Čovjek od akcije

Gostovanje: Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd: William Shakespeare, Hamlet, red. Aleksandar Popovski (u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu)

  • Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd: William Shakespeare, Hamlet, red. Aleksandar Popovski

    Predstava započinje ispred spuštenog zastora, glumački ansambl izgleda kao da se sprema za probu (a tako ga je i odjenula kostimografkinja Maria Marković). Tada se na sceni pojavljuje devedesetogodišnji doajen beogradskog teatra Vlasta Velisavljević za kojeg u programu stoji da tumači duha Hamletovog oca, ali u ovom uvodu djeluje poput profesora koji studentima objašnjava kako treba glumiti. Tekst koji izgovara zapravo su upute koje Hamlet daje glumačkoj družini koja treba izvesti slavnu scenu mišolovke tako da navede novog kralja Klaudija, mlađeg brata nedavno preminulog prethodnika i Hamletovog oca, da prizna kako ga je on ubio. Velisavljević taj tekst izgovara s vidljivom dosadom koja vjerojatno proizlazi iz beskrajnog ponavljanja, pa u jednom trenutku zaspe, a glumci se okupe oko njega, prestrašeni da je umro. Trenutak između smrti i života ukazuje na jednu od glavnih tema „Živi, umri, ponovi...“ kako je određuje autor ove adaptacije Hamleta značajni makedonski dramatičar Goran Stefanovski, a za radikalan odmak od originalnog teksta jednako je zaslužan i makedonski redatelj Aleksandar Popovski koji je u svim državama regije (pa i u Hrvatskoj) ostvario niz sjajnih predstava.
    Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd: William Shakespeare, Hamlet, red. Aleksandar Popovski
    Nakon dizanja zastora slijedi razgovor Hamleta s grobarom koji kod Shakespearea dolazi u završnom dijelu komada, prethodeći tragičnom raspletu. Bojan Dimitrijević samodopadnost tog lika potencira do groteske, a zanimljivo da uz Shakespeareov tekst govori i stihove T. S. Eliota „Mi smo šuplji ljudi...“, a baš je Eliot je jedan od rijetkih velikana koji Hamleta drži promašajem zbog njegove nesavršenosti i nedovršenosti. Ako u takvoj karakterizaciji ima bar donekle točnosti, onda je vjerojatno upravo to pridonijelo tako velikom broju različitih, ponekad i dijametralno suprotnih interpretacija najizvođenijeg Shakespeareovog komada. Stefanovski i Popovski očito misle da zbog toga nema potrebe za još jednom u dugom nizu interpretacija Hamleta i prežvakavanjem predobro poznatih situacija i radnje, pa njihova predstava najčešće djeluje kao ponovno sagledavanje prizora te tragedije i to onih koje su oni odabrali i redom koji je adaptacija potpuno promijenila po svojoj mjeri.
    Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd: William Shakespeare, Hamlet, red. Aleksandar Popovski
    Da bi se izbjegla uobičajeno tumačenje Shakespeareovog teksta, a posebice ushićenost njegovim vrijednostima, taj postupak se pretvara u igru u kojoj se traži drugačiji smisao potenciranjem groteske i apsurda kako u interpretaciji glumaca tako i u mijenjanju okvira u kojima oni igraju. Zbog toga je Klaudije (Nikola Rakočević) mnogo mlađi od Hamleta (Nebojša Glogovac) kojeg je majku oženio da bi se domogao prijestolja, ali ta promjena osim za čuđenje gledatelja nije iskorištena za neko dublje mijenjanje odnosa među protagonistima. Ofelija (Jovana Stojiljković) ocu Poloniju (Goran Šušljik) govori o svojoj ljubavi prema Hamletu brijući noge, a na kraju i skidajući gaćice, pa bi to vjerojatno trebalo promijeniti uobičajeno poimanje tog lika. Međutim to nimalo ne određuje njezina kasnija pojavljivanja na sceni.

    Nakon umorstva njezinog oca Polonija Hamlet razgovor s majkom – kraljicom Gertrudom (Jasna Đuričić) vodi sjedeći na njenom krevetu, dok pritom oboje peru zube, a tom apsurdnom situacijom njihov se jedini emocionalni dodir pokazuje grotesknim. U jednoj od ključnih scena Shakespeareove tragedije Klaudije se obraća Bogu, pa zato Hamlet ne koristi priliku da ga ubije, da ga tim činom u vrijeme molitve ne bi poslao u raj umjesto u pakao. Ovdje Klaudije raspravlja s Bogom svirajući električnu gitaru, a Hamlet dolazi i ubija ga iz pištolja, ali nije zadovoljan kako to izgleda, pa to ponavlja još dvaput izazivajući smijeh publike. To očito pokazuje stav tvoraca predstave da smrt u kazalištu, čak i onda kad se igra Shakespearea, više nije moguće ozbiljno shvatiti. Definitivna potvrda toga stiže na kraju kada Hamlet puca u gledalište, a iza njegovih leđa kao mrtvi padaju glumci, jer se valjda zna da svaka Shakespeareova tragedija završava brojnim leševima.
    Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd: William Shakespeare, Hamlet, red. Aleksandar Popovski
    Možda takav pristup Shakespeareu nije najprimjereniji četristotoj obljetnici njegove smrti uz koju se veže i ova predstava, ali ne držim da bi inače bio skandalozan. Doduše možda bi bilo točnije da je kao autor teksta naveden Goran Stefanovski, možda uz napomenu da je napisan prema Shakespeareovom djelu. Većina teksta doduše jest Shakespeareova, ali je bar iz filma poznato da se drugačijom montažom istih kadrova može dobiti različit smisao. A čini mi se da je baš smisao priličan problem ovog Hamleta. Jer ako gledatelj nije prije izvedbe pročitao i zapamtio namjere njenih autora malo je vjerojatno da će na sceni vidjeti ostvarenje „bitnog preispitivanja ratne groznice, paranoje, vanjskopolitičke situacije... Marširaju vojske, svi su u pripravnosti, vojnici na mrtvoj straži. Logorske vatre, šinjeli… Strani agresori. Policajci u pancirnim uniformama, civilne službe sigurnosti. Ludilo princa Hamleta nije samo privatno pitanje, radi se o ludilu cijele države.“ Većina toga se na sceni niti ne pojavljuje, pa su primjerice vojni pohodi predstavljeni u kratkom prolasku nekolicine vojnika preko proscenija.
    Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd: William Shakespeare, Hamlet, red. Aleksandar Popovski
    Ono u čemu publika može bar djelomično uživati su vizualne redateljske i scenografske (NUMEN i Ivana Jonke) atrakcije, dosljednost režije u stvaranju groteske i brzog ritma predstave, vrlo dobar glumački ansambl i sjajna interpretacija Nebojše Glogovca koji kao da u svakoj sceni iznova uspostavlja vlastiti odnos prema situaciji i Shakespeareovom tekstu i ta svoja saznanja i emocije prenosi gledatelju. Pritom taj njegov Hamlet primjeren zamislima Stefanovskog i Popovskog nije intelektualac koji sagledavajući složenost svakog problema i situacije ne doseže potrebnu odlučnost za ostvarenje svojih nauma nego energičan čovjek pod stresom koji svaku situaciju nastoji riješiti odlučnom akcijom, a da krajnji rezultat zbog toga nije bitno drugačiji. Zbog toga se čini da Hamlet Gorana Stefanovskog u režiji Aleksandra Popovskog i izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda ostaje na razini blistavog pakiranja prilično ispraznog proizvoda.

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 3. veljače 2017.

Piše:

Tomislav
Kurelec