Draž kasne ljubavi

Glumačka družina Histron, Zagreb: Mate Matišić, Gastarbajterski Božić, red. Zoran Mužić

• 
  
  Rođen u Ričicama kraj Imotskog 1965., u kraju iz kojeg su mnogi stanovnici, pa i njegov otac, odlazili u inozemstvo kao gastarbajteri, Mate Matišić rano je počeo pisati za scenu i to ciklus povezan emocionalno angažiranim, ali i kompleksnim sagledavanjem fenomena privremenog rada u inozemstvu. Bljesak zlatnog zuba, prvi i najsloženiji od tri komada koji ga tvore, Matišić je napisao još kao gimnazijalac. Drama je to čitavog sela koje se bitno mijenja zahvaljujući novcu i idejama iz inozemstva, a u kojoj autor osnovni tragični ton često razbija komičnim, pa i grotesknim elementima, pri čemu mu je manje stalo do čvrste dramaturške linije, a mnogo više do iskrenog prikaza osjećaja – kako u odnosima protagonista, tako i u svom pogledu na probleme sredine u kojoj je odrastao. U trećem komadu ciklusa – Cinco i Marinko (1992), dominiraju komične situacije, ali često je to crni humor koji ponekad prelazi i u tragediju, pa se i tu pokazuje kako se Matišić ne ograničava jednim žanrom nego iznimno inventivno kombinira raznorodne postupke, ostvarujući djela koja visoke domete ostvaruju kroz autentičnost protagonista koja posreduje i slojevitost značenja.
  
  Taj odmak od tradicije i stvaranje samosvojnog prosedea izrazito je vidljiv i u kronološki gledano drugom dijelu ciklusa (nadahnutim komadom suvremenog austrijskog dramatičara Petera Turinija Josef i Maria iz 1980.) – Gastarbajterski Božić koji se pojavio 1989. pod nazivom Božićna bajka. Danas se doduše autoru taj prvotni naslov čini manje primjerenim njegovom tekstu, jer može asocirati na prigodnu predstavu za djecu. Međutim, ipak je dramaturški uokviren elementima bajke na što upućuje uvodni i završni tekst koje sugestivno glasom preko zvučnika interpretira Zlatko Vitez. On će na kraju predstave obznaniti neke detalje koji upotpunjuju razrješenje, dok u uvodu upućuje na to da je mjesto radnje veliki njemački trgovački centar, potpuno prazan na Badnju večer, osim što su tu čistačica Marija i noćni čuvar Jozo, oboje Hrvati. Pritom bajci čak i više nego melodrami pripada to da su se oni u mladosti sreli i da je ona Lily (kako se umjetnički zvala kao plesačica ili točnije striptizeta) u koju se on toliko zaljubio da je, nakon što je ona neobjašnjivo nestala, čitav život toliko patio za njom da nije uspio ostvariti niti jednu drugu ozbiljniju vezu. Uz to na početku se Matišić približava i fantastici sa zvucima pada brojnih samoubojica koji skaču u smrt s visokog krova trgovačkog centra, a kojih nacionalnost prema njihovom urlanju Jozo može raspoznati zbog svog višegodišnjeg iskustva dežurstva na Badnju večer. Ti prekidi dijaloga protagonista djeluju ponekad i groteskno i crnohumorno, ali taj začudni odmak od realnosti upućuje na tamnu stranu stvarnosti – ljudi koji ostaju na blagdan sami nerijetko su skloni crnim mislima, pa i pokušaju samoubojstva.
  
  Zoran Mužić, koji često i vrlo uspješno režira Matišićeve komade u tim scenama pokazuje duboku povezanost s tekstom nalazeći suptilna rješenja koja će ukazivati na njegov smisao, pa način na koji su ta samoubojstva naznačena samo zvukom predstavlja tek svojevrstan znak za tugu koju u sebi na početku prikrivaju protagonisti. Od tog trenutka počinje nestajati međusobna nepovjerljivost ljudi koji se (kako izgleda u tom trenutku) prvi put susreću, a Mužić cjelovitost predstave i njen odmjeren ritam ostvaruje i detaljima koji na takav suptilan način pomažu protagonistima da postupno otkrivaju kompleksan karakter i potisnute osjećaje Joze i Marije koji ih vode prema neočekivanoj i neobičnoj ljubavnoj priči.
  
  No, ne samo da redatelj stvara predstavu koja će svoj puni smisao dobiti tek u vrlo nijansiranim i u svakom detalju preciznim glumačkim interpretacijama, nego su i njegovi suradnici prvenstveno usmjereni na stvaranje okvira koji će staviti glumce u prvi plan. U funkcionalnoj scenografiji Miljenka Sekulića nevelike jaslice i okićeno božićno drvce iza leđa glumaca ukazuju na datum, a nekoliko komada namještaja koji se na kraju pretvaraju u ležaj tek naznačuju mjesto radnje, ostavljajući glumce da svojom igrom definiraju prostor i neke njegove karakteristike (izloge, kontrolne kamere...). Kostimima Elvire Ulip, skromnom odjećom u kombinaciji tradicije Dalmatinske zagore i suvremene konfekcije, u početku dominira crnina, a s oslobađanjem emocija dolazi i do odbacivanja gornjih dijelova odjeće koji upućuju na društveni status, te počinje prevladavati bijela boja.
  
  Uz elemente inscenacije glumcima je ostvarenje vrlo uspjelih uloga omogućio i Matišićev tečan dijalog koji je jednostavne svakodnevne rečenice upotpunio ne samo bogatstvom osjećaja nego i slikom gastarbajterstva kao pojave koja je omogućavala bijeg od siromaštva, nerijetko praćen teškim psihičkim traumama. Napisan u dijalektu autorovog rodnog kraja, kojeg su protagonisti izgovarali s tolikom uvjerljivošću kao da su na njemu odrasli, mogao je zainteresirati životnošću zanimljivih likova i načinom otkrivanja njihovih osjećaja i to ne samo ljubavnih nego i onih prema zemlji u kojoj se nalaze, a i domovini iz koje su otišli. Ankica Dobrić, vrlo uvjerljiva kao Marija, na početku djeluje kao sirota žrtva patrijarhalnog sustava vrijednosti koja ne vjeruje da joj je još bilo kakva radost dostupna, jer je na blagdan ne želi vidjeti obitelj njezinog sina (on joj ne može oprostiti što ju je prije mnogo godina vidio kao striptizetu, iako je ona tim poslom plaćala njegovo obrazovanje). No, zatim se polako mijenja i otvara, te unutrašnjom snagom uspijeva prikazati promjene koje Mariju vode do praga kasne ljubavi koja je oslobađa potištenosti i omogućava da se ostvari.
  
  I Joško Ševo u prvim replikama pozicionira Jozu kao snažnog muškarca u patrijarhalnoj tradiciji, da bi na zanimljiv način prikazao borbu između svojih dugo prikrivanih osjećaja i nemogućnosti da ih i dalje zadržava, da bi mu konačno popuštanje omogućilo da se i on realizira kao potpuno ljudsko biće i osjeti ljubav za kojom je čeznuo cijelog života. U tome mu je pomogla bajkovita slučajnost Gastarbajterskog Božića – susret nakon niza godina s jedinom ženom koju je doista volio cijelog života. Zahvaljujući dojmljivim glumačkim interpretacijama i suptilnoj Mužićevoj režiji, ova uspjela predstava Histriona potvrđuje da je Matišić i kao vrlo mlad bio autorom zrelih i zanimljivih ostvarenja koja ni danas ne gube na aktualnosti.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 29. ožujka 2017.

Piše: