Bard u formi

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Eugène Labiche, Talijanski slamnati šešir, red. Georgij Paro

  • Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Eugène Labiche, Talijanski slamnati šešir, red. Georgij Paro

    Komediograf Eugène Labiche je sredinom devetnaestog stoljeća kada je napisao svoje golem opus dramskih tekstova bio jedan od najpopularnijih kazališnih autora u Francuskoj, gotovo isključivo zahvaljujući vodviljima, komediografskom žanru koji je doveo do savršenstva u svojim komedijama te ga postavio na scenu tekstovima čije izvođenje ne staje do danas. Pokazala je to i premijera Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, koje je 12. svibnja uprizorilo vjerojatno najpoznatiji komad ovog vrsnog komediografa, Talijanski slamnati šešir u režiji Georgija Para. Taj redateljski bard, u tekstu objavljenom u programskoj knjižici predstave i naslovljenom znakovito Režirajući komediju, opisuje proces nastanka predstave kao proces čitanja teksta i režiranja prema predlošku, bez njegova, u „masakriranja“ redateljskim idejama i postupcima, što naziva vrhunskim redateljskim umijećem, odnosno zanatom. I upravo tako, primjenjujući dosljedno princip zanatskog prevođenja teksta u kazališni život bez traženja prostora za mnogobrojne interpretacije, nadogradnje ili postupke (često anakrone) inventivnosti, Paro režira Talijanski slamati šešir, stvarajući komediju ugođenu prema svim pravilima tradicionalnog kazališta građanskog komediografskog predznaka, u kojem se pouzdana i mnogo puta iskušana rješenja na sceni pokazuju uglavnom funkcionalnima.
    Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Eugène Labiche, Talijanski slamnati šešir, red. Georgij Paro
    Rentijer Fadinard, u potrazi za talijanskim slamnatim šeširom, kakav je prethodno prožvakao njegov konj, istovremeno u pripremama za vjenčanje sa mladom Helene, djevojkom iz provincije, koju na svadbu prati cijela obiteljska svita, mahnitom brzinom juri scenskim događajima, koji se izmjenjuju i dovode likove u brojne, uglavnom komične i pomaknute situacije, temeljene na različitim tradicionalnim komediografskim postupcima. Tako bi, najkraće, izgledao sažetak Labicheovog teksta koji u priličnom opsegu (Parova predstava, koja ga dosljedno slijedi traje preko dva sata) ne gubi tempo i zanimljivost, upravo se temeljeći na stalnom suočavanju gledatelja s novim situacijama, svježim komičnim trenucima i replikama.

    Slijedeći tekst i režirajući u često brzim promjenama pojedinih scenskih elemenata, uz koreografiju Milka Šparembleka i pjevačke točke pojedinih glumaca, ili čak cijelog ansambla, Paro i u ovom aspektu slijedi predložak, vodeći gledatelje kroz scenska zbivanja velikom brzinom i intenzitetom, bez posustajanja ili retardacija. Zapravo, u Talijanskom slamnatom šeširu, koji je uvelike, zajedno s drugim dramama iz Labicheova opusa, definirao vodvilj, komično se prvenstveno ostvaruje u novim i novim situacijama, uglavnom jednostavno oblikovanima u različite scenske efekte i dosjetke, no povezane minucioznim i preciznim poveznicama, koje ih oblikuju u cjelinu gdje svatko na sceni ima određenu poveznicu i ulogu u radnji, ne iscrpljujući se samo u komičnosti nekog scenskog trenutka.
    Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Eugène Labiche, Talijanski slamnati šešir, red. Georgij Paro
    Sve ove postavke, dosljedno se provode u Parovoj predstavi, čime se oblikuje tradicionalna, zapravo prilično konvencionalna inscenacija drame, koja bi savršeno odgovarala i vremenu u kojem je tekst nastao, a pronalazi se i u današnjem kazalištu kao primjer prakse kakva se, pred shvaćanjima kako kazalište uvijek, u svakoj interpretaciji, mora donijeti reinterpretaciju, napušta i prepušta redateljskim čitanjima, dramaturškim intervencijama i različitim prilagodbama. Paro, kao kazališno višestruko potvrđen redatelj, koji je u šezdesetak godina rada postavio velik broj predstava prema mnogobrojnim predlošcima zaista svakovrsnih poetika i estetika, u Talijanskom slamnatom šeširu, kao i u nekim drugim svojim radovima, kao da redateljsko umijeće želi otrgnuti od trendova i ukazati na ono zanatsko, što se lako može prijeći u maniru i postati način na koji se predstave oblikuju ostavljajući ih u svakvrsnoj prosječnosti i srednjosti, kao nužno i potrebno u životu kazališta, kako bi se sačuvala njegova posvećenost predlošku i autoru.

    U tome Paro uspijeva, što potvrđuje (ako je to uopće potrebno) njegovu redateljsko umijeće, a nalazi i publiku. Talijanski slamnati šešir savršen je predstavnik takvog shvaćanja i usmjerenja. Ono, naravno, ne donosi trenutke koji bi bili zanimljivi zbog prinosa promišljanju kazališne umjetnosti i načina na koji se u njoj obiluju i prožimaju različite vrijednosti, osobnosti, poetike i estetike, već je rezultat mnogo puta viđena, iskušana zanatska predstava. Ipak, i takve predstave, što zbog svojevrsne mogućnosti promišljanja u sveopćem trendu reinterpretacija, što zbog njihove repertoarne opravdanosti postojanim priljevom publike, imaju mjesto u kazališnom životu, što potvrđuje i Komedijin Talijanski slamnati šešir. Vjerojatno bi bilo razumno i najbolje kada bi predstava u sebi integrirala ta dva shvaćanja, jer tretiranje isključivo zanatskim redateljskim postupcima, kao i isključivo autorska viđenja mogu dovesti do loših rezultata, no Paro je ovaj put krenuo i završio proces afirmacijom zanata redatelja dobro oblikovanih i ugođenih komedija, uvelike se oslanjajući na zaista vješto pisan i komediografski dorađen predložak.
    Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Eugène Labiche, Talijanski slamnati šešir, red. Georgij Paro
    Veliki ansambl predstave, koji predvodi Jan Kerekeš kao Fadinard (u alternaciji s Filipom Vidovićem), dobro je slijedio redateljsko shvaćanje tradicionalnog postavljanja ovog vodvilja, dobro savladavajući često zahtjevan neprekinut slijed događaja i novih komičnih situacija na sceni. Vrlo komične i efektne uloge pritom postižu Komedijini veterani Damir Lončar kao Nonancourt te posebno Tomislav Martić u oblikovanju lika gluhog Vezineta, dok im se, u pomaknutom, karikaturalnom igranju pripadnika visokog društva u zanimljivim kreacijama pridružuju Marija Borić kao Barunica Champigny i Dražen Čuček kao Achille de Rosalba. Ronald Žlabur oblikovao je simpatičnog, ponekad i suosjećajnog Bobina, nesuđenog odabranika Heleninog i Nonancourtova nećaka, dok je Dajana Čuljak kao Helene našla mjeru između afektiranosti svoga lika i igranja provincijske naivnosti te lucidnosti u nekim trenucima. Saša Buneta u ulozi Beaupethuisa (u alternaciji sa Željkom Duvnjakom) te Filip Juričić i Jasna Palić Picukarić kao Emile Tavernier i Anais bili su korektni, no na trenutke pretjerano afektirani u očitoj karikaturalnosti svojih likova, što se moglo vidjeti i u kreaciji Nine Kaić Madić kao modistice Clare. Nera Stipičević, Goran Malus, Adnan Prohić i Ivan Magud u ulogama sluga i sluškinja te članova gradske straže, dali su korektne epizode.

    Glumce je, smješten na sceni, pratio i sekstet glazbenika iz Komedijina orkestra, no njihovu je glazbu često zasjenjivalo pjevanje, prisutno u komadu, a koje je izrazito variralo kod pojedinih aktera. Kostimi Jadranke Tomić i scena Aljoše Para pratili su redateljsku koncepciju tradicionalnog čitanja, koje smještava radnju u kontekst nastanka predloška, vremenski i geografski.Na kraju, Talijanski slamnati šešir predstava je potvrđivanja tradicionalnog pristupa kazalištu i redateljskog zanata. Kao takva, ona ima svoje mjesto na Komedijinom repertoaru i vjerojatno će biti popularna, no ne prelazi te okvire.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 27. svibnja 2017.
    Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Eugène Labiche, Talijanski slamnati šešir, red. Georgij Paro
    Eugène Labiche
    Talijanski slamnati šešir
    premijera. 12. svibnja 2017.
    redatelj Georgij Paro
    prijevod Vjenceslav Kapural, redakcija teksta i stihova Damir Lončar, scenograf Aljoša Paro, kostimografkinja Jadranka Tomić, koreograf Milko Šparemblek, autor glazbe Veseljko Barešić, oblikovatelj svjetla Miljenko Bengez, jezična savjetnica Đurđa Škavić, asistentica redatelja Marina Pejnović, korepetitor Tomislav Parmać
    izvode: Jan Kerekeš / Filip Vidović (Fadinard, rentijer), Damir Lončar (Nonancourt, vrtlar), Željko Duvnjak (Beauperthuis), Tomislav Martić (Vezinet, gluh), Davor Svedružić (Tardiveau, knjigovođa), Ronald Žlabur (Bobin, Nonancourtov nećak), Filip Juričić (Emile Tavernier, poručnik), Ivan Magud (Felix, Fadinardov sluga), Dražen Čuček (Achille de Rosalba, plemić), Dajana Čuljak (Helene, Nonacourtova kći), Jasna Palić Picukarić (Anais, Beauperthuisova žena), Marija Borić (Barunica Champigny), Nina Kaić Madić (Clara, modistica), Nera Stipičević (Virginie, Beauperthuisova sluškinja), Goran Malus (Narednik gradske straže), Adnan Prohić (Sluga), Ivana Filić, Jadranka Gospodnetić, Kristina Habuš, Ana Hruškovec, Dario Došlić, Gordan Grnović, Božidar Peričić, Dario Štulić (gosti na svadbi)
    Orkestar Kazališta Komedija: Tomislav Babić, Juraj Janjić, Tomislav Parmać, Salih Sadiković, Luko Stanović, Saša Špoljar

Piše:

Leon
Žganec-Brajša