Između fikcije i zbilje

Glumačka družina Histron, Zagreb: Tito Strozzi, Igra u dvoje, red. Saša Broz

• 
  
  Iako zasigurno nije obožavatelj dugovječnog predsjednika SFRJ, utemeljitelju Glumačke družine Histrion i njezinom umjetničkom ravnatelju Zlatku Vitezu kao uspješnom vođi privatnog teatra vjerojatno se dopala mogućnost da zanimanje za predstavu Igra u dvoje potakne i najavom kako su u njoj angažirane „dvije Titove unuke“. Doduše samo je redateljica Saša Broz unuka komunističkog vođe, a interpretatorica Il (što dolazi od Iluzija) Dora Fišter Toš je unuka za hrvatsko kazalište iznimno značajnog glumca, redatelja, pisca i prevoditelja Tita Strozzija kojemu je jedan od dramatičarskih vrhunaca Igra u dvoje koju je napisao za sebe i svoju suprugu, veliku glumicu Elizu Gerner. Iako je Strozzi išao u školu zajedno s Miroslavom Krležom i kao glumac bio jedan od najistaknutijih tumača likova njegovih drama, njegovo je pisanje za scenu bilo bitno drugačije. Obojica su u mladosti tražili originalnost kazališnog izraza blisku ekspresionizmu, a potom se bar djelomice priklonili okvirima građanskog teatra. No, Krleža ga je koristio za žestoku kritiku građanskog društva, dok ga je Strozzi kao kazališni praktičar koji je nepogrešivo osjećao bilo publike koristio za stvaranje uspješnica kojima je svojevrsna kruna Igra u dvoje. Ona ne samo omogućuje nego i zahtijeva iznimne glumačke kreacije zbog čega je i postala najizvođeniji Strozzijev komad. Uz Vitezova hvalevrijedna nastojanja za odavanjem počasti velikanima hrvatskog glumišta i to je razlog njegovog pojavljivanja na repertoaru GD Histrion.
  
  Kontekst u kojem se današnja interpretacija Igre u dvoje pojavljuje bitno je drugačiji od onog u vrijeme praizvedbe 1956. Tada je Tito Strozzi u zagrebačkom HNK-u u kojem je nekoliko desetljeća bio među vodećim ličnostima pomalo padao u zasjenak, pa karijeru oživljava u Kazalištu Komedija, a i izvan Zagreba. Uz to u vrijeme nastanka ovog komada zagrebački teatar se rješava socrealističkih normi, ali se čini da je vrijeme salonskih konverzacijskih komada prošlost. No, unatoč tome Igra u dvoje postaje iznimno popularnom, dijelom i za to što se razlikuje kako od ideološki ograničenog repertoara tako i od traženja novog originalnog razvitka kazališta, a na jednoj pomalo nostalgičnoj razini podsjeća na nekadašnje predstave i društvo u kojem su nastajale. Zato Strozzi osniva DAS (Dramski ansambl Strozzi) i igra vrlo često i na gostovanjima tu predstavu u kojoj mu je partnerica supruga Eliza Gerner, već istaknuta glumica HNK-a koju je on 1948. doveo iz somborskog kazališta i potom oženio. Njihova profesionalna i obiteljska situacija nadahnula je Strozzija za Igru u dvoje o dramatičaru, redatelju i velikom glumcu Sandru Austinu koji se muči s pisanjem svog novog komada i zbog toga manje pozornosti poklanja supruzi, perspektivnoj glumici kojoj je manje no njemu stalo do teatra, a više do osjećaja. Strozzi je iznimnim umijećem isprepleo elemente zbilje i mašte, života i kazališta kroz zamršene kazališne i ljubavne odnose pisca i glumice, paralelno ih varirajući i kod lika o kojima Sandro piše. Zagrebačkoj publici bile su zanimljive i asocijacije na privatni život protagonista, ali komad je bio uspješan i izvan naših granica, pa je Eliza Gerner koja je jednako dobro glumila i na mađarskom i na njemačkom često igrala Il u Mađarskoj, a u sezoni 1961/62. koju je provela u Volkstheateru Rostock uz ostale uloge igrala je i Igru u dvoje s Titom Strozzijem, a s tom su izvedbom gostovali i u Berlinu, Beču i još nekoliko austrijskih gradova.
  
