Obitelj u žrvnju demokracije

Gostovanje: Kazalište bez granica u Satiričkom kazalištu Kerempuh – Mestno gledališče ljubljansko, Cristina Clemente, Družinski parlament, red. Primož Ekart

  • Mestno gledališče ljubljansko: Cristina Clemente, Družinski parlament, red. Primož Ekart

    Družinski
    (što će reći obiteljski) parlament – djelo istaknute katalonske dramatičarke, scenaristice i redateljice Cristine Clemente (rođene 1977), igrano je u više zemalja, jer mu je temeljna zamisao poprilično intrigantna – ljevičarski nastrojena obitelj o svemu se dogovara ili odlučuje glasovanjem, a njihov način ostvarivanja demokracije, posebice problemi u postizanju dogovora i njegovom provođenju pomalo je komična, povremeno karikirana slika funkcioniranja demokracije na općenitijoj, političkoj razini. Doduše, autorica je izjavljivala da je autobiografski nadahnuto i da je ona odrasla u takvoj na neobičan demokratski način ustrojenoj obitelji u kojoj se osjećala prilično nelagodno, zavideći vršnjacima na uobičajenim, mnogo tradicionalnijim odnosima. To joj je bio poticaj za stvaranje komedije za koju je tek po završetku ustanovila da je se može čitati kao karikirani prikaz demokracije, ali i s asocijacijama na sadašnji trenutak Katalonije i njezine borbe za neovisnost, na što upućuju i neke replike zasnovane na najčešćim parolama suprotstavljenih političkih opcija.
    Mestno gledališče ljubljansko: Cristina Clemente, Družinski parlament, red. Primož Ekart
    Tako pedesetogodišnji otac Albert (Jožef Ropoša), koji je do krize kojom započinje komad predsjedavao demokratski organiziranom obitelji, asocira na središnju španjolsku vlast koja možda osigurava relativno ugodan život pojedinaca, ali ne i ravnopravnost ili neovisnost Katalonaca. Kriza i nastaje u trenutku kada više nema novca za ekonomski bezbrižan život, a tome je dobrim dijelom pridonijela i četrdesetsedmogodišnja majka Marta (Tanja Dimitrievska) koja je u jednom od prethodnih razdoblja bila predsjednica i svojim je odlukama (što podsjeća na socijalističku vlast) nastojala zadovoljiti zahtjeve svih članova zajednice, ali je pritom potrošila svu obiteljsku ušteđevinu. Dvadesetčetverogodišnji sin Riki (Jernej Gašperin) tipičan je mamin sin koji nema namjeru ništa raditi, ali očekuje da ga se uzdržava i ispunjava sve njegove želje i kaprice, a možda uz to predstavlja i one Katalonce koji ne žele promjene tako dugo dok postojeći sustav osigurava njihovu osobnu dobrobit. Najmlađa je u obitelji osamnaestogodišnja kći Ana (Lena Hribar) koja revolucionarno (poput pristaša katalonske neovisnosti) uspijeva promijeniti pravilo da predsjednici obitelji mogu biti samo roditelji.

    Međutim, nakon toga svatko glasuje za sebe, a iz krize izlaze primajući u zajednicu Aninog momka, njemačkog studenta Wolfganga (Domen Valič) za kojim je ona luda, jer joj je njemački jezik iznimno erotski privlačan. Wolfgang se brzo uspio sprijateljiti sa svima, tako da svatko misli da će on glasati za njega. On se ipak odlučuje za Anu koja svoju vladavinu utemeljuje na zdravom razumu, razumijevanju za posebnosti pojedinca i solidarnosti koji bi trebali voditi do toga da obitelj ponovo profunkcionira kao zajednica i da svakome zadovoljava njegove potrebe u skladu s financijskim mogućnostima obitelji. No, svatko osim nje brine se samo za svoju udobnost, ne vodeći računa o posljedicama, što vodi do prekomjernog zaduživanja i gospodarske propasti, a biranje predsjednika koji bi trebao izvući obitelj iz krize opet dovodi do pat pozicije, jer svatko glasuje za sebe. No, tada Wolfgang objavljuje da vlast pripada njemu, jer je on posudio velika sredstva za dotadašnje troškove obitelji.
    Mestno gledališče ljubljansko: Cristina Clemente, Družinski parlament, red. Primož Ekart
    Naravno da publika izvan Katalonije teško zapaža specifičnu razinu koja govori o posebnoj situaciji te regije pa je shvatljivo da su se dramaturginja Alenka Klabus Vesel i redatelj Primož Ekart usmjerili prema stvaranju političke komedije u kojoj humor uz elemente groteske proizlazi iz karikiranih odnosa u obiteljskom vijeću (što bi vjerojatno bio točniji prijevod originalnog naslova Consell familiar) koje odražava svu problematičnost suvremene parlamentarne demokracije. Nažalost, u takvoj interpretaciji nisu uspjeli posve izbjeći opasnost da tekst (bez obzira na autoričine izjave o tome kako je nastao) djeluje kao prilično jednodimenzionalna satira u kojoj se likovi doimaju više kao ilustracije određenih tipova političkog ponašanja nego kao kompleksnija živa bića.

    Vrlo dobar glumački ansambl svojom je dojmljivom scenskom osobnošću uspio dobrim dijelom nadoknaditi taj manjak, a posebno je zanimljivosti predstave svojom jasno iskazanom energijom pripomogla Lena Hribar kao Ana, koja je i pokretač događanja na pozornici. Primož Ekart je brzim ritmom i razigranom mizanscenom uspijevao stvoriti dojam vesele komedije koja neizravno i s humorom govori i o nekim ozbiljnim stvarima, a scenskoj dopadljivosti pridonijeli su živim bojama i scenografija Damira Leventiča i kostimi Belinde Radulovič. To ipak nije bilo dostatno za vrhunske domete, ali je rezultiralo zabavnom predstavom za koju zadovoljni gledatelji nisu požalili da je našla mjesto u Kazalištu bez granica, vrijednom Kerempuhovom projektu upoznavanja regionalnih uspješnica.

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 10. ožujka 2017.

Piše:

Tomislav
Kurelec