Poziv na pobunu

Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb: Kurt Held / Thomas Birkmeir, Zora riđokosa, red. Rene Medvešek

• 
  
  Stojeći posred pozornice, okružen zainteresiranom gomilicom, dječak žustro i zaneseno svira na violini. Zvuk čujemo, ali violinu ne vidimo, jer dječak svira na – grani. Budući da smo u kazalištu, prihvaćamo da je (možda) riječ o konvenciji koja jedan predmet pretvara u drugi, ali ubrzo shvaćamo da nije riječ o tome, sam dječak zastaje i govori nam kako će jednom kupiti violinu i postati najbolji violinist u Senju, poput svog oca koji je odavno nestao. Zanosnu maštariju prekida glas iz stvarnosti: dječaku upravo umire majka. Zatim vidimo sprovod i shvaćamo kako svijet mogućnosti nestaje i ustupa mjesto krutoj zbilji – Branko je ostao siroče.
  
  Kazalište za djecu i mlade rijetko pripušta na scenu nemilosrdnu stvarnost, međutim, u predstavi Zora riđokosa upravo se to događa. Nakon sprovoda vidimo i čitav niz grubih odbacivanja koji Branka dovode na cestu, napuštenog i gladnog. Tjeraju ga susjedi, rođaci, čak i vlastita baka, a sustav bi ga najradije stavio pod ključ jer je gladan, a svi gladni prije ili poslije postanu kradljivci. Za takve nema mjesta u svijetu u kojem vlada, kako bi se to suvremenim rječnikom reklo, sprega političke moći i kapitala. U nastavku priče vidjet ćemo kako svijet nije nemilosrdan samo prema siročadi, sve slabije članove društva iskorištava bogata vlasnica ribarske zadruge, uz zdušnu pomoć korumpiranog gradonačelnika i njemu odanog policajca.
  
  Politički okvir priče zvuči vrlo aktualno, premda je roman na kojem je nastala predstava objavljen još 1941. godine (u Švicarskoj). Kao kuriozitet vrijedi navesti činjenicu da je roman, navodno, napisan prema stvarnim doživljajima pisca Kurta Helda koji se boraveći u Senju, susreo s problematičnim sudbinama napuštene djece, i čuo uskočke priče. (Zašto je onda roman preveden na brojne svjetske jezike, ekraniziran i rado čitan, kod nas ostao praktički nepoznat, ostaje nejasno.)
  
  Priča o Uskocima u predstavu ulazi preko naslovne junakinje, Zore riđokose, koja je okupila oko sebe napuštene dječake i svi su se zajedno sklonili u tvrđavu Nehaj, pa se, logično, nazivaju Uskocima. Kad im se pridruži Branko, čut ćemo sve njihove priče, jedna je tužnija od druge. A sama Zora, saznajemo na kraju, izbjeglica je iz Albanije, što na drugi način tematski vezuje priču čvrsto uz sadašnjost. Posve uvjerljivo i bez sentimentalnosti predstava pokazuje teške sudbine djece, kao i bešćutno društvo kojem su okruženi. Pokazuje i logičan put od napuštanja do prijestupa, od gladi do sitne krađe. No kako (ipak) nije sve beznadno, vidjet ćemo i put oporavka, koji započinje malim otporom jednog čestitog pojedinca, starog ribara koji jedini ustaje protiv sustava i brani zalutalu djecu. Otpor je zarazan kao i licemjerni konformizam, pa završetak predstave nudi mini-revoluciju i pozitivan ishod.
  
  Sve ono za što se predstava idejno zalaže, na neki se način materijalizira na sceni kroz estetske odabire autorskog tima. Duh zajedništva ne zagovara se samo u političkom i društvenom smislu, nego i u izvedbenom. Prilično brojan ansambl funkcionira kao jedno tijelo, pripovjedački i komentarima prati odigrane prizore, postavlja scenu, gradi grupne prizore i oslikava pozadinu i kontekst u kojem se događa glavna priča. Svi glumci uvjerljivi su i potpuno predani igri i upravo je takva njihova igra izvor glavnog šarma predstave. Mladi glumci Luka Bulović i Dubravka Lelas lijepo igraju glavni dječji par, Branka i Zoru. Kako su uloge u priči obrnute od stereotipa, djevojčica je ovdje neustrašiva, britka i oštra, dok je dječak još zatečen novonastalom situacijom u kojoj se našao.
  
