Kad bi se slikovnicama kakvom čarolijom mogao udahnuti život, onda bi to po svoj prilici izgledalo onako kako je izgledala premijerna izvedba lutkarske predstave Som na cilome svitu u režiji Renate Carole Gatice, u Gradskom kazalištu lutaka Split. Uvezana u čiste, plošne, ali nesvakidašnje i žive scenografske korice Alene Pavlović (koja je uz asistenciju Luke Duplančića odgovorna i za scenografiju i za lutke), priča Olje Savičević Ivančević uvlači gledatelja u svijet dvoje usamljene djece na dvama izoliranim, međusobno udaljenim otocima. Stranicama te začudne slikovnice publiku mirnim, razgovijetnim i ugodnim glasom vodi Sanja Vidan. Njezina je pripovjedačka uloga dvostruka – da vodi kroz priču o potrazi za prijateljem/prijateljicom, ali i da prevodi s izmišljenog južnočakavskog otočkog govora na standard, čime uključuje sve one gledatelje kojima pojedine riječi ne bi bile poznate i tako posreduje između publike i protagonista.
S obzirom na to da su sve lutke, osim lutaka dječaka Ivana i djevojčice Luiđe plošne, što znači da je animacija svedena na minimalne pokrete, glumci splitskog GKL-a u ovoj predstavi imaju težak zadatak da primarno govorom udahnu život likovima. U tome i uspijevaju. Tako Sanja Vidan govorom daje simpatičan i zabavan pečat dvjema bakama, a pritom joj parira Branimir Rakić koji se pobrinuo, premda ne uvijek jednako razgovijetno, da simpatična budu i dva nagluha djeda. Ivan Medić kameleonski mijenja glas ovisno o tome je li strašni Morski pas, Galeb bez sluha ili pohlepni Koncesionar, a Andrea Majica jednako je kreativna u portretiranju Sredozemne medvjedice, zamalo pojedene Srdele i zaboravljive Kornjače. Lutke dječaka i djevojčice usklađeno i precizno zajedno animiraju Alin Antunović i Milana Buzolić-Vučica, pri čemu prva i daje glas djevojčici a druga dječaku. Da su lutke bile malo veće, njihova bi vještina sasvim sigurno bila još vidljivija, pogotovo kod onih u zadnjim redovima gledališta. Osim toga, svi zajedno neumorno rade iza scene da bi scenografija, koju čine otočke kućice, more i podmorje, ostvarila željenu svrhu i tijekom cijele predstave, a ne samo po podizanju zastora, izazvala širenje zjenica i oduševljenje publike.
Scenografija nije u potpunosti obilježena mediteranskim elementima, no zato je izvrsno nadopunjuje svjetlo (Lucijan Roki), koje ne pridonosi samo stvaranju bajkovitog otočkog ambijenta, nego i kontinuirano prati i nadopunjuje ostale jezične i nejezične kazališne znakove. Glazba Nenada Kovačića nenametljiva je, na trenutke i neprimjetna, no uvijek prati ritam i atmosferu pojedinih scena, što posebno dolazi do izražaja u prizoru u kojem se otok nađe usred nevere.
Lokalni otočki idiomi (kao, uostalom, svi jezični sustavi) nisu samo komunikacijska sredstva nego i konstrukti pojedinačnih i grupnih identiteta. Oni su kao nacionalni parkovi puni endemskih vrsta: njihov je leksik spomenik lokalnoj kulturi, a njihova melodija puls je njegovih govornika. Utoliko je utješno što im ova predstava odaje priznanje i podsjeća na njihovo postojanje. S druge strane, premda je lokalni govor u predstavi izmišljen, to ne znači da ne bi mogao biti dosljednije izmišljen: zamislivo je da su dosljedniji izgovor pojedinih vokala i akcentuacija mogli doprinijeti ujednačenijem ritmu, a mogli bi poslužiti i kao dodatni znak za diferencijaciju govora dvaju različitih otoka. No, i bez toga su dijalozi – što zbog rime, što zbog uigranosti glumaca – ritmični i dinamični. Osim na otočke govore, predstava upućuje i na probleme kao što su starenje otočke populacije, privatizacija i apartmanizacija. To je nešto što će sasvim sigurno zaokupiti misli odrasle publike, a najmlađe pritom neće umoriti jer im se neprestano pružaju maštovite slike, kao što su hvatanje Mjeseca za rog, plutajući otoci ili njihovo podmorje. Bitka protiv usamljenosti i potraga za prijateljstvom univerzalne su pak teme, podjednako usmjerene svim uzrastima.
Sinergija svih elemenata predstave koje je redateljica spojila u funkcionalnu cjelinu – u autonomni kazališni škoj koji se otiskuje s pozornice i plovi ususret publici – uz energičnost i timski rad glumaca rezultirala je kazališnim činom koji maštu štiti od zakržljalosti, a splitskom GKL-u potvrdila ulogu odgajatelja novih generacija publike i čuvara sustava vrijednosti temeljenog na prijateljstvu i jednostavnosti, koji se danas, kroz potrošačku šumu, sve teže nazire.
© Ana Marković, KAZALIŠTE.hr, 25. travnja 2017.
Olja Savičević Ivančević
Som na cilome svitu
redateljica Renata Carola Gatica
premijera 17. ožujka 2017.
kreatorica scenografije i lutaka Alena Pavlović, skladatelj Nenad Kovačić, oblikovanje svjetla Lucijan Roki, asistent scenografkinje i kreatorice lutaka Luka Duplančić
izvode: Milana Buzolić-Vučica (Ivan), Alin Antunović (Luiđa), Ivan Medić (Morski pas, Galeb, Koncesionar), Branimir Rakić (djedovi), Andrea Majica (Sredozemna medvjedica, Srdela, Kornjača), Sanja Vidan (bake)
