Car na modnoj pisti

Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb: Hans Christian Andersen – Ana Tonković Dolenčić, Carevo novo ruho, red. Krešimir Dolenčić, Paolo Tišljarić

• 
  
  Priča o caru opsjednutom odjećom jedna je od onih priča kojoj vrijeme ne može ništa – britka je, točna, dijagnostički precizna, duhovita. Jer ne radi se tu, dakako, o odjeći. Ili točnije, ne radi se samo o odjeći. Nevidljiva tkanina koju varalice nude caru čarobna je, kažu, jer otkriva tko je glup ili nesposoban za svoj posao. Koji je gospodar, poslodavac, ministar ili car ne bi rado imao pri ruci? Međutim, varalice dobro poznaju ljudsku prirodu, pa znaju da će njihov trik proći jer nitko neće htjeti priznati da tkaninu ne vidi. Glasovita rečenica Car je gol! nije samo rečenica građanske hrabrosti, nego je i rečenica iskrenosti koja riskira priznanje vlastite neadekvatnosti i poziva na propitivanje autoriteta i nadređenih. Andersen nas vrlo realistično poučava o tome kako svijet funkcionira: čak i dječjim glasom razotkriven / razodjeven car nastavit će ponosno koračati svečanom povorkom. Jer on to može. On je car.
  
  Dramatizacija Ane Tonković Dolenčić, prema kojoj su Carevo novo ruho u Trešnji postavili Krešimir Dolenčić i Paolo Tišljarić, doslovno slijedi liniju priče, koja je vrlo jednostavna i teško ju je pripovijedati uobičajenih četrdeset i pet minuta. Kako nema dodanih digresija, likova ili epizoda, priča je do pristojne duljine proširena songovima. Tako sve ostaje vrlo blizu Andersenova izvornika, uz ponešto osuvremenjivanja: opsjednutost odjećom sustavno se opisuje suvremenim terminima (pa se govori o modi, kolekcijama ovima i onima, modnim kreatorima itd.), a povremeno se ubaci i poneki komentar na carevu rastrošnost, zaduživanje države i slično. I većina likova na isti je način preuzeta iz originala, oni uglavnom ostaju u funkciji priče, ne razvijajući se u zanimljivije karaktere. Varalice su naprosto varalice. Krunoslav Klabučar i Tvrko Jurić ih igraju na početku kao male zloduhe, a nakon susreta sa carem postaju snishodljivi i promućurni vješti radnici.
  
  U lik cara ugrađeni su odbljesci iz popularne kulture, rasprava o modi, izgledu, zdravlju, on će čak u jednom trenu samoga sebe nazvati Modnim Mačkom. Jure Radnić uvjerljivo igra njegovu opsjednutost, a najbolji je u plesnim scenama, gdje pokretom uspijeva izraziti emociju bolje nego riječima. Sluga, kako ga igra Luka Bulović, u susretu s nepostojećom tkaninom raspada se – njegov osobni ponos temelji se na uvjerenju da je bistar i sposoban – ali se jednako brzo i sastavlja, jer kao dobar sluga, zna što gospodar želi čuti. Sličan put prolazi i premijerka – odlično je igra Ivana Bakarić – i njoj se čitav svijet na trenutak zaljulja kad shvati da vidi samo prazne tkalačke razboje. Samouvjerena kakva jest, i ona se brzo oporavlja. Stari ministar iz Andersena pretvoren je ovdje u ministricu koja je rođena da bude prva, da bude premijerka – i to je duhovito i zabavno, više odraslima nego djeci, dakako.
  
  Scenografija je sastavljena od podija koji sugerira modnu pistu, na kojem je jedna velika poluprozirna konstrukcija koja podsjeća na kabinu za presvlačenje nekog carskog modnog supermarketa. Takav odabir čvrsto sidri priču u suvremeni, modni kontekst, u svijet u kojem je najvažnije koju odjevnu kombinaciju odabrati. Paradoksalno, glumcima vrlo malo pomažu kostimi, oni ostaju u okvirima realističnog ali bez jasnog koncepta (zašto premijerka nosi dugu crnu zlatom ukrašenu haljinu?). Car mijenja kostime, kako to priča traži, ali oni su samo raznoliki – od crnog plašta i odijela s napadnim dezenom do kimona – ali nema u njima neke posebne elegancije, ekstravagancije ili maštovitosti.
  
  Složena Andersenova metafora prikazana je doslovno. Interpretacija priče koju nam predstava nudi svodi se, moglo bi se reći, na smijanje svijetu u kojem je izgled najvažniji, što je, razmislimo li malo, tek malo manje površno od svijeta u kojem je izgled najvažniji. Predstava kao da previđa jedno važno pitanje: što djeca imaju od smijanja modnim mačcima i njihovim svitama? Ni u kojem času im ne nudi alternativu niti sugerira neki način na koji je možda moguće oduprijeti se takvoj uronjenosti u modno ludilo.
  
  No, predstava se lako gleda. Uz poneki pad u tempu koji se događa zbog ponavljanja istih obrazaca, jer to je ono što priča traži, ansambl uspijeva zadržati pažnju. Važno je napomenuti da mu tu najviše pomažu songovi. Oni su najefektniji dio predstave. Zabavni su i duhoviti, glazbeno raznoliki i koreografski fino uigrani, potpomažu karakterizaciju, daju živost i ritam. I ima ih sasvim dovoljno. Zato ne treba sumnjati da će i ovo Carevo novo ruho pronaći svoju publiku.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 2. siječnja 2017.
  
  Hans Christian Andersen – Ana Tonković Dolenčić
  Carevo novo ruho
  redatelji Krešimir Dolenčić i Paolo Tišljarić
  premijera 1. prosinca 2016.
  autorica dramatizacije Ana Tonković Dolenčić, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Tea Bašić, autor glazbe i songova Miki Solus, koreografkinja Blaženka Kovač Carić, oblikovatelj svjetla Elvis Butković, autor ilustracije Srećko Puntarić-Felix, kiparski radovi Lela Končar, suradnica scenografkinje Marta Crnobrnja, izrada rekvizite Zoran Branković, oblikovatelj tona Hrvoje Petek, majstorice šminke Irena Königsknecht i Tatjana Bjeliš, suradnica za jezik Đurđa Škavić, izrada scenografije Apscisa, autor fotografija Damil Kalogjera, grafičko oblikovanje Sand, nspicijentica Leonila Grundler Gašparić 
  izvode: Jure Radnić (Car), Krunoslav Klabučar (Varalica 1), Tvrtko Jurić (Varalica 2), Ivana Bakarić (Ministrica), Luka Bulović (Sluga), Matija Čigir (Dvorjanin/Građanin 2), Marija Šegvić (Dvorjanin/Građanin 1), Miki Solus (Dvorjanin/Građanin 3)

Piše: