Predstava za petsto

Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu i Zagrebačko kazalište mladih: Josip Kulundžić, Ponoć, red. Ivan Planinić

  • Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu i Zagrebačko kazalište mladih: Josip Kulundžić, Ponoć, red. Ivan Planinić

    Danas pomalo nezasluženo zaboravljeni Josip Kulundžić (1899-1970) napao je 1919. časopis Plamen kao „grimasu na fizionomiji“ Zagreba, a njegove urednike Miroslava Krležu i Augusta Cesarca kao „vještake i cinike“ koji ispunjavaju časopis svojim tekstovima da bi koketirali s uspjehom. Krleža je taj tekst pretiskao u Plamenu kao primjer „luđačke literature“ i ponudio nagradu od petsto kruna onome koji odgonetne njegov smisao. Ipak danas se najčešće drži da je nakon ranog Krleže upravo Kulundžić najznačajniji predstavnik ekspresionističkog teatra u nas. Čovjek koji je režiju i dramaturgiju studirao u Berlinu, Dresdenu, Parizu i Pragu išao je u korak s novim tendencijama u europskom kazalištu i igrao značajnu ulogu u kazališnom životu Hrvatske dvadesetih godina prošlog stoljeća ne samo svojim komadima nego i pisanjem o kazalištu, a i angažmanom u zagrebačkom HNK-u kao dramaturg, a potom i ravnatelj Drame. Uređivao je i kazališne časopise Comoedia i Hrvatska pozornica, a predavao je i na Glumačkoj školi. Godine 1929. je nakon sukoba s upravom HNK-a završio u Beogradu, pa je režijama, komadima na srpskom jeziku i dugotrajnim nastavničkim stažom zaslužio i značajno mjesto u povijesti srpskog teatra.
    Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu i Zagrebačko kazalište mladih: Josip Kulundžić, Ponoć, red. Ivan Planinić
    Ivan Planinić je za svoj diplomski rad izabrao Ponoć, najcjenjeniji Kulundžićev komad u kojem je najočitija njegova sklonost ekspresionizmu što mu je 1921. donijelo prvu od njegove dvije Demetrove nagrade za najbolji hrvatski dramski tekst. Planinić je odlučio taj komad približiti današnjoj publici, oslanjajući se u svom vrlo originalnom redateljskom postupku ponajviše na Kulundžićev podnaslov Groteska u tri čina. Pritom se između brojnih teorijskih definicija groteske odlučio za jedno od najjednostavnijih po kojem je groteska Apsurd kao suprotnost Logosu koji se ostvaruje i u tragediji i u komediji. Iz toga je proizašla redateljska koncepcija koja od samog početka djeluje vizualno impresivno, inventivno se oslanjajući na rješenja i filmskog i kazališnog ekspresionizma od prije stotinjak godina uz poneku asocijaciju i na izgled praizvedbe koju je 1922. u HNK-u režirao Branko Gavella. U tome mu je pomogla i Katarina Perić funkcionalnim i vizualno efektnim oblikovanjem scenskog prostora (uz poneku natruhu nadrealizma), a i primjereno karikirani kostimi epohe Marte Žegure.

    Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu i Zagrebačko kazalište mladih: Josip Kulundžić, Ponoć, red. Ivan PlaninićPlaniniću je to poslužilo i za bitan dramaturški zahvat kojim je potencirao apsurd i grotesknost potpunim zanemarivanjem naturalističkog temelja fabule Ponoći – materijalne i moralne propasti građanske obitelji nakon smrti patrijarha. Udovica Lenka (Hrvojka Begović) ostala je bez novca i ne može nastaviti nekadašnji način života bez financijske pomoći samoživog brata Marka (Krešimir Mikić) koji se na sumnjiv način dokopao velikog dijela naslijeđa njihove obitelji. Lenkin sin Rajko (Frano Mašković) sanja o odlasku u Ameriku po završetku školovanja, a u međuvremenu zavodi kućnu pomoćnicu Katicu (Anđela Ramljak) koja skriva intelektualnu nadmoć na poslodavcima, dok se Lenkina sestra Mila (Lucija Šerbedžija) brine isključivo za trenutke ugodnog života ne obraćajući pažnju na ćudoređe. Doduše niti te osnovne karakteristike nije jednostavno razaznati u predstavi koja odbacuje psihološku motivaciju i karakterizaciju lica, i bavi se znatno više njihovim skrivenim područjima – podsviješću, potisnutim frustracijama i strahovima, pretvarajući ih tako u bića koja se odvajaju od stvarnosti i postaju dijelovi jednog posebnog, teatarskog svijeta u kojem odvijanje radnje ne proizlazi iz njihovih međusobnih, nerazjašnjenih a vjerojatno i nebitnih odnosa, jer taj se artificijelni svijet ravna voljom Deus ex machina u tumačenju Edvina Liverića koji je kreirao i scenski pokret.

    Funkcioniranju tog vizualno atraktivnog autonomnog kazališnog svijeta velik doprinos je dala vrlo uspjela igra čitavog glumačkog ansambla koji je usklađeno vrlo ekspresivnom i energičnom glumom stvorio pomak od realističnosti prema stvaranju tipskih, djelomice čak i mitskih figura, a Ivan Planinić je dosljednošću režije Ponoći potvrdio talent i samosvojnost. Pitanje je ipak da li je tim postupkom postigao svoj glavni cilj približavanje Kulundžićevog komada suvremenoj publici. Gledao sam prvu reprizu ove predstave na kojoj je bilo mnogo mladih ljudi i nakon predstave sam uočio da mnogi od njih u razgovoru pokušavaju razjasniti i shvatiti što su to zapravo gledali, a možda bi neki od njih (da su u financijskoj mogućnosti) ponudili petsto k(r)una za odgonetavanje smisla ove pretjerano hermetične predstave.

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 14. ožujak 2017.
    Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu i Zagrebačko kazalište mladih: Josip Kulundžić, Ponoć, red. Ivan Planinić
    Josip Kulundžić
    Ponoć
    redatelj Ivan Planinić
    premijera 10. ožujka 2017.
    dramaturgija i adaptacija Ivan Planinić, oblikovanje prostora Katarina Perić, kostimografija Marta Žegura, scenski pokret Edvin Liverić, oblikovanje svjetla Alen Marin, asistent režije Domagoj Janković, produkcija Romana Brajša, asistentica produkcije Laura Vuksan, inspicijent Željko Začek, jezična savjetnica Đurđa Škavić
    izvode: Hrvojka Begović (Lenka), Frano Mašković (Rajko), Lucija Šerbedžija (Mila), Anđela Ramljak (Katica), Krešimir Mikić (Marko), Edvin Liverić: (Deus ex machina)
    Predstava je diplomski projekt Ivana Planinića pod mentorstvom doc. art. Tomislava Pavkovića na Odsjeku kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Piše:

Tomislav
Kurelec