterpretaciju, napušta i prepušta redateljskim čitanjima, dramaturškim intervencijama i različitim prilagodbama.

    Paro, kao kazališno višestruko potvrđen redatelj, koji je u šezdesetak godina rada postavio velik broj predstava prema mnogobrojnim predlošcima zaista svakovrsnih poetika i estetika, u Talijanskom slamnatom šeširu - kao i u nekim drugim svojim radovima, kao da redateljsko umijeće želi otrgnuti od trendova i ukazati na ono zanatsko, što lako može prijeći u maniru i postati način na koji se predstave oblikuju, ostavljajući ih u svakvrsnoj prosječnosti i srednosti, kao nužno i potrebno u životu kazališta, kako bi se sačuvala njegova posvećenost predlošku i autoru. U tome Paro uspijeva, što potvrđuje (ako je to uopće potrebno) njegovu redateljsko umijeće, a nalazi i publiku. Talijanski slamnati šešir savršen je predstavnik takvog shvaćanja i usmjerenja. Ono, naravno, ne donosi trenutke koji bi bili zanimljivi zbog prinosa promišljanju kazališne umjetnosti i načina na koji se u njoj obiluju i prožimaju različite vrijednosti, osobnosti, poetike i estetike, nego je rezultat mnogo puta viđena, iskušana zanatska predstava. Ipak, i takve predstave - što zbog svojevrsne mogućnosti promišljanja u sveopćem trendu reinterpretacija, što zbog njihove repertoarne opravdanosti postojanim priljevom publike, imaju mjesto u kazališnom životu, što potvrđuje i Komedijin Talijanski slamnati šešir. Vjerojatno bi bilo razumno i najbolje kada bi predstava u sebi integrirala ta dva shvaćanja, jer tretiranje isključivo zanatskim redateljskim postupcima, kao i isključivo autorska viđenja mogu dovesti do loših rezultata, no Paro je ovaj put krenuo i završio proces afirmacijom zanata redatelja dobro oblikovanih i ugođenih komedja, uvelike se oslanjajući na zaista vješto pisan i komediografski dorađen predložak.

    Veliki ansambl predstave, koji predvodi Jan Kerekeš kao Fadinard (u alternaciji s Filipom Vidovićem), dobro je slijedio redateljsko shvaćanje tradicionalnog postavljanja vodvilja, dobro savladavajući često zahtjevan neprekinut slijed događaja i novih komičnih situacija na sceni. Vrlo komične i efektne uloge pri tome postižu Komedijini veterani Damir Lončar kao Nonancourt te posebno Tomislav Martić u oblikovanju lika gluhog Vezineta, dok im se u pomaknutom, karikaturalnom igranju pripadnika visokog društva u zanimljivim kreacijama pridružuju Marija Borić kao Barunica Champigny i Dražen Čuček kao Achille de Rosalba. Ronald Žlabur oblikovao je simpatičnog, ponekad i suosjećajnog Bobina, nesuđenog odabranika Heleninog i Nonancourtova nećaka, dok je Dajana Čuljak kao Helene našla mjeru između afektiranosti svoga lika i igranja provincijske naivnosti te lucidnosti u nekim trenucima. Saša Buneta u ulozi Beauperthuisa (u alternaciji sa Željkom Duvnjakom) te Filip Juričić i Jasna Palić Picukarić kao Emile Tavernier i Anais bili su korektni, no na trenutke pretjerano afektirani u očitoj karikaturalnosti svojih likova, što se moglo vidjeti i u kreaciji Nine Kaić Madić kao modistice Clare. Nera Stipičević, Goran Malus, Adnan Prohić i Ivan Magud u ulogama sluga i sluškinja te članova gradske straže, dali su korektne epizode.

    Glumce je, smješten na sceni, pratio i sekstet glazbenika iz Komedijina orkestra, no njihovu je glazbu često zasjenjivalo pjevanje, prisutno u komadu, a koje je izrazito variralo kod pojedinih aktera. Kostimi Jadranke Tomić i scena Aljoše Para pratili su redateljsku koncepciju tradicionalnog čitanja, koje smještava radnju u kontekst nastanka predloška, vremenski i geografski.

    Zaključno, Talijanski slamnati šešir predstava je potvrđivanja tradicionalnog pristupa kazalištu i redateljskog zanata. Kao takva, ima svoje mjesto na Komedijinom repertoaru i vjerojatno će biti popularna, no ne prelazi te okvire.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 7. lipnja 2017.

     

Piše:

Leon
Žganec-Brajša