  Paško Vukasović, Matija Čigir i Aleksandra Naumov igraju ostale dječake iz razbojničke bande, fino portretirajući mješavinu očaja i grubosti. Bahate gimnazijalce u velikoj sceni obračuna u kojoj naši dečki spašavaju zaostalog Stipu (Sanja Hrenar) igraju Jure Radnić, Silvio Mumelaš, Matija Antolić i Ana Vučak sugestivno prikazujući lažnost njihove nadmoći. Iz galerije pokvarenih bogataša kao jedini pozitivan lik izdvaja se gradonačelnikova kći (igra je Karla Brbić) koja pokuša zastaviti divljanje gimnazijalaca, međutim, njena je moć kratkog dometa. Odrasle likove uz malo karikaturalnosti igraju Trešnjini veterani, pritom su zabavni ali na momente i prijeteći, već prema potrebi.
  
  Skromnost je vrlina, kao da govori predstava, pa se i sama drži te maksime. Likovna oprema svedena je na nekoliko drvenih ljestava. One postaju sve što je potrebno, od majčinog lijesa, klupa na tržnici, visoke kule, pa sve do brodova koji se utrkuju. Ovo posljednje daje vrlo efektnu scensku sliku. Svjetlo i glazba dosljedno pomažu atmosferu i podržavaju radnju. Priča lijepo teče, tek na nekoliko mjesta pada u ritmu jer se ponavljaju događaji koje već znamo. Uz malo kraćenje bila bi još napetija i zanimljivija. Jedino što je ostalo posve nejasno su povremena jezična lutanja. Premda likovi govore klasičnim standardnim jezikom, povremeno se pojavljuju iskakanja, Brankova baka, na primjer, govori u (skoro) čistom dijalektu.
  
  Zora riđokosa netipična je predstava. Govori indirektnim, ali sasvim jasnim političkim jezikom o stvarima o kojima se u kazalištu za djecu najčešće šuti. Poput svake socijalno angažirane književnosti za djecu i mlade, pomalo pojednostavljuje stvari, ali ne tako da ih banalizira. Otvara pritom i neka teška pitanja – hoće li svatko tko je gladan postati kradljivac i je li glad isprika za krađu? Odgovori se implicitno sugeriraju, ali se ne nameću. Povremeno se osjeća talog godina na predlošku jer repertoar ideja je vidljivo usidren u godine prije Drugoga svjetskog rata, u vrijeme kad je revolucionarni otpor vlasti i bezočnom kapitalu zvučao puno plemenitije nego danas. No, možda je to samo cinizam odraslih, možda je važno djeci pokazati ideju u njenom početnom, naivnom obliku, jer, čini se, opet bi nam dobro došla.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 3. svibnja 2017.
  
  Kurt Held / Thomas Birkmeir
  Zora riđokosa
  redatelj Rene Medvešek
  premijera 17. ožujka 2017.
  prevoditeljica Hana Medvešek, adaptacija teksta i dramaturg Dubravko Mihanović, scenografkinja Tanja Lacko, kostimografkinja Barbara Bourek, suradnik za glazbu Matija Antolić, suradnik za scenski pokret Pravdan Devlahović, suradnica za jezik Đurđa Škavić, oblikovanje svjetla Aleksandar Čavlek, oblikovanje tona Hrvoje Petek, autor plakata Tomislav Torjanac, autor fotografija Damil Kalogjera
  izvode: Dubravka Lelas (Zora), Luka Bulović (Branko Babić), Matija Čigir (Đuro), Aleksandra Naumov (Nikola), Paško Vukasović (Pava), Tomislav Rališ (Gorjan, ribar), Daria Knez Rukavina (Parona Karaman, bogata građanka), Radovan Ruždjak (Iveković, gradonačelnik Senja), Tvrtko Jurić (Radić, ribar), Karla Brbić (Zlata, gradonačelnikova kći), Ana Vučak (Kata, Brankova baka), Sanja Hrenar (Stipa), Kruno Bakota (Begović, žandar), Jure Radnić (Iveković, gradonačelnikov sin, gimnazijalac), Silvio Mumelaš (Karaman, gimnazijalac), Matija Antolić (Smoljan, gimnazijalac), Ana Vučak (Marculin, gimnazijalac), Sanja Hrenar (Stojana), Jure Radnić (Velečasni Lasinović), Karla Brbić (Susjeda), Tvrtko Jurić (Pletnić, trgovac), Ana Vučak (Marija), Jure Radnić (Mladi gospodin), Ansambl predstave (Pripovjedači)

Piše: