Povijest kao apsurd

Satiričko Kazalište Kerempuh, Zagreb: Zoran Lazić, Narodni heroj Ljiljan Vidić, red. Krešimir Dolenčić

• 
  
  Zoran Lazić se u svom Narodnom heroju Ljiljanu Vidiću s jednakim žarom sprda s ustašama, četnicima i partizanima, Pavelićem, Hitlerom, Nazorom i Titom, svećenicima i ideologijama. U zemlji u kojoj i mediji i raznovrsni prosvjednici nameću dojam kako je sukob između partizana i ustaša, komunista i fašista važniji od nekompetencije, korupcije, gospodarskog kriminala, Agrokora... takav jedinstven pristup privukao je veliki broj onih koji ne uspijevaju u javnosti dovoljno glasno izraziti kritičko mišljenje o zbivanjima u Lijepoj našoj.
  
  No, uz nedvojbenu hrabrost i originalnost Lazićev tekst ima i nedostataka. U filmu su se oni ponajviše osjetili u gotovo mehaničkom redanju na isti način oblikovanih (uglavnom podjednako apsurdnih i smiješnih) sekvenci kojima je nedostajala veća dramaturška osmišljenost, te su se doimale poput filmskog adekvata nizanju kabaretskih scena, što ipak nije primjereno cjelovečernjem filmu. Zato je Dolenčić u svojoj scenskoj verziji podcrtao taj kabaretski karakter teksta uvođenjem pripovjedača u vrlo dobroj interpretaciji Damira Poljička koji se izravno obraća gledateljima povezujući sa stanovitim ironičnim odmakom prilično raznorodne scene. Doduše ironija koja ide u krajnosti karikature i apsurda mnogo je naglašenija u svemu što prati nastojanja naivnog, neobrazovanog i ne pretjerano inteligentnog seoskog mladića Ljiljana Vidića koji usred Drugoga svjetskog rata želi postati pjesnik, partizan i potom istjerati njemačke okupatore, ubiti Hitlera i donijeti svijetu mir. Igra ga izvanredno, noseći čitavu predstavu Luka Petrušić koji nalazi pravu mjeru između karikature, posebice u pjesničkim nastojanjima i iskrene želje za ostvarenjem pravde i boljeg života u svijetu koji je tek djelomice povijesno lociran u NDH, uz mnoge elemente kasnijih razdoblja (sve do današnjih dana).
  
  Tako primjerice program na endehazijskom krugovalu predstavlja kombinaciju onodobne propagande i današnjeg radio voditeljstva okrenutog samopromociji. Lazićev NDH ima i nacionalni reality show na kojem prerušeni partizani žele pobijediti da bi kao tako stigli na prijem kod Pavelića i ubili i njega i gosta mu Hitlera te tako okončali Drugi svjetski rat. Tito se pak povukao u špilju i ne zanima ga više vođenje rata nego se okrenuo meditiranju i postaje sve skloniji stavu da neprijatelj nije u drugima nego u čovjeku samom. Poznate ustaške, četničke ili partizanske pjesme Mario Mirković uspješno je prearanžirao na melodije pop-glazbenih evergrina, ponajviše iz sedamdesetih godina To je pružilo i mogućnost Saši Krnetiću za koreografiju niza efektnih plesnih točaka koje ne izvode samo on i ostali članovi Atomic Dance Factory nego i većina od petnaest glumaca od kojih gotovo svi tumače po više uloga.
  
  U tom obilju raznovrsnih elemenata Dolenčićeva režija najveće domete postiže u vođenju glumaca koji su svi ostvarili vrlo zanimljive uloge uz mnoge uvjerljive transformacije. Doduše Ana Maras Harmander igra samo jednu ulogu – Vesne, djevojke iz ugledne zagrebačke obitelji koja se pridružuje partizanima da bi se borila protiv ustaša i Nijemaca i pritom često potpuno i efektno mijenja izgled od srpske pevaljke do partizanke, a kada je potrebno vraća se i u vlastitu poziciju vrlo bogate zagrebačke djevojke. Uvjerena da će Ljiljan uspjeti ostvariti njezine namjere ona se u njega i zaljubljuje, te s njim zajedno vodi radnju kroz sve, pa i najnevjerojatnije obrate. Anita Matić Delić sjajno karikira vrlo različite likove od autoritarne, ali i promiskuitetne Ljiljanove majke preko prodavačice u H&M-u (butiku Hitler&Mussolini) do virtuozno odigrane Vesnine maćehe Gertrude koju Vesnin otac (dojmljivi Tomislav Štriga) zanima prvenstveno kao izvor luksuza i alkohola.
  
  Hrvoje Kečkeš efektnim preobrazbama od seoskog prodavača preko Vesninog brata koji oko sebe skuplja hipstere koji se ne žele angažirati u ratu do putujućeg glumca koji s jednakom predanošću po narudžbi glumi i Nazora i Hitlera još se jednom dokazuje kao jedan od naših najboljih komičara, a veliki potencijal u toj vrsti glume Matija Šakoronja pokazuje kao svećenik pravom mjerom poigravanja između ozbiljnosti i karkikaturalnosti. Mia Anočić Valentić najzabavnija je u ulogama komično pomaknutih voditeljica na krugovalu i u realityju, Velimir Čokljat sličnim autoritativnim nastupom pokazuje da uniforme žandara, partizanskog komandanta i esesovca mijenjaju tek pojavnost, ali ne i potrebu za iskaljivanjem moći, dok Vedran Mlikota potenciranom ozbiljnošću u raznim ulogama njihovim odudaranjem od apsurdnosti situacije postiže neočekivane komične efekte. Filip Detelić svoje uživanje u neobičnom, medidativnom Titu prenosi i gledateljima, a Boris Mirković u ovakvoj groteski možda nedovoljno odstupa od uobičajene slike Pavelića.
  
  No, čini mi se da Dolenčićevo nastojanje u stvaranju originalnog kabarea na temelju Lazićevog teksta ipak nije do kraja dosljedno provedeno, a i da je previše ograničilo njegove vjerojatno glavne redateljske odlike – vizualnu atraktivnost i razigranost ne samo glumaca nego i svih elemenata scenskog izraza. To je primjerice vidljivo i na neusklađenosti scenografije Davora Antolića koja bi svojom skromnošću vjerojatno vrlo dobro odgovarala tipičnom kabareu, ali u kojoj plesne točke ili primanje kod poglavnika nemaju primjereni glamur koji odlikuje mnoge druge predstave ovog redatelja. No bez obzira na to gledatelji su očito pozitivno reagirali na temeljne zamisli ovog komada i njegovu provokativnost. Pa ako je film Ivana-Gorana Viteza prema ovom tekstu i pored nekih scenarističkih i redateljskih manjkavosti jedan od najgledanijih hrvatskih filmova ovog desetljeća, za vjerovati je i da će scenska adaptacija dramaturginje Ane Tonković Dolenčić u režiji Krešimira Dolenčića postati nova Kerempuhova hit predstava u kojoj će se isti gledatelji s jednakim veseljem smijati grotesknim i apsurdnim izvitoperenostima protagonista svih ideoloških i društvenih vrsta.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 13. svibnja 2017.
  
  Zoran Lazić
  Narodni heroj Ljiljan Vidić
  redatelj Krešimir Dolenčić
  praizvedba 21. travnja 2017.
  adaptacija i dramaturgija Ana Tonković Dolenčić, kostimografkinja Tea Bašić, scenograf Davor Antolić, glazba Mario Mirković, koreograf Saša Krnetić, oblikovatelj svjetla Elvis Butković, ilustrator David Peroš Bonnot, asistent režije i inspicijent Zvonko Benić, izvršna producentica i inspicijentica Mirela Tihava, autor video i promotivnih materijala predstave Ivan-Goran Vitez, oblikovanje vizualnih komunikacija Decker + Kutić, fotografije Ines Stipetić, nakladnik IDM Music 0/b/o EMI Music Publishing
  izvode: Damir Poljičak (Pripovjedač), Luka Petrušić (Ljiljan Vidić), Anita Matić Delić (Ljiljanova majka, prodavačica, starleta, Gertruda), Hrvoje Kečkeš (Čika Momo, Vladimir Nazor, Vatroslav, Hitler), Velimir Čokljat (Žandar, Komandant Struja, SS-ovac), Mia Anočić-Valentić (Milkica, četnik, krugovalnik, Laura, najavnik, događajnik), Matija Šakoronja (Maša, ustaša, četnik, Ljudevit, svećenik), Tomislav Štriga (Ivan Goran Kovačić, Vesnin otac), Vedran Mlikota (Četnik, ustaša, Janko, dostavljač, njemački stražar), Filip Detelić (Četnik, ustaša, Tito), Ana Maras Harmander (Vesna), Ivan Đuričić (Mišo), Josip Brakus (Okac), Ognjen Milovanović (Salko), Boris Mirković (Ante Pavelić), Atomic Dance Factory – Saša Krnetić, Entoni Radman, Stjepan Cutvarić, Tomislav Ivić, Matej Meić, Mario Rudelić (četnici, ustaše, hipsteri, Tanzengaum)
  vokali: Kristijan Beluhan, Krešimir Dolenčić, Marina Mirković, Mislav Mirković, Mario Mirković, Valerija Nikolovska; truba: Ozren Ćorković

Piše: