Ljubavna priča o mržnji

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Ante Tomić & Rajko Grlić, Ustav Republike Hrvatske, red. Vinko Brešan

• 
  
  S velikom strepnjom prihvatio sam zadatak da pišem o Ustavu Republike Hrvatske u Kerempuhu. Sasvim privatno odgledao sam istomeni film Rajka Grlića i Ante Tomića i bio sam uvjeren da se tu nema niti što dodati niti što oduzeti. Film je remek-djelo! Hipnotičke sposobnosti filma nemjerljive su s kazalištem kojem je temeljna svrha da manipulaciju razotrkiva... Dakle, strahovao sam da će se redatelj Vinko Brešan i još više dramaturginja Željka Udovičić Pleština osramotiti i još gore da će se dokazati kako je kazalište inferiornije filmu... No, strahovi su nepotrebni. Predstava je odlična! Zašto? Budući da nisu dobili dovoljno novca za Tomićevo Čudo u Poskokovoj dragi duo Lennon i McCarntey (tj. Grlić i Tomić) odlučio se za komornu dramu, nekoliko likova, interijere, niskobudžetni film... Kako to već biva, što čovjeka jače stisneš, jače skače, ispalo je, mimo čak njihovih očekivanja, to da je film dobio brojne nagrade i naklonost domaće i inozemne publike.
  
  Željka Udovičić Pleština javno je priznala da joj je bilo puno teže dramaturški prilagoditi scenarij Ustava Republike Hrvatske (objavljen lani 2016. u Hena comu, urednica Marina Vujčić), no što je to bilo s romanima Ante Tomića. Uspjeh filma Ustav Repubike Hrvatske krije se u postupku koji je bilo nemoguće ponoviti u kazalištu: Grlić i Tomić napisali su prvu ruku scenarija pišući za točno određene glumce (Nebojša Glogovac, Dejan Aćimović, Ksenija Marinković, Božidar Smiljanić...). Potom su mjesec dana na pokusima brusili rečenice i mijenjali ih zajedno s glumcima. Grlić se kao redatelj odlučio za obrnuti casting i ulogu npr. transvestita Vjeke dodijelio je macho muškarcu, glumcu Nebojši Glogovcu... Željka Udovičić Pleština na raspolaganju je imala ansambl i publiku Kerempuha i posve ograničenu pozornicu.... Ipak, poštujući do nevjerojatne mjere scenarij, s tek nekoliko naoko nevažnih, a bitnih izmjena, oblikovala je izvrstan dramski tekst za Borka Perića, Anu Maras Harmander, Nikšu Butijera, Damira Poljička, Matiju Šakoronju i Vedrana Mlikotu.
  
  Dražesna je omaška koja se na premijeri dogodila Nikši Butijeru koji glumi hrvatskog policajca, dragovoljca Domovinskog rata, bivšeg milicajca, Srbina. Umjesto replike: „Ja sam Srbin!“ izletjelo mu je: „Ja sam Hrvat!“. E, tu je kazalište moćnije od filma, prokazuje, pokazuje, antropološki je laboratorij i mišolovka i za publiku i za autore i za izvođače. Nikša je odlično odigrao ulogu čovjeka kojeg su političke okolnosti stjerale u zapećak, ali usprkos svemu svoj posao policajca obavlja postojano i kvalitetno. U vlažnom stanu njegov Ante, a prije se zvao Vasilije, živi sa suprugom Hrvaticom Majom, medicinskom sestrom. Njihov susjed profesor je povijesti, Vjeko koji u ormaru čuva za pokop ustašku pukovničku uniformu svog oca koji je nepokretan i na umoru i uz to brojne haljine svoje majke koje nosi od djetinjstva. Najveća je neobičnost to što u sebi Vjeko nosi podvojenost, s jedne je strane pripadnik manjinske, proganjane skupine homoseksualaca, a s druge je gorljivi hrvatski nacionalist. I predstava je, kao i film, ljubavna priča o mržnji, jer to četvero ljudi život je prisilio da žive prvo jedni pokraj drugih, a potom jedni s drugima. Zvuči poznato?
  
  Željka Udovičić Pleština u nekoliko se navrata izuzetno uspješno s Paolom Magellijem poduhvatila gorućeg pitanja 20. stoljeća u nas, a čini se da je i 21. u tom znaku, a to je odnos Srba i Hrvata. Grlić i Tomić bacili su na stol Ustav Republike Hrvatske i prokazali stvarnost, a to je da ono što je tamo zapisano ne odgovara stanju na terenu: „Zabranjeno je poticanje na vjersku, rasnu i svaku drugu mržnju...“ „Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv...“ Jadni Ante, tj. Vasilije, iako je s mitraljezom na ramenu u Domovisnkom ratu dokazivao odanost Hrvatskoj, iako nije pošao za majkom, sestrom, bratom na traktoru u Srbiju, iako nije prosvjedovao kad su mu oduzeli očinsku kuću (jer je u dvorištu zatekao četvero djece iz Bosne i Hercegovina), taj Ante mora naučiti u dva tjedna Ustav kako bi sačuvao posao. Maja spaja Vjeku i Antu i dvojica muškaraca prisiljeni su surađivati....
  
  Borko Perić u ulozi transvestita već se okušao. Glumio ga je (izvrsno) u Četvrtoj sestri u režiji Ivice Boban, neposredno nakon studija na Akademiji, na Dubrovačkim ljetnim igrama. Izabrao je put blage afektacije, ali s mjerom je imitirao i pojačavao ženske geste. Doris Kristić odjenula ga je prikladno, ukusno, s mjerom i iako je izazivao smijeh u publici (čak i na premijeri), svaki put kad bi se razodjenuo do kombinea, ipak je svoj lik srčano obranio. Stvorio je posve novu kvalitetu. Ana Maras Harmander izabrala je odigrati žestoku ženu, vjerojatno porijeklom iz dinarskih krajeva. Snažna i vitalna, ona zna što je dobro za život i njena Maja Samardžić kvalitetnu vezu stvara sa svojim zaljubljenim suprugom i sa svojim susjedom.
  
  Ono što je Željka Udovičić uspjela podcrtati, a što se krije i u filmu, jest to da ovo nije isključivo predstava o problemima odnosa manjina i većinskog naroda. Ispod svega titra socijalni snažan element, moralna bijeda pojedinih likova samo je preslik socijalne neimaštine i nemogućnosti da se iziđe iz okvira koje smo dobili svojim rođenjem. Željka Udovičić Pleština snažno, kao na vazi, važe snagu pojedinca, osobe, osobne odgovornosti i kolektiva i kolektivne odgovornosti. Iako filmski redatelj s dvoznamenkastim brojem kazališnih režija, Vinko Brešan pokazao se kao dobar suradnik koji je, umjesto da u negve i uze svojih zamisli, (u)gura Kerempuhove glumce i glumice, odlučio je zauzeti poziciju ravnopravnog suradnika, a oni su mu uzvratili maksimalnom suradnjom i zauzetošću.
  
  Bitan element predstave je podario i njegov dugogodišnji suradnik Mate Matišić. On je kao skladatelj za provodnu nit predstave izabrao Lijepu našu domovinu i preveo je iz dura u mol... Postala je to tužna pjesma uz koju žive i napreduju usprkos svemu, likovi Ustava Republike Hrvatske. Scenograf Dragutin Broz stisnuo je na pozornici dvije sobe: sirotinjsku Samardžićevih i građansku Vjekoslava Kralja. Namjerno, glumci se provlače i voze slalom između namještaja, a sve je to svjetlom skrio i mrakom otkrio vješti Aleksandar Mondecar. Ipak, predstava kao i film temeljno govori o problemu kojim se Rajko Grlić bavi u svim svojim filmovima, a to je vratolomno propadanje građanskog društva, prokazuje dekadenciju koja traje nezaustavljivo više od stotinu godina. Dijalog sela i grada ostvaren je na očuđujući i iznenađujuće uvjerljiv način.
  
  I film i knjiga i predstava Ustav Republike hrvatske trodijelna su pouka o tome kako različiti mediji mogu ozdravljujućie djelovati na svoju sredinu. Zamislite se u koži drugog! Primjerice u koži Damira Poljička koji glumi ustaškog pukovnika na umoru Hrvoja Kralja i koji više od sat i pol nepomičan stoji na pozornici. Svako malo pogled svraćate na glumca i na lik koji oblikuje i strahujete hoće li se onesvijestiti? Zamislite sebe kako gradom šećete odjeveni kao žena (ako ste muško). Pa to je, nažalost još uvijek, čin prvorazredne građanske hrabrosti. Željka Udovičić Pleština, Rajko Grlić, Ante Tomić i Vinko Brešan već dugo svojim djelima i naporima streme prema zdravijem i uravnoteženijem društvu, a to im omogućava Ustav Republike Hrvatske.
  
  © Želimir Ciglar, KAZALIŠTE:hr, 23. ožujka 2017.
  
  Ante Tomić & Rajko Grlić
  Ustav Republike Hrvatske
  redatelj Vinko Brešan
  premijera 25. veljače 2017.
  dramaturgija i adaptacija Željka Udovičić Pleština, kostimografkinja Doris Kristić, scenograf Dragutin Broz, glazba Mate Matišić, oblikovatelj svjetla Aleksandar Mondecar, asistentica režije Julia Martinović
  izvode: Borko Perić (Vjekoslav Kralj), Nikša Butijer (Ante Samardžić), Ana Maras Harmander (Maja Samardžić), Damir Poljičak (Hrvoje Kralj (otac)), Matija Šakoronja (Stazić (učenik)), Vedran Mlikota (Svećenik)

Piše: