Poetski diskurs

Umjetnička akademija u Osijeku: Jedan otkucaj, autorski projekt Hane Kunić (gostovanje u Centru za mlade grada Varaždina)

• 
  
  Jedan otkucaj, autorski projekt Hane Kunić, nastao na Umjetničkoj akademiji u Osijeku pod mentorstvom Hrvoja Seršića i Katarine Arbanas, izveden je 3. veljače u Centru za mlade grada Varaždina kao dio programa Umjetničke organizacije Gllugl. Podnaslovljen žanorovskom odrednicom glumačko-lutkarske predstave, Jedan otkucaj vizualno je impresivan te vrlo zanimljivo oblikovan, na jasnim poticajima, no kao da te poticaje ne uspijeva uobličiti u cjelinu i prikazati tematski konkretno i koherentno. Na pozornici koja se sastoji od nekoliko manjih, Hana Kunić publiku dočekuje na početku izvedbe u okružju razbacane različite odjeće i s putnom torbom, aludirajući tako na putovanje (točnije njegov trenutni zastoj na pustome otoku), što će i ostati (jedan od rijetkih) provodnih motiva njezine predstave. Kretanje, pokret, svakovrsno izmicanje stabilnosti i situacijama u kojima se događa definiranosti i mirnoća, kontrastirana s putom u nepoznato (Afrika), potaknuto pak poznatim (lavovima u cirkusu), onime što u stvarnosti osobe koja želi sve osim mirnoće i smiraja, čija je potreba iskustvo, neke su od motiva kojima se autorica bavi u ovoj predstavi. I Tolstoj, odnosno njegovo djelo, ali prvenstveno njegov lik kao predstavnik istovremeno dobrog i blagog, ali i analitičnog i iščašenog. U tom svojevrsnom pobrojavanju, nalaze se neki od trenutaka iz predstave Jedan otkucaj koja se dotiče još mnogobrojnih motiva, više ili manje izravno. Pritom ona motive spaja putovanjem.
  
  Da, lik Hane Kunić u ovoj monodrami putuje, odnosno pokušava putovati. Ne putuje doslovno, no putuje imaginacijom. I na tom putovanju susreće se sa situacijama u kojima se ostvaruju više ili manje određeni, a ovdje pobrojani, motivi. No, poveznica, okupljanje tih motiva, osim blagom i više nužnom nego opravdanom i tematski koherentno oblikovanom poveznicom putovanja te eventualno osobom protagonistice i izvođačice, uglavnom nije provedeno. Tako oni ostaju niz naznaka, niz motiva ponuđenih publici za refleksiju i pokušaj donošenja zaključka, a ne tematski oblikovan autorski zapis, pa makar i u višeznačnosti.
  
  Kada se to kontrastira drugom važnom elementu ove predstave, a to je vizualno, glumački, pa i u korištenju različitih estetika, impresivnom elementu scenske realizacije, koji ostavlja dojam snažnih, za poentiranje pogodnih i pregnantnih trenutaka – ostaje dojam nedostatka, i to nedostatka u prenošenju, komunikaciji s publikom ne na razini vizualnog, estetskog, izvedbenog, nego na razini potrebe kazališnog čina da bude tematski određen, da ono što se u njemu događa, scenskim oblikovanjem donese i prenese publici, makar se to prenošenje sastojalo u potrebi da se publiku potakne na vlastiti proces donošenja zaključaka ili postavljanja pitanja, na (auto)refleksivnost.
  
  Jedan otkucaj gradi složen i suptilan, impresivan i značajan scenski jezik, no ispunjavanje tog jezika, nastalog na bogatoj osnovi poticaja i motiva, od lavova do Tolstoja (podnaslov predstave glasi O Tolstoju i lavovima i pustim otocima i...) nije do kraja ostvaren. To gledatelja po izlasku iz dvorane ostavlja u svojevrsnoj nedoumici – što i kako, odnosno zašto, je baš to i tako dio predstave, unatoč kvaliteti i impresivnosti izvedbe.
  
  Tijekom predstave, Hana Kunić koristi se različitim i mnogobrojnim izvođačkim registrima, kombinirajući lutkarsko kazalište u animaciji i igranju više likova, zanimljiva koreografska rješenja te također zanimljivo, pa i inovativno scenografsko oblikovanje, koje se sastoji od nekoliko manjih pozornica, razmještenih u različitim, rubnim dijelovima izvođačkog prostora (koji je, opet, okružen, a na neki način, ako se u obzir uzme njegova relativna skučenost i ispunjen publikom) na kojima se stvara interakcija s elementima lutkarstva te središnje pozornice, čija je funkcija istovremeno otočka (kao mjesto osamljenosti protagonistice) i središnja (kao prostor kojem se vraća nakon različitih izleta u interakciju i prepušta introspekciji). Uz upotrebu glazbe te prigušenog i ambijentalnog svjetla (Tamara Kučinović i Nikša Eldan) te asocijativnog niza replika, stvara se niz intrigantnih izvedbenih situacija, čime se Hana Kunić pokazuje kao vrlo kvalitetna izvođačica, visokog scenskog umijeća.
  
  Jedan otkucaj zapravo je sinteza mnogobrojnih motiva i izvođačkih tretmana tih poticaja, spojenih u asocijativan, gotovo poetski diskurs koji ipak nije u potpunosti uspio oblikovati tematski sloj, naznačiti i prenijeti gledateljima ono čega je taj diskurs izraz. Ipak, ova predstava, sa svim svojim izvođačkim kvalitetama, promiče kazališni jezik i kazališni tretman različitih motivskih odrednica, podvrgava ih izražajnim sredstvima scenske logike i tako pokazuje razumijevanje i vrsnu obradu one estetske komponente svog kazališnog izraza, ako već ne i onoga što se njime, u konkretnom slučaju, željelo prenijeti u tematskom sloju.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 23. veljače 2017.

Piše: