Utjelovljena emocija

Zagrebačko kazalište lutaka i 29. Muzički biennale Zagreb: Hrvatska narodna bajka – Rene Medvešek, Žabica kraljica, red. Rene Medvešek, skladateljica Sara Glojnarić

• 
  
  Žabica kraljica, bajka iz nasljeđa hrvatske usmene književnosti, a prema zapisu Ive Zalara, postavljena je na scenu Zagrebačkog kazališta lutaka u adaptaciji i režiji Renea Medvešeka te uz autorsku glazbu Sare Glojnarić u koprodukciji tog kazališta i Muzičkog biennala Zagreb. Priča jednostavne strukture – o djevojci-žabici koja postaje kraljevnom zbog zaljubljenosti kraljevića u nju koja nije utemeljena na izgledu i sviđanju, nego na kraljevićevu sluhu – onom vanjskom, jer se u žabicu zaljubio kada je čuo njezin glas, ali i unutarnjem, jer u njoj prepoznaje iskrenost kao pogled na svijet te se ona preobražava u ljudsko obličje, bogata je poticajima za različite pouke i poruke, ovisno o pripovjedačkim naglascima i slušateljskim (ili, u ovom slučaju, gledateljskim) trenutkom u kojem se susreću sa Žabicom kraljicom. Ujedno, strukturiranosti i motivacija likova, a posebno ona Kraljevića, koji se sa Žabicom susreće kroz njezino specifično glasanje, omogućuje prepoznavanje poticaja i za korištenje različitih izvedbenih mogućnosti te njihovu sintezu, što je i način na koji je Rene Medvešek pristupio oblikovanju ove predstave.
  
  Temeljna linija sinteze u Žabici kraljici proizlazi već iz autorstva predstave, koju uz Medvešekovu dramatizaciju čini i glazbe skladateljice Sare Glojnarić, koju izvodi četvero glazbenika, smještenih na pozornici, komunicirajući tako s glumcima lutkarima na različite načine. Spajanje vizualnog i auditivnog provedeno je tako na mnogobrojnim razinama, od one očite, do mnogo suptilnijih dionica, u kojima se animacija lutaka nadopunjuje s glazbom koja prati neki njihov pokret, sudjeluje kao gradivni element situacije ili, u najkonzistentinoj glazbenoj dionici posuđuje glas Žabici u specifičnom spoju opernog pjevanja i Žabičina kreketa.
  
  Pritom, potrebna je visoka razina suigre i međusobnog prožimanja glazbenog i lutkarskog kako bi se ta zanimljiva i poticajna sinteza zaista ostvarila i omogućila da predstava funkcionira kao integralno djelo, a ne tek spoj dvaju umjetničkih pogleda na narodnu priču o Žabici kraljici. Medvešeku i Sari Glojnarić to je uvelike i uspjelo, jer se glazba uporno i stalno, a opet nenametljivo ili anakrono, upliće u događaje i strukturu priče, omogućujući da se njome doprinosi gledateljskoj imaginaciji dijelova bajke. S druge strane, ni bajka u koju se upliće, a ni glazba, koja se upliće, nisu u tkivo predstave postavljene u međusobnom odnosu hijerarhije ili objašnjavanja. Tako glazba ne služi samo oslikavanju trenutaka u kojima, primjerice, Žabica putuje prema kraljevskom dvorcu, nego omogućuje da se na tom putu susretnu, u gledateljskom imaginariju, trenuci kojih na sceni i u jednostavnosti osnovnih linija događanja bajke o Žabici kraljici nema.
  
  Istovremeno, svojom linearnosšću i određenom jednostavnošću pripovjednih linija ova narodna priča omogućuje da se glazba iz apstraktnosti prenese u prilično određen vremenski i prostorni okvir, no još uvijek dovoljno otvoren da se u njega ne zatvori, nego mu posluži kao produžetak u pronalaženju poruka i pouka Žabice kraljice u gledateljskom doživljaju predstave. Dodatan konstitutivan element stalne suigre apstraktnog i konkretnog u Žabici kraljici daje i scenografija i lutke Danijela Srdareva (uz pomoć svjetla Svena Čustovića), čiji je jezik dovoljno određen da pruži mogućnost rješenja za nedvosmisleno pripovijedanje, kakvo traži osnovno tkivo ove bajke, istovremeno pružajući dovojno apstraktna rješenja za pronalaženje pouka i poruka ove bajke. Također, vizualna impresivnost i inventivnost, u rješenjima koja pružaju duhovitost i snažnu ozbiljnost, često paralelno, doprinose da Žabica kraljica bude predstava koja je izvođački kompleksna, no impresivna na mnogobrojnim razinama percepcije koje pruža.
  
  Ipak, kompleksnost predstave – ona izvođačka, u sintezi glazbenog, lutkarskog, vizualnog i narativnog, kojom se omogućuje aktualizacija pouka i poruka predstave kod gledatelja neovisno o njihovoj dobi ili kontekstualizaciji predstave, ujedno je i njezin nedostatak. Naime, kratkoća predstave (traje tek tridesetak minuta) onemogućuje da se svi poticaji za razvijanje poruka – poput one o tome kako izgled nije i ne treba biti presudan u doživljavanju nečije osobnosti ili one o Žabici kao simbolu vanjske krhkosti i unutarnje snage prosudbe i ispravnog shvaćanja svijeta, ili nekih drugih, koje gledatelji, na temelju višerazinskih izvođačkih poticaja razvijaju – budu potpuni i do kraja oblikovani. Žabica kraljica tako prečesto djeluje kao poticaj, na temelju sinteze različitih događaja na sceni, koji prebrzo dolazi do zastoja, onemogućujući razvoj potencijalnih misli o viđenome. Istovremeno, ako se predstava promatra isključivo kao narativ bajke te se ograničava na ono jasnije u njoj, što svakako jest priča, ali i (tek) poneka njezina pouka i poruka, kompleksnost izvedbe djeluje kao određeno zagušenje, u kojem je ponekad nemoguće pronaći temeljnu, narativnu liniju i njezinu jednostavnost, pogotovo dječjoj publici.
  
  Izvedbeno, kompleksnost različitih umjetničkih izraza, koje okuplja predstava, savladana je vrlo dobro, omogućujući kreiranje sinteze i ostavljajući snažnu impresiju u različitim nezinim oblicima, od auditivnog i vizualnog, do onog emocionalnog, jer se Žabica kraljica, ipak, može promatrati i kao predstava o emociji, onoj na sceni, ali i onoj između publike i likova koje susreće. Glumci i lutkari (Danijela Čolić Prižmić, Matilda Sorić, Adam Skenžić, Marina Kostelac i Branko Smiljanić) te glazbenici (Marija Lešaja, Sanja Vrsalović, Gustav Barišin i Josip Konfic) nadopunjuju se i komuniciraju, iako ne izravno, nego kroz dobru međusobnu uigranost i očito razmišljanje o integraciji tijekom procesa nastanka predstave, čime su u konačnici kreirali kvalitetan, zanimljiv i inventivan umjetnički rad na sintezi kakvom se odlikuje ova predstava.
  
  Kreacije u Žabici kraljici inovativne su i mnogobrojne, kreirajući inspirativan spoj glazbenog, lutkarskog i inog umjetničkog stvaralaštva, čime je ova narodna bajka oživjela na sasvim neobičan i (pre)kompleksan način.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KLASIKA.hr, 1. lipnja 2017.

  Hrvatska narodna bajka – Rene Medvešek
  Žabica kraljica
  redatelj Rene Medvešek
  skladateljica Sara Glojnarić
  premijera 22. travnja 2017.
  dramaturg Rene Medvešek, autor lutaka i scenografije je Danijel Srdarev, oblikovatelj svjetla Sven Čustović.
  izvode: Daniela Čolić Prižmić, Marina Kostelac, Matilda Sorić, Branko Smiljanić, Adam Skendžić
  glazbenici: Marija Lešaja (sopran), Sanja Vrsalović (klavir), Josip Konfic (udaraljke), Gustav Barišin (kontrabas)

Piše: