Izniman kazališni događaj

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Mate Matišić, Ljudi od voska, red. Janusz Kica

• 
  
  Na samom kraju predstave Goran Grgić kao protagonist – dramski pisac i bivši roker Viktor koji ima mnoga svojstva autora teksta prilazi mikrofonu u kutu proscenija da bi najavio svršetak predstave kao što je nakon prva dva stavka ove „dramske suite u tri stavka“ (kako su podnaslovljeni Ljudi od voska) najavio pauzu. U tom trenutku Mate Matišić prolazi već ispražnjenom scenom i negativno odgovara na Viktorovo pitanje je li to bilo sve. U predstavi koja na jednoj značenjskoj razini izaziva na razmišljanje o tome koliko je Matišićevih karakteristika ostalo u liku Viktora kao njegovom drugom ja taj se završni detalj može shvatiti kao zabavni obrat na razini dosjetke koji u pitanje sličnosti autora i protagonista uvodi dodatne dvojbe, a uz to i ostavlja kraj otvorenim, jer i Matišić i Viktor sumnjaju da se na temelju svega viđenoga može izvući jednoznačan i jedinstven zaključak o osobnosti bilo kojeg od njih dvojice.
  
  Međutim taj prizor čini još složenijim ne samo odnos gledatelja prema viđenom nego i autora prema vlastitom tekstu, ali i kazalištu koje ga izvodi. Dramski opus Mate Matišića nedvojbeno pripada samom vrhu naše dramske literature, a činjenica da se tek sada pojavljuje na sceni naše središnje kazališne kuće mogla bi se tumačiti kao svojevrstan, možda i predugo odgađan happy end. No, pozornica na tom kraju predstave ne djeluje nimalo glamurozno, a ni Mate ne djeluje naročito sretno, jer se na njegovom licu očitava umor, iscrpljenost i upitanost je li svojim tekstom i ovim njegovim uprizorenjem uspio gledatelju prenijeti svu kompleksnost svoje drame. Ipak taj njegov kratki prolaz još je jedan inventivni teatarski detalj koji su očito zajedno oblikovali redatelj Janusz Kica i Matišić koji u tih nekoliko trenutaka zapravo glumi Matu, jer on ima scenskog iskustva ne samo iz nekadašnjih rokerskih nego i današnjih nastupa kada sa svojim sastavom ponekad uživo svira u predstavama za koje piše glazbu.
  
  Mate se tako pojavljuje na sceni kao lik više nalik autoru od protagonista i time još više komplicira jedan od temeljnih problema i pokretača ove predstave – odnos pisca prema autobiografskom materijalu, a potom i prema drugim iz života preuzetim događajima. Složenim kreativnim procesom on sve te elemente pretvara u novi zaseban teatarski svijet koji svojom posebnošću potiče gledatelje da vlastiti doživljaj stvarnih događaja obogate novim, drugačijim i dubljim spoznajama i emocijama. Doduše čitav taj prizor traje vrlo kratko, a potom ga progutaju burne ovacije publike, pa mnogima promakne njegovo značenje koje mi se ipak čini bitnim, jer ukazuje na jednu od glavnih tema Ljudi od voska, a i na način kako je Matišić iskoristio vlastito iskustvo u stvaranju kompleksne, značenjski iznimno slojevite strukture tri žanrovski i tematski vrlo različite drame koje ipak čvrsto povezuje protagonist Viktor i u tek nešto manjoj mjeri njegova supruga Ana (koja se ne pojavljuje u drugoj drami, ali se i u njoj Viktor određuje dijelom i po tome što je oženjen).
  
  Prvi stavak dramske suite Obožavateljica strukturalno je najjednostavniji, s najviše humora sličnog u početku nekoj vrsti teatra apsurda koji se postupno pretvara u grotesku s tragičnim krajem. U građanski uređen stan uglednog dramskog pisca, a nekad popularnog rokera Viktora i njegove decentne supruge Ane dolazi Beograđanka Jevresa, nekadašnja groupie koja tvrdi da je prije više od dvadeset godina nakon koncerta Viktorove grupe u Beogradu spavala s njim i da je od toga zatrudnjela i rodila sina koji je postao jedan od najtraženijih ubojica u Srbiji. Ona moli Viktora da ga primi na neko vrijeme, jer nitko ne zna da mu je otac, pa ga tu neće progoniti. Na početku situacija izgleda doista nevjerojatno, a njenoj neobičnosti bitno pridonosi efektna epizoda Ksenije Marinković koja uvjerljivo tumači ženu srednjih godina koja ima problema, ali se naučila nositi s njima, a svojim nastupom i uvjerenjem u istinitost svojih tvrdnji koje na početku djeluju kao izmišljotine ipak u najmanju ruku gledatelje, a i Viktora i Anu, dovodi do toga da počinju pomišljati na to da Jevresa možda ipak ima pravo.
  
  Istinitost joj potvrđuje i niz neočekivanih obrata strukturiranih slično sekvencama komedija Woodyja Allena koje pokreće dolazak novih komičnih ili grotesknih likova. Odvjetnika kojeg je kao prijatelja u nevolji pozvao Viktor, jer su nekada zajedno svirali u Prvoj ljubavi (a tako se zvala i grupa u kojoj je Matišić u mladosti nastupao, što je i jedina šire poznata autobiografska crta u ovoj priči) Ivica Jončić uspješno karikira kao beskrupuloznog lovca na uspjeh koji se Jevrese nastoji što brže riješiti (pa makar joj morali i platiti za to). U tome se nastoji služiti i šarmom kojeg je nekad očito imao, ali sada djeluje komično kod čovjeka koji više nije mlad i njeguje izgled ozbiljnog činovnika.
  
  No, jedan drugi službenik kojeg Slavko Juraga igra vrlo ozbiljno i maksimalno uvjerljivo u pomaknutoj dramskoj situaciji djeluje još komičnije, jer on je zaposlenik veleposlanstva Republike Srbije, a njihove su tajne službe otkrile da je Viktor otac ubojice Nemanje kojeg je policija opkolila. On traži da Viktor nagovori sina da se preda, jer je tamošnjim vlastima važan kao mogući svjedok o čitavom kriminalnom miljeu. U tom razgovoru u kojem se redateljskom intervencijom Nemanja pojavljuje na sceni Luka Dragić ga igra s tolikom energijom da to prelazi u grotesknu varijantu buntovnika bez razloga. To ipak ne umanjuje istinitost njegovih prosudbi o vlastitom zlu kao posljedici pogrešaka prethodne generacije što uz prikaz kompleksnosti spisateljske kreacije i njene ovisnosti o osobi pisca uvodi i temu zanemarene djece, a uz to i sukoba generacija i kritičkog odnosa prema društvenim prilikama koje također pridonose tragičnim situacijama.
  
  U funkcionalnoj, ali i sugestivnoj scenografiji Studija Numen i Ivane Jonke u kojoj neki predmeti (ovdje namještaj) određuju mjesto radnje, ali je dominantan ekran s fotografijom lica djeteta (ovdje Nemanje), Janusz Kica pronalazi scenski ekvivalent brzoj izmjeni kadrova u komedijama Woodyja Allena. Međutim najsnažniji dojam ostavlja antologijska i neurotičnom Woodyju Allenu potpuno suprotna interpretacija Gorana Grgića. On je naime potpuno okrenut u sebe i gotovo minimalističkim pokretima i mimikom uspijeva izvanredno nijansirano izraziti sve promjene koje se u Viktoru zbivaju od početka kada misli da je Jevresa tek pomalo šašava nekadašnja zaljubljenica u njegov sastav preko postupnog prihvaćanja mogućnosti da je možda ipak otac njezinog djeteta i nelagode s kojom se prema tome odnosi, ne nalazeći prave odgovore i ljudske reakcije. Mate Matišić time ukazuje na to da ni u ostala dva dijela neće protagonista (a posredno ni sebe) prikazivati u previše simpatičnom svjetlu i da će se baviti upravo onim postupcima koji dovode u sumnju njegovu osobnu, a i književničku ispravnost, jer nisu zasnovani na otvorenosti i ljudskom razumijevanju drugog bića. Te vrijednosti ima njegova supruga Ana, a tešku zadaću da tako suptilno i samozatajno biće učini scenski uvjerljivim i emocionalno prihvatljivim sjajno je ispunila Ana Begić koja je bila dostojan Grgićev partner i po načinu kako je suzdržano, a maksimalno efikasno uobličila ženu koja živi tako da s drugim osobama uspostavlja odnose nastojeći shvatiti njihove ljudske potrebe i vrijednosti.
  