  Danas je međutim salonski konverzacijski komad gotovo nestao iz našeg kazališta, a na sceni nisu prisutni niti glumci koji su ga efektno interpretirali, pa je za oživljavanje njegovog reprezentativnog primjera trebalo pronaći nešto osim pomalo nestajuće nostalgije za vremenima u kojima je on nastao. Za to je trebalo pronaći novi ključ da bi vrsnost dramskog predloška u oblikovanju likova i njihovog verbalnog nadigravanja bila i današnjoj publici prihvatljiv temelj za velike glumačke uloge na temelju suprotstavljanja fikcije i realnosti, kazališta i života. Redateljica Saša Broz i dramaturginja Dora Delbianco odlučile su se za pomalo začudno povezivanje povijesti kazališta i suvremenog scenskog izraza. To je vrlo dobro funkcioniralo u glazbi koja povezuje tradiciju i sadašnjost Mateja Meštrovića, u scenografiji Miljenka Sekulića kojom dominira neobičan ormar iz kojeg se izvlači garderoba ili poluprozirni ekrani iz kojih se igraju neke scene teksta u nestajanju, a i kod kostima Marite Ćopo koji nekadašnju modu ponekim detaljem povezuju sa sadašnjošću.
  
  Na tom je tragu bilo i angažiranje glumaca potaknuto vjerojatno činjenicom da je Dora Fišter Toš unuka Tita Strozzija i Elize Gerner. Široj je publici ona ipak ponajviše poznata iz TV-sitcoma, a u TV-sapunicama velika zvijezda je Janko Popović Volarić koji je posljednjih godina ostvario i nekoliko zapaženih uloga na filmu i u kazalištu. Možda je zbog toga gotovo privatan način glume koja teži imitaciji svakodnevice suzdržavanjem od pojačanih emocija postao temelj ove interpretacije Igre u dvoje. Kompleksnost miješanja značenjskih razina koju je na praizvedbi povećavalo znanje publike o privatnim odnosima protagonista ovdje se nastojala postići nadopisanim tekstom za Doru i Janka koji se temeljio na nekoj njihovoj nekadašnjoj nerealiziranoj vezi, iako su oni sami u najavama predstave rekli da su se upoznali tek na početku priprema za nju. Na toj za kompleksnost predstave ne baš naročito bitnoj razini Dora Fišter Toš i Janko Volarić bili su najuvjerljiviji tumačeći Doru i Janka pokazujući taj aspekt današnje glume koji nije posve uvjerljivo povezan s Igrom u dvoje, te zato i nije do kraja iskazao višestrukost suvremenog odnosa prema jednom vrijednom djelu naše ne tako davne kazališne prošlosti.
  
  Dora Fišter Toš je od takvog polazišta presporo krenula prema složenijim zadacima nijansiranja razlika između supruge i glumice Il, tako da se virtuoznost dijaloga i ispreplitanja kazališta i života kod nje osjetnije mogla uočiti tek u drugom dijelu predstave, dok je Janko Popović kao glumac, redatelj, pisac i suprug mnogo prije savladao svu složenost svog glumačkog zadatka. No, to nije bilo dovoljno da do punog izražaja dođu sve vrijednosti Strozzijeve Igre u dvoje, iako se ipak radi o predstavi koja će u dotjeranoj režiji Saše Broz vjerojatno zabaviti većinu gledatelja zanimljivim viđenjem muško-ženskih odnosa u specifičnom kazališnom okruženju, idealnom za poigravanje na rubu između fikcije i stvarnosti.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 13. veljače 2017..

Piše: