Lijepo Ružno pače

Dječje kazalište Branka Mihaljevića, Osijek, Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci: Hans Christian Andresen, Ružno pače, red. Đorđe Dukić

  • Dječje kazalište Branka Mihaljevića, Osijek, Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci: Hans Christian Andresen, Ružno pače, red. Đorđe Dukić

    Dječje kazalište Branka Mihaljevića iz Osijeka u koprodukciji s GK Joza Ivakić iz Vinkovaca, 29. travnja 2017. godine premijerno je izvelo lutkarsku predstavu Ružno pače, nastalu prema istoimenoj bajci Hansa Christiana Andresena. Dramatizaciju i režiju predstave potpisuje Đorđe Dukić (uz asistenciju Aleksandre Colnarić), oblikovanje lutaka i kostima Saša Došen, scenografiju Sheron Pimpi-Steiner, glazbu Ivica Murat, scenski pokret Maja Huber te rasvjetu Igor Elek.

    Topla i dirljiva Andersenova bajka dobro je poznata i velikima i malima. Jednog dana na svijet u pačjem gnijezdu došlo je veliko, nezgrapno i naizgled vrlo ružno Pače (Edi Ćelić). Majka patka (Areta Čurković), kao i sve majke ovog svijeta, prihvatila ga je kao jednakog ostalima, ali braća i sestrice Pačići (Aleksanda Colnarić, Kristina Fančović, Srđan Kovačević) nikako si nisu mogli pomoći pa su ga ismijavali i davali mu pogrdna imena. Ismijavanje se nastavilo i prilikom odlaska na jezero i susreta s Psom (Tihomir Grljušić) i Ovčicom (Aleksandra Colnarić) te razočarano Pače odluči pobjeći. Smrznutog i napuštenog pronašla ga je Seljanka (Areta Čurković) odlučivši kako će joj dobro doći, međutim niti na imanju nije bilo previše sreće za Pače. Mačak (Srđan Kovačević) ga je i dalje zadirkivao pa iako bi se Kokoška (Kristina Fančović) smilovala s vremena na vrijeme i uzimala ga u svoju zaštitu, Pače je odlučilo krenuti dalje, a na tom teškom putu za malo, ružno Pače, proteklo je toliko vremena, da nije niti primijetilo kako je izraslo u predivnog, velikog Labuda (Edi Ćelić, Aleksandra Colnarić).

    Đorđe Dukić osmislio je izvedbu koja se ponešto razlikuje od Andersenovog izvornika. Tako na početku uvodi Baku Livadarku (Inga Šarić) koja je personifikacija Majke prirode i koja se brine o svim njezinim bićima. Baka tako obogaćuje priču dodatnom toplinom, služi i kao naratorica te omogućava umetanje songova koji dodatno uljepšavaju priču i fokusiraju dječju pažnju, a zajedno s Rodom (Kristina Fančović) tvore ekspoziciju za uvod publike u priču. Novost su i Pas i Ovčica koji se pojavljuju u sceni na jezeru pa su tako neke od scena i likovi iz izvornika izbačeni poput gusana, stare patke, lovačkih pasa, seljaka koji ga je spasio od smrzavanja, djece, ostalih labudova i slično. Time je evidentno smanjio obim situacija i likova te radnju učinio trajanjem i sadržajem primjerenom i za najmlađu publiku.
    Dječje kazalište Branka Mihaljevića, Osijek, Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci: Hans Christian Andresen, Ružno pače, red. Đorđe Dukić
    I scenografija i kostimi igraju na čistoću i jednostavnost pa scenu tvori jedno stablo u pozadini, jedan oblak na stražnjem platnu scene. Glavno mjesto događanja čine nekoliko pokretnih i međusobno kombinirajućih postolja na kojem animiraju stolne lutke u scenama na imanju, livadi i jezeru (zeleni tonovi sa šarenim livadskim cvijećem), kući Seljanke (smeđi tonovi brvnare), a kostimi animatora su u nježnim nijansama plave i zelene boje. Ukupna likovnost predstave je uistinu prekrasna pa ćete se oduševiti zamišljenim prikazom prirode, njezinim nježnim i prirodnim tonovima, koji se uklapaju s kostimima, a kad se tome dodaju i iznimno simpatične lutke (čak je i Ružno pače u svojoj različitosti i ružnoći preslatko) i pjevni songovi koji melodički upotpunjuju nježnost i vizualnu ljepotu, cjelina je zaokružena.

    Međutim, u želji da se skrati i postavi malo drukčiju, praktičniju i noviju verziju, redatelj je upao u zamku pa su prijelazi između scena pomalo nezgrapni, radnje unutar scena su često pomalo statične, u sceni u kući Seljanke ne događa se gotovo ništa važno za priču, kratka je i nakon nje slijedi zbrzani kraj u kojem Ružno pače iziđe, ode iza stabla te se pojavi na sredini scene kao Labud koji raširi svoja krila i poleti. Iznimno efektna scena koja je izazvala spontani pljesak publike, ali dramaturški nedorađena. Jednako tako i Baka Livadarka koja je gotovo uvijek prisutna na sceni, ali ne sudjeluje izravno u radnji morala bi imati neku svoju radnju, reagirati na ono što se događa oko nje, a ne samo sjediti i gledati. Slabo rješenje je i promjena lutke Psa koji u jednom trenutku počinje svirati harmoniku i pjevati te animator mora uzeti drugu lutku Psa s fiksiranom harmonikom u prednjim šapama te se animiraju samo šape dok ostatak lutke stoji umrtvljeno. Zašto se nije mogao upotrijebiti još jedan animator koji bi animirao ostatak tijela? Ovako ispada da je obogaćivanje radnje pjevanjem i sviranjem lika zapravo rezultiralo umrtvljavanjem.

    Ansambl je poput režije i dramaturgije također šarolik u izvedbi pa Edi Ćelić, Kristina Fančović, Srđan Kovačević i Areta Čurković drže pozornost publike, vješti su, uvjerljivi i točni u lutkarskom impulsu te stalno prisutni u suigri s partnerima. S druge se strane, Tihomir Grljušić, Aleksandra Colnarić i Inga Šarić pomalo bore s ulogama i koncentracijom što se ponajviše vidi prilikom animacije koja je slabija u impulsu, fokus animatora često bježi s lutke i prelazi na partnera, a na ruku im nije išla niti činjenica da često u zajedničkim scenama stoje blizu prvotno navedene četvorke pa se razlika u izvedbi još više vidi.

    Usprkos navedenim slabostima režije i dramaturgije te šarolikoj izvedbi ansambla, moram priznati da predstava svejedno funkcionira. Bajka je i dalje zadržala i prenijela svoju poruku, songovi su ritmični, melodični i vješto raspoređeni unutar izvedbe, trajanje i sadržaj su primjereni, a u kombinaciji s prekrasnom likovnošću, držat će pozornost djece, od početka do kraja.

    © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 5. svibnja 2017.

Piše:

Alen
Biskupović