  To je potenciralo dvojbe o Viktorovom karakteru i postupcima, čak i u drugom stavku Prvi musliman u selu u kojem Ane nema, jer se zbiva u Viktorovom (i Matišićevom) rodnom selu Ričicama kod Imotskog u koje se Viktor otišao odmoriti nakon šokantnog raspleta prvog dijela. Nakon prvih nekoliko kratkih scena u kojima Viktor saznaje za samoubojstvo kćeri prijatelja Nikole i prometnu nesreću u kojoj je poginulo nekoliko mladića komad skreće u grotesku koja nastaje potenciranjem situacija koje podsjećaju na izvrstan Matišićev prvijenac Bljesak zlatnog zuba, a i na Papićeve filmove Lisice i Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. Kica tome dodaje (uz pomoć oblikovatelja svjetla Aleksandra Čavleka) i ponešto tarantinovskog duha nižući scene u brzom ritmu bliskom filmskoj montaži. Iznimnim dometima i ovog dijela pridonose u velikoj mjeri sjajni glumci među kojima se posebno ističe Siniša Popović kao Nikola koji je odlučio postati prvi musliman u selu, jer Bog u kojeg je do tada vjerovao nije zaštitio njegovu kćer od droge, a niti kaznio dilera Jozu (umirovljenog ratnika, a sada švercera i dilera droge, te nabavljača nevjesti iz Ukrajine, zapravo muslimanki iz Bosne) kojeg silnom energijom uz efektne promjene raspoloženja i stavova izvanredno tumači Bojan Navojec. On je nabavio mladenku i za ratnog vojnog invalida bez nogu Juru (kojeg Ivan Glowatzky uspješno tumači kao jedinog mještanina s pravim ljudskim osjećajima), ali njegov otac (atraktivno karikirani Milan Pleština) želi poništiti vjenčanje, jer da je Černobil ozračio sve u Ukrajini, pa bi mu zbog toga unuci mogli dobiti rak. A tu mladenku koja ne smije reći da je iz Bosne i na smrt preplašena trpi razna maltretiranja vrlo uspjelo tumači Jelena Perčin.
  
  Viktorovi susjedi žele njegovo književničko umijeće iskoristiti za svoje ciljeve, ali prijelomni je trenutak kada mu Jozo ne samo prijeti nego tvrdi da nije ništa bolji od ostalih, jer njihove muke iskorištava kao podlogu za svoje literarne uspjehe, a uz to je možda baš on kriv za smrt Nikoline kćeri koja bi mogla biti i njegova (jer je on spavao s pokojnom Nikolinom ženom kad god je svraćao u Ričice). Doduše Viktor na kraju izračuna da prema datum kćerkinog rođenja ne može biti njezin otac, ali to je tek površinsko olakšanje, dok ostali problematični postupci kao i preljub (jer je čini se već tada bio oženjen s Anom) ostaju i dalje. Na razini pisanja o stanovnicima rodnog mjesta Viktor ponavlja radnju (te se tako otkriva da je dotadašnji tijek komada bio njegovo dramskog uobličenje). Sada bi to trebala biti stvarna kronika događaja, no zaplet i likovi nisu gotovo nimalo promijenjeni, jedino umjesto tragičnog raspleta svi se (uključujući i Viktora) okupljaju na svadbi Jurinog sina i zajedno slave usprkos svih isprepletenih i suprotstavljenih interesa i mržnje, što je još jedan dodatni element u prikazu složenosti prenošenja stvarnih događaja u dramsko pismo.
  
