Nerealizirani potencijal

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Ödön von Horvath, Hotel Bellevue, red. Ivan Plazibat

  • Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Ödön von Horvath, Hotel Bellevue, red. Ivan Plazibat

    Tekstovi Ödöna von Horvatha, dramatičara koji prodire u (srednjo)europski identitet stalno ga dekonstruirajući i propitujući, stvarajući tako prepoznatljive odrednice vlastite poetike, postavljen je u relativno kratkom razdoblju u dva hrvatska kazališta, iako na drugačijim osnovama i drugačijim interpretacijama. Nakon najpoznatije i najcjenjenije drame svoga autora, Priča iz Bečke šume u zagrebačkom GDK Gavella, njegova manje poznata drama Hotel Bellevue u prijevodu Mladena Škiljana i režiji Ivana Plazibata premijerno je izvedena na Velikoj sceni HNK u Varaždinu 7. ožujka. Von Horvath, pišući u razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata i sloma Monarhije za kojom su jedni žalili, ne znajući kako se snaći u svijetu bez poretka koji je trajao stoljećima, a drugi slavili kao oslobođenje u republikanskim odrednicama novih nacionalnih država nastalih nakon njezina raspada (pa tako i Austrije), odlučuje se za vlastitu poetiku rastvaranja. Poetiku koja, u vrijeme redefiniranja društvenih odnosa, ali i zametaka totalitarizama u koje će to redefiniranje u konačnici odvesti, odabire vlastitu, u svoje vrijeme svakako kontroverznu, ali, pokazat će se jednako za autore koji slijede nakon Von Horvatha inspirativnu, a za njegove postavljače intrigantnu dijalektiku. Onu u kojoj ideali, plemenite ili barem nevine čežnje bivaju suočene s konvencijama, društvenom učmalosti i srednosti koja ih polako, ali postojano razara, do konačnog puknuća i sinteze u portretu društva u kojem ideali još postoje, ali je njihovo razaranje konstanta, modus operandi kako srednosti i učmalosti omogućiti prvenstveno pravo građanstva.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Ödön von Horvath, Hotel Bellevue, red. Ivan Plazibat
    I sve to u ruhu gotovo (crne) komedije za svačiji ukus, ali samo kao načina kojim rastvaranje, kontrast između ideala i društva koje ih uništava postaje još veći, dovodeći publiku do trenutka kada se svaka potencijalno komična situacija, nad kojom bi se moglo olako nasmijati i krenuti dalje, pretvara u smijanje pod opterećenjem shvaćanja da taj smijeh zapravo vodi prema naličju društvenog uređenja. Onog u kojem se ne nalaze samo likovi na sceni, već koje je, namjerno i smišljeno, komunikativno i prepoznatljivo, i to tako da, u konačnici, ne bude još jedan dobro ugođen kazališni doživljaj, odmak od stvarnosti dovođenjem te iste stvarnosti do komičnog apsurda, već vraćanje u stvarnost, i to onaj njezin dio koji često namjerno previđamo. U postizanju upravo tog i takvog osjećaja Von Horvath je svoje drame doveo do savršenstva, istovremeno gradeći opus na istim postavkama.

    Hotel Bellevue kreće se u okvirima tih, razrađenih i prepoznatljivih Von Horvathovih ideja i motiva, smještenih u bankrotiran hotel u nekom, jednom popularnom Ljetovalištu ili zimovalištu. Njime se, osim vlasnika Strassera, kreću i udomaćeni gosti barunica i barun von Stetten, sestra i brat, trgovački putni Müller koji je došao utjerati dugove, a ostao zbog nezgode s (namjerno) polomljenom stolicom, vozač i konobar Karl i Max te Christine, žena koja dolazi tražeći iskrenost. I u toj galeriji likova, može se pronaći sve ono što je von Horvath oblikovao kao društveni presjek, od upropaštenih plemića, preko mazohisitčko-totalitarističkog vozača, do konobara čiji je modus vivendi poznati ne bi se štel mešati. Prvim dijelom predstave defilira ta skupina, pokazujući, u von Horvathovoj igri (tragi)komičnog, galeriju motiva i mentaliteta društva u kojem žive (ali ne nužno samo njega), ostvarujući tako rastvaranje. Kulminacija nastupa po dolasku Christine, mlade žene, nositeljice ideala ljubavi, čiji tretman u ovom i ovakvom društvu prolazi samo kroz stadije sve jače neshvaćenosti, do brutalnosti i rasapa. Zaključak se sastoji u ponovnoj blagoj afirmaciji ideala, ali pod stalnim podsjećanjima na prisutno rastvaranje društvenim obrascima ponašanja, koja bismo mogli zvati devijacijama, ali bez sigurnosti kada one prelaze u normalno, srednjestrujaško, prihvaćeno ponašanje.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Ödön von Horvath, Hotel Bellevue, red. Ivan Plazibat
    Toj i takvoj dramskoj fakturi Ivan Plazibat i varaždinski ansambl pristupili su prilično jednostavno komediografski, igrajući dramu rastvaranja društvenih ponašanja i društva uopće u jednom vremenu, s mogućnošću da bude funkcionalna i aktualna u svakom, kao dobro ugođenu komediju, čije je cilj opetovano dobro nasmijati publiku. Time je oduzet značajna inherentna, zapravo presudna komponenta poetike svoga autora, pretvarajući Hotel Bellevue u komediju likova, situacije i dovođenja svakodnevnih problema do apsurda, što su klasični postupci neopterećene, zabavne komedije, a ne one opterećene rastvaranjem društvenih prilika i pojava. Kada bi se i oblikovao pokoji prizor u kojem bi taj, pravi karakter von Horvathova dramskog teksta dobio pravo izaći na scenu i ostvariti se u scenskim zbivanjima, brzo je zatomljen novim komičnim situacijama, pojavljujući se tako, u kontekstu kako je shvaćena i igrana ova predstava, kao malena i nekontekstualizirana promjena pogleda.

    I u brutalnoj, inače samostalno dobro koncipiranoj kulminaciji, sceni iživljavanja vozača Karla nad Christinom i posljedičnim tretmanom te nosteljice kakvog-takvog ideala, nastavlja se u ritmu i tempu komedija situacija i likova. Sve je to, osobito u prvom dijelu, praćeno glasovirskom glazbom izvođenom uživo, koja ovako djeluje kao nadopuna komedije u građanskom okružju, a ne kontrast prekrivanja onoga što se na sceni događa. Na kraju, varaždinski Hotel Bellevue rezultira smijehom iz publike, oblikujući se kao, uglavnom, dobro ugođen komediografski komad, u kojem se samostalno dobro oblikovane scene (poput onih u kulminaciji i nasilju nad Christinom), ostaju uvelike nekontekstualizirane i u kojem se potencijal da izazove vraćanje u stvarnost i zastajanje smijeha zbog osjećanja rastvaranja društva s kojim nas autor suočava, biva neiskorišten, prikraćujući time von Horvathu mogućnost da na sceni realizira poantu svoga teksta, ovdje igranoga i shvaćenoga na način koji je svakako manje opterećujuć i težak.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Ödön von Horvath, Hotel Bellevue, red. Ivan Plazibat
    Ansambl predstave snašao se, u svojim shvaćanjima Hotela Bellevue i, posljedično, interpretacijama, raznoliko. Tako se Robert Plemić (konobar Max) i Ivica Pucar (Müller) glavnom prepuštaju komediji i grade svoje likove na rubu karikature, u čemu im se, osim u scenama nasilja nad Christinom, pridružuje i Karlo Mrkša (Karl), uz tek nešto bolje shvaćanje i povremeno pokazivanje mračnijeg dijela svoga lika (izuzetak od čega je pokazao u dobro zamišljenoj i igranoj kulminaciji nasilja nad Christinom). Pero Juričić kao barun von Stetten i Ljubomir Kerekeš kao Strasser izgradili su, najviše, korektne uloge, ne profilirajući svoje likove predaleko, no Kerekeš je ipak uspio izaći iz svog uobičajenog faha, koji izaziva smijeh publike nad njegovo specifičnom pojavom i impostacijom glasa.

    Najbolje su se u oblikovanju svojih likova snašle Hana Hegedušić (Christine), iako je i njezina uloga, zbog nemogućnosti pravilne kontekstualizacije u komediju ostala pomalo nedefinirana te Jagoda Kralj Novak (barunica von Stetten), koja je najbolje balansirala između potencirane komedije i nepotenciranog rastvaranja društva, čime je jedina ostvarila sintezu koju nudi von Horvath u svojim komadima, pa tako i Hotelu Bellevue. Također, na premijernoj su izvedbi bile prisutni i neki primjetni problemi u glumačkoj tehnici, koji ipak nisu bili pravilo; od mrmljanja i neizgovaranja rečenica (Plemić, a ponekad Mrkša) do nekontroliranog urlikanja (Pucar) i određenih nekonzistentnosti u korištenju scenskog prostora i scenografije. U konačnici, ostvarenje ansambla, najvećim dijelom, uz tek neke izuzetke prati i razvojnu liniju predstave kao komedije, u kojoj nije ostvaren, točnije nije kontekstualiziran, potencijal von Horvathovog teksta, no i takav je uspio, uglavnom izdvojenim, dobro oblikovanim scenama, prikazati prodor von Horvathove poetike na varaždinsku scenu.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 21. ožujka 2017.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Ödön von Horvath, Hotel Bellevue, red. Ivan Plazibat

Piše:

Leon
Žganec-Brajša