Veličanstveni posuđeni život

Ciklus Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih: Slovensko narodno gledališče Drama, Mestno gledališče ljubljansko, Cankarjev dom, Ljubljana: Homer, Ilijada, red. Jernej Lorenci

• 
  
  Fascinantne ljubljanska Ilijada u režiji Jerneja Lorencija završava stihovima „We are going to die, today or tomorrow, life is what we borrow“ iz škotskog napjeva kojeg izvodi svih dvanaest interpreta što bi mogla biti suvremena varijacija funkcije kora u klasičnoj starogrčkoj tragediji. Zvezdana Novaković koja igra manju ulogu Briseide, a svirajući harfu i pjevajući daje veliki doprinos važnom elementu predstave glazbi Branka Rožmana (kojem je i asistentica) po svršetku te pjesme pita jednu gledateljicu kako se zove. Nakon toga čitav ansambl ponavlja pjesmu o neumitnom umiranju i o životu kojeg smo samo posudili zamijenivši ono we s imenom gledateljice, ukazujući tako da se i taj song i sama Ilijada tiču svakog od gledatelja ponaosob.
  
  Lorenci ovako objašnjava svoje viđenje izravne veze između Homerovog epa i današnjice „Ilijada je pratemelj i izvor Europe. Njezin početak. Njezino prvo sjeme, njezino prapočelo, njezin niski start i visoki cilj. Ilijada je prvi ep Europe, praroman, praopera, praspektakl, prvi MTV. Ilijada je temeljno školsko štivo i nedosežni književni vrh. Ilijada je muka školskog kurikuluma i trajna točka radikalne fascinacije... I kako je moguće da je to veliko, gotovo božansko književno djelo postalo kanon, dogma, gotovo zakon, uzor svemu što mu je slijedilo, kad je njegov sadržaj tek međuljudsko klanje... Je li uopće moguće da se zajednica koju nazivamo državom ne zasniva na krvi. Da ne bismo postojali na račun drugoga... Bez dvojbe: Ilijada je dio svih nas...“
  
  Da bi te svoje poglede na povezanost Ilijade i suvremenosti oživio na sceni i obogatio ih slojevitošću značenja književnog predloška Lorenci je s dramaturzima Maticom Starinom i Evom Mahkovic uzeo dijelove epa koji su najsvrsishodnije iskazivali njegovo viđenje Ilijade, bogatstvom i nijansiranošću značenja obogaćujući cjelinu predstave i sačuvavši tako svu kompleksnost i smisao Homerovog djela unatoč nužnom (kako predstava ne bila preduga) ispuštanju dijelova teksta, pa i nekih važnih likova poput Odiseja. Cjelovitosti izvedbe i slojevitosti značenja nije naštetilo niti unošenje na prvi pogled neprimjerenih suvremenih, ponekad i banalnih detalja (poput hladnjaka iz kojeg se vadi pivo).
  
  Vidljivo je to od prvih izgovorenih riječi – heksametara u zvukovnom bogatom prijevodu Antona Sovrèa kojima započinje Ilijada (u nas te stihove u prijevodu Tome Maretića – „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina“ – znaju i oni koji nisu pročitali cijeli tekst). Njih dojmljivo interpretira Janez Škof koji uz ulogu Prijama najčešće govori Homerove stihove kao komentar ili opis zbivanja, naročito bitaka ili pothvata bogova koji prelaze scenske okvire predstave. Ona naime ne teži spektaklu niti posebnim efektima nego je usmjerena na doživljavanje bitnih značenja i emocija. Škof stoji u sredini pozornice za mikrofonom i jedino se po tome u škrtoj, ali vrlo uspjeloj i funkcionalnoj scenografiji Branka Hojnika razlikuje od dirigenta, jer ostali glumci (od kojih neki čak i imaju glazbala) u odjeći (kostimografkinja Belinda Radulović) bližoj današnjici no dalekoj povijesti tvore polukrug poput orkestra ostavljajući tek središnji prostor slobodnim za glumačku igru.
  
  I pored izvanredne interpretacije čitavog ansambla gotovo ravnopravni izgovorenoj riječi su ne samo fizička ekspresivnost nego i glazba koja ide od obrade nekih davnih balkanskih narodnih motiva ili pjevanje uz gusle do gospela ili erotičnosti Je t'aime, ritam kojeg sinkroniziranim udarcima prstom po mikrofonu često određuju glumci koji promatraju scenu (još jedna nova verzija antičkog kora) ili kreativna uporaba svjetla koja ponekad pomaže mijenjanju scena u stilu filmske montaže. Mnogi od tih postupaka već i samom uporabom suvremene tehnike ukazuju na neprekidan, stalno promjenjiv odnos između klasičnog predloška i njegova današnjeg iščitavanja.
  
  Jedan od efektnih primjera tog promijenjenog rakursa je prva pojava Zeusa (Matej Puc) koji snagu najmoćnijeg boga pokazuje i prema Tetidi koja ga moli uslugu tako da je prisiljava na (simulirani) seksualni odnos i pritom stalno izvikuje svoje ime što može asocirati na klicanje suvremenim diktatorima, ali i na divljanje nogometnih navijača. Moć koja se odmah iskazuje seksualnom dominacijom bliža je nekim suvremenim pojavama nego antici, a taj vremenski pomak posebno naglašava način na koji Nina Ivanišin pokazuje Tetidino mehaničko pristajanje zbog postizanja vlastitog cilja uz vidljiv prezir prema toj moći povezanoj s glupošću. Još kompleksniji način kako žena pokušava svoju podčinjenost pretvoriti (ne uvijek uspješno) u nevidljivu manipulaciju grubom silom pokazuje Jette Ostan Vejrup kao Hera koja lukavošću nastoji nadvladati mahnitu silovitost svog supruga i brata Zeusa.
  
  I na nižoj razini – među ljudima – moć je jednako važna, a nju među Grcima u najvećoj mjeri posjeduje Agamemnon kojemu Jernej Šugman uz karakterna svojstva prepoznatljiva u Homerovom epu pridaje i sposobnost manipulacije sličnu onoj današnjih političara. Njome uspijeva održati sliku o vlastitoj fizičkoj snazi, iako oružjem udara već poginule protivnike, ali i navesti ratnike, pa i najveće junake među njima poput Ahila (Jure Henigman) ili Patrokla (Blaž Setnikar) da se bore i ginu za svoju naciju, a još više za čast i dostojanstvenu smrt koja će dati smisao njihovom postojanju. Te smrti u boju, posebice ona trojanskog junaka Hektora koju Marko Mandić prikazuje nevjerojatnim trzanjem čitavog tijela, a potom i podnošenjem strahovitih udaraca, postupno izvanrednim redateljskim rješenjima koja pojačavaju i ritam i glazbu i svjetlosne promjene prelaze iz pojedinačnih nesreća u kolektivnu tragediju u kojoj nas sve čeka smrt nakon života kojeg smo pozajmili. Tu individualnost nestaje u cjelovitoj slici tužne sudbine ljudskog društva u kojoj su nerazdvojno pomiješani antika kao arhetip i suvremenost kao njegova današnja pojavnost.
  
  Silina i iznimno kazališno umijeće kojom ljubljanska Ilijada ostvaruje takvu kompleksnu sliku svijeta, a ujedno i pozornice kao jedinstvenog mjesta na kojem ju je moguće uprizoriti rezultirale su remek-djelom koje je zasluženo osvojilo niz nagrada poput Grand prixa i nagrade kritike na Međunarodnom kazališnom festivalu Kontakt u poljskom Toruńu ili nagradu publike i nagradu za režiju Jerneju Lorenciju na BITEF-u, dok je zagrebačkim ljubiteljima kazališta na sceni ZKM-a priredilo pravu kazališnu svečanost.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 25. svibnja 2017.

Piše: