Odraz u zakrivljenom zrcalu

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Anton Pavlovič Čehov, Ivanov, red. Eimuntas Nekrošius

  • Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Anton Pavlovič Čehov, Ivanov, red. Eimuntas Nekrošius

    U Ivanovu više nego u drugim Čehovljevim komadima protagonisti koriste riječ dosada kako bi opisali beznačajnost svog života ili nedostatak nekog njegovog dubljeg smisla. U izvedbi zagrebačkog HNK-a u režiji jednog od najcjenjenijih europskih redatelja posljednjih desetljeća Eimuntasa Nekrošiusa ta se riječ ne upotrebljava da bi se naglasila atmosfera u kojoj likovi ovog komada žive ili njihova nemoć da sagledaju neka veća značenja egzistencije sebe i onih koji ih okružuju, nego se najčešće izvikuje kao snažna, iako ne i osmišljena pobuna protiv takvog načina življenja. Ivanov (1887.) je već na početku Čehovljeva dramskog opusa dodirnuo gotovo sve teme prisutne u njegovim kasnijim djelima. Način njihovog scenskog prikaza kroz svakodnevne, gotovo banalne situacije postupno otkriva svu složenost ljudske egzistencije i težnju autora da pronađe dramski izraz koji će scenski zanimljivo uobličiti običan život bez društveno ili povijesno presudnih događaja.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Anton Pavlovič Čehov, Ivanov, red. Eimuntas Nekrošius
    Takav postupak bitno se razlikovao od dominantnih tendencija dramske literature na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće, a da bi došao u prvi plan bio mu je potreban i novi način scenskog uobličenja. To mu je pružio Stanislavski koji je proslavio i sebe kao redatelja i svoj Moskovski hudožestveni akademski teatar (MHAT) ponajviše baš inscenacijama Čehova. Zbog toga su glavne karakteristike njegove interpretacije desetljećima opstale neupitnima – atmosfera inertnosti ruske provincije Čehovljeva doba koja je uključivala i nagovještaj nostalgije uz tišine u kojima su protagonisti neverbalnim sredstvima iskazivali duhovna stanja i osjećaje, a dijalogu davali dublje značenje ukazujući na procijep između neostvarenih mladalačkih ideala i ispraznosti svakodnevnog života kao uzrok nemoći protagonista, njihove tuge i dosade iz kojih su ponekad pokušavali naći izlaz maštanjem o neostvarivom odlasku u zanimljivija mjesta (poput Moskve) u kojima postoji potpuniji život i ljubav koju u svojoj sredini ne mogu doživjeti.

    Dominacija takve vrste interpretacije dugo nije dovođena u pitanje, pa nije pretjerano ozbiljno uzimana ni tvrdnja samog Čehova kako su njegovi komadi komedije. Kada je to i bilo spominjano najčešće je služilo kao dokaz da i najveći dramatičari ne moraju previše znati o kazališnoj praksi. No, kada je u drugoj polovini dvadesetog stoljeća u znatnom dijelu svjetskog teatra postupno počelo prevladavati redateljsko kazalište, sve češće su se počele pojavljivati drukčije inscenacije Čehova. Iako su bile međusobno vrlo različite, većini njih je zajedničko bilo dokidanje tišina kao prostora za otkrivanje dubljih motivacija likova, što je korijena imalo u nastojanju da se kraćim trajanjem ostvari ritam koji će odgovarati užurbanosti novog doba, a možda još i više u izbjegavanju svođenja Čehova na psihološku dramu koja je gubila na popularnosti. U tom traženju originalnih tumačenja Čehova bilo je često oslanjanje na komične elemente kao dokaz povratka izvornom Čehovu. I Nekrošius je svoju samosvojnu interpretaciju Ivanova u zagrebačkom HNK-u dijelom gradio na tom temelju, a najočitiji je dokaz tomu začudno izvikivanje riječi dosada. Ipak niti to, a niti druga rješenja u kojima se naziru komična pretjerivanja u govoru ili pokretu ne izaziva previše smijeha, jer redatelj u većini scena interprete vodi onkraj komike prema groteski.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Anton Pavlovič Čehov, Ivanov, red. Eimuntas Nekrošius
    Time se ponešto odmiče od Čehovljevog teksta koji nastoji kroz sve likove ostvariti složenu scensku sliku stvarnog života. Za razliku od pisca redatelj se potpuno koncentrira na naslovnog protagonista, a groteskom svodi ostale likove na nekoliko njihovih najbitnijih karakteristika kojima ponajviše djeluju na Ivanova, te tako funkcioniraju više u odnosu na njega nego kao autonomna i potpuna ljudska bića. Komad pak umjesto slike sredine postaje prvenstveno drama jednog pojedinca. Bojan Navojec izvanredno tumači takvog Ivanova, iako svojom tromom rezigniranošću u početku zbunjuje publiku jednako kao i grotesknost ostalih lica. Vjerojatno je to i bila Nekrošiusova nakana da bi se publika nakon toga otvorila za mogućnost neuobičajenog redateljskog postupka. Zato gledatelj tek postupno otkriva da je ono što Navojčev Ivanov sam sebi govori (a ponekad i mrmlja) o vlastitim postupcima pri čemu mu ponekad izmiče njihov smisao zapravo jedna od bitnih tema predstave koja više nije slika nekadašnje ruske provincije u kojoj možemo naći paralele s današnjicom nego dubinska analiza pojedinca i njegove sudbine kroz koju se prelamaju značenja koja povezuju vrijeme nastanka drame i današnjicu. Tim se putem otkrivaju i stalne ljudske slabosti i neuspjesi ostvarivanja ideala, ambicija, prijateljstva i ljubav kao preduvjeta za osmišljenu egzistenciju na osobnom planu što vodi i do erozije međuljudskih i društvenih odnosa u kojima sve više prevladavaju zavist, podmetanje, antisemitizam, lihvarenje i konačno uništavanje tuđih života.

    U takvoj koncepciji redatelj zbog nijansiranosti i preciznosti polako otkriva razloge Ivanovljevih odluka i (odsutnosti) djelovanja, a Bojan Navojec savršenom točnošću svakog detalja iz mozaika na početku prividno disparatnih interpretativnih postupaka ostvaruje kompleksnu i vrlo dojmljivu ličnost čovjeka u kojem se ogledaju svi pritisci sredine koje više ne može izdržati što je najvidljivije u iznimno sugestivnom dugom monologu pred turobnim razrješenjem fabule. Takav Ivanov više nije čovjek koji odustaje od besmislenog života u zabiti provincije nego protagonist koji je konačno sagledao sve negativnosti društva i postojanja u svijetu dvadesetprvog stoljeća, svijetu u kojem su umjesto humanističkih vrijednosti i solidarnosti važni privid ili medijska prezentacija, sjajno ocrtana i efektnom scenografijom Mariusa Nekrošiusa kojom dominira nekoliko redova stolaca poput malog gledališta koje podsjeća na to da likovi više brinu o tome kakvu će sliku o sebi stvoriti nego što će pokušavati proniknuti u pravu prirodu svoje osobnosti. To nadvladavanje izgleda nad ljudskošću može se naslutiti i u uspjelim kostimima Nadežde Gultiajeve koji su u spoju negdašnje i današnje mode ostvarivali neke vizualnu zanimljive detalje.

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Anton Pavlovič Čehov, Ivanov, red. Eimuntas NekrošiusIpak najvažniji za taj dojam originalnog suvremenog Ivanova bio je glumački odnos između naslovnog junaka i tumača ostalih uloga i načina kako su se oni zahvaljujući nedvojbenom glumačkom umijeću uspješno poigravali granicom između karikature koja je isticala tek ona njihova svojstva koja su određivala Ivanova i trenutaka u kojima se iza te atraktivne, ali ipak pojednostavljene stilizacije pojavljivalo potpunije ljudsko biće. Najkompleksnije, a i glumački besprijekorno izvedene, bile su uloge dviju žena koje su na prvi pogled određivale protagonista kao negativca. Njegova smrtno bolesna supruga Ana Petrovna, bogata Židovka pravim imenom Sara koja se zbog njega odrekla vjere i udala protiv volje roditelja koji su je razbaštinili, u dojmljivoj, iskrenim emocijama nabijenoj interpretaciji Lane Barić jedina vjeruje da ju je Ivanov oženio zbog ljubavi, dok svi ostali misle da je to učinio zbog njenog novca i uživaju u tome što se nije uspio obogatiti na takav način. On sada nema novca za njezino liječenje, a i prestao ju je voljeti, te bježi iz kuće jer mu je teško gledati je kako se muči. U njega se zaljubljuje mlada atraktivna Saša koja ga priželjkuje za supruga. Nju vrlo efektno tumači Luca Anić, podjednako uvjerljiva u ludoj zaljubljenosti kao i u postupnom otrežnjenju nakon što Ivanov kao udovac odustaje od vjenčanja za koje opet svi misle da je motivirano materijalnim interesom.

    Saša je kći Zinaide Savišne (energična Alma Prica), supruge predsjednika zemaljske samouprave Lebedjeva (upečatljiva karikatura pijanca Gorana Grgića) koja organizira zabave i iz svega nastoji izvući korist za sebe, pa tako i iz novca kojeg je lihvarski posuđivala Ivanovu. No Prica i Grgić obogaćuju i te likove, a i rasplet predstave time što karikaturalna određenja bitno mijenjaju i upotpunjuju iskrenim roditeljskim osjećajima. Na sličan način građene su i druge vrlo uspjele epizode – od bogate udovice Babakine (Nina Violić) koja novcem kupuje grofovsku titulu udajom za osiromašenog Ivanovljevog ujaka Šabeljskog (Dragan Despot jedini ne izlazi iz svoje autoritarne poze), preko neodoljivo komične starice Avdotje (Ksenija Marinković), kockara poreznika (Slavo Juraga), Jegoruške (Silvio Vovk) i lakaja Gavrila (Ivan Glowatzky) do Jadranke Đokić i Olge Pakalović koje kao gošće pokazuju da se i u minijaturama mogu potvrditi kao velike glumice. Brižljivo redateljski osmišljeni trenuci prijelaza iz likova koja su podređena stvaranju kompleksne slike Ivanova kao našeg suvremenika u potpunija bića otkrivaju i njihove potisnute emocije i težnje. To stvara punoću scenskog života zahvaljujući snažnim glumačkim ličnostima i njihovom interpretatorskom umijeću.

    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Anton Pavlovič Čehov, Ivanov, red. Eimuntas NekrošiusNa nešto drugačiji način svoje iznimno vrijedne kreacije oblikuju tumači dvojice svojevrsnih Ivanovljevih antagonista koje takvima čini više Nekrošiusova interpretacija nego sam Čehovljev tekst. Mladi liječnik Lvov je u tradicionalnijim tumačenjima ovog komada pozitivniji od Ivanova. Brine za njegovu ženu i nastoji ga natjerati da učini sve kako bi joj omogućio najbolje moguće liječenje. No, Nekrošius i tu kao i u čitavom svom redateljskom postupku izbjegava jednoznačna određenja, a u tome ima znatnu pomoć u Luki Dragiću koji dojmljivo i s puno energije prikazuje liječnikov trud, ali postupno i vrlo nijansirano otkriva neljudsku dogmatičnost tog mladog idealista koji nije sposoban sagledati ni okolnosti u kojima živi (primjerice da Ivanov više nema novca), dok gotovo sve ljude osuđuje u ime neke svoje rigidne moralne ispravnosti. Takvo i glumačko i redateljsko tumačenje Lvova može se promatrati i u svjetlu Čehovljeve teze da obrazovani Rusi njegovog vremena započinju kao idealisti, ali kako ni uz veliki napor ne uspijevaju te ideale ostvariti brzo se umore i odustaju od života, živeći isprazno i dosadno, a takvi su mu ne samo Ivanov nego i mnogi drugi protagonisti. Nekrošius pak ima više razumijevanja za Ivanova, a mnogo manje za Lvova zbog zla koje su dogmatični idealisti napravili u posljednjih stotinjak godina. Vjerojatno zato Dragićev Lvov u dobrom dijelu predstave nosi uokviren portret Čehova, ali – kako Nekrošius uvijek ostavlja prostor i za drugačija tumačenja – moguće je da je veći razlog za tu redateljsku doskočicu ironijski komentar dogmatskih odbacivanja svakog odstupanja od uvriježene interpretacije Čehova.

    Bez bitnijeg mijenjanja teksta i drugi Ivanovljev antipod – Borzov, njegov daljnji rođak i upravitelj njegovog imanja zadobiva novo značenje kako redateljskom zamisli tako i vrlo zanimljivom glumačkom interpretacijom Dušana Bućana. On tog čovjeka pretvara u tipičnog predstavnika današnjih ambicioznih kvazipoduzetnika punih nedomišljenih planova o bogaćenju na brzinu i tako se uklapa u Nekrošiusovu ideju o tragičnosti suvremenog svijeta u kojem su novac i uspjeh izgrađen na njemu najviše vrijednosti. Tragikomičnu sliku takvog besmislenog svijeta upotpunjuje i element fantastike – Prolaznik kojeg Franjo Kuhar efektno oblikuje kao klošara koji noseći budilicu nervira ostale likove pitanjem smije li proći njihovim prostorom, svijetom koji očito nije i njegov. Zvonjava njegove budilice možda je komična varijacija na temu kome zvono zvoni?, a ako jest onda se to ne odnosi Čehovljevo djelo nego na suvremeni svijet kojem je Nekrošius originalnim čitanjem Čehova i iz njega proizašlom vrhunskom predstavom pružio neku vrstu nimalo laskavog odraza u zakrivljenom zrcalu.

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 29. svibnja 2017.

Piše:

Tomislav
Kurelec