  Suočen s takvim sagledavanjem vlastite osobnosti Viktor nije niti u svojim očima odgovarajuća osoba za udomitelja djeteta, a upravo je to tema trećeg stavka Ispod perike. Tu se i u tekstu, a i u preciznoj i do u detalje dotjeranoj Kicinoj režiji mogu zamijetiti stanovite asocijacije na obitelj kao zatvoreni paklenski mikrokozmos u dramama Tennesseeja Williamsa, a istodobno i na groteskne i tragične odnose protagonista Almodóvarovih filmova. Uz to vidljivi su i tragovi karakternih sličnosti između protagonistice Bergmanove Jesenje sonate i Jasne, psihijatrice koja umire od raka, najstarije rodilje u Hrvatskoj i udovice dobrog Viktorovog prijatelja koja moli Viktora i Anu da nakon njene smrti preuzmu brigu za njezinu kćerku.
  
  Alma Prica izvanredno nijansirano i upečatljivo tumači tu ženu koja je zanemarivala vlastito dijete zbog vlastite karijere i samopromocije kao bezosjećajnu, ali iznimno inteligentnu manipulatoricu. Tekst, a pogotovo besprijekorna Kicina režija koriste sličnosti između te životne manipulacije i kazališne iluzije u pripremi vrhunca Ispod perike – završnog razgovora između Viktora (koji to i snima kamerom) i Jasne koja ne samo da pred njegovom kamerom sjajno glumi ulogu majke koja silno brine za dobrobit kćeri nakon svoje smrti nego i pokušava čitav njihov verbalni sukob uobličiti kao komornu dramu koja će kroz tu snimku ostaviti trajnu sliku nje kao veličanstvene žene kakvom se želi predstaviti. Viktor joj se suprotstavlja najprije činjenicama njezine nebrige za kćerku koju će Viktor kraj svih rezervi na kraju možda prihvatiti, ali zbog brige za dijete, a ne radi majčinih zasluga, a potom se bori da snimka bude njegovo autorsko djelo, a ne Jasnina manipulacija.
  
  To vrhunsko nadigravanje iznimno zanimljivih likova i velikih glumaca koji ih tumače završava bez pobjednika, a za ovaj put pozitivno rješenje sudbine djeteta odlučujuće je razumijevanje i suosjećanje Viktorove supruge u tumačenju Ane Begić koja u tome doseže vrhunac svoje impresivne interpretacije. To obogaćuje predstavu još jednom novom, zanimljivom varijacijom ispreplitanja realnosti i fikcije, a i odnosa prema djeci što su glavne teme ove značenjski iznimno slojevite predstave koja je majstorski izbalansiranim suzvučjem teksta, režije i sjajnog glumačkog ansambla uz vrijedan prinos svih suradnika rezultirala velikom predstavom koja je izrasla do iznimnog događaja hrvatskog kazališta.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 27. siječnja 2017.
  
  Mate Matišić
  Ljudi od voska
  redatelj Janusz Kica
  premijera 30. prosinca 2016.
  scenografi Studio Numen, Ivana Jonke, kostimografkinja Doris Kristić, glazba Tamara Obrovac, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek, asistentica redatelja Arija Rizvić, asistent scenografa Vanja Magić, asistentica kostimografkinje Mia Rejc Prajninger, inspicijent Roko Grbin, šaptačica Višnja Kiš
  Obožavateljica
  izvode: Goran Grgić (Viktor), Ana Begić (Ana), Ksenija Marinković (Jevresa), Ivan Jončić (Marijan), Slavko Juraga (Gospodin), Luka Dragić (Nemanja)
  Prvi musliman u selu
  izvode: Goran Grgić (Viktor), Siniša Popović (Nikola), Bojan Navojec (Jozo), Ivan Glowatzky (Jure), Milan Pleština (Ante), Silvio Vovk (Mićun), Kristijan Potočki (Dule), Alen Šalinović (Marinko), Jelena Perčin (Mladenka)
  Ispod perike
  izvode: Goran Grgić (Viktor), Ana Begić (Ana), Alma Prica (Jasna), Damir Markovina (Marijan), Vanja Matujec (Sestra), Iva Mihalić (Trenerica mažoretkinja), Katija Zubčić (Dadilja), Barbara Vicković (1. dadilja, Slavica), Olga Pakalović (2. dadilja, Ksenija), Ivana Boban (3. dadilja, Nikolina), Dora Lipovčan (4. dadilja, Magdalena)

Piše: