Velike žene na rubu praznine

Ciklus Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih: Narodno pozorište u Beogradu, Friedrich Schiller, Maria Stuart (Marija Stjuart, red. Miloš Lolić

• 
  
  Friedrich Schiller (1759-1805) jedan je od najznačajnijih pisaca u povijesti bogate njemačke književnosti, a znatan doprinos tom statusu dali su i njegovi tekstovi pisani za kazalište od Razbojnika (Die Räuber, 1781) kojim je kao dvadesetdvogodišnjak postao nacionalna književna veličina do povijesnih tragedija pri kraju života među kojima su uz vrhunac kakva je trilogija o Wallensteinu (1800-1801) te cijenjeni Maria Stuart (1801) i Wilhelm Tell (1804). U ranim komadima bio je blizak predromantičarskom pokretu Sturm und Drang usmjerivši pozornost na sudbinu pojedinca i borbu protiv društvene nepravde s težnjom prema fizičkoj slobodi. U kasnoj fazi kada je u Weimaru prijateljevao s Goetheom bio je bliži njegovoj varijanti obnove klasike. Schillera pritom zanimaju protagonisti poput Marije Stuart koji nakon strastvenog (i dobrog i lošeg) sudjelovanja u mijenjanju svijeta u kojem žive osobni integritet i duhovnu slobodu ostvaruju žrtvom vlastitog života.
  
  I u početnoj i u završnoj fazi Schillerovom je poimanju teatra zajednički stav da je kazališna istina na sceni iznad životne ili povijesne istine čak i onda kada se autor (kao što on često radi) nadahnjuje stvarnim događajima, pa je zato vrhunac ove drame susret koji se u zbilji nikada nije dogodio – engleske kraljice anglikanske vjere Elizabete i njene zatočenice, bliske rođakinje i pretendentice na istu krunu katoličke škotske kraljice Marije Stuart. Uz to Schiller je držao da kazalište nastaje spajanjem teksta i njegove scenske interpretacije kao jednako važnih sastavnica, pa je i to jedan od razloga da mnogi povjesničari književnosti i kazališta ističu da je njegova modernost opstala do danas. Ipak mi se čini da u raznim oblicima suvremenog kazališta rijetko postoji ravnovjesje tih elemenata, jer je uvijek jedan od njih izrazito dominantan. Možda je to razlog da su posljednjih desetljeća vrlo rijetke (osim djelomice na njemačkom govornom području) inscenacije Schillerovih komada, pa je i u beogradskom Narodnom pozorištu Maria Stuart doživjela premijere 1869, 1882. i 1906. da bi se na ovu četvrtu premijeru čekalo gotovo punih stotinu godina.
  
  Nju je uprizorio Miloš Lolić koji je od 2002. režirao u Srbiji, ali i Njemačkoj i Austriji (gdje je kao i u domovini nagrađivan). Njegovo viđenje Marije Stuart i adaptacijom teksta koju supotpisuje s dramaturgom Slobodanom Obradovićem i redateljskim rješenjima nastojalo je svoju teatarsku suvremenost i modernost graditi na naglašavanju političkog konteksta komada. To je smišljeno narušavalo Schillerovu usmjerenost na međuzavisnost žestoke borbe za vlast i strastvenog življenja osobne sudbine, pa i ljubavne drame koja osim daha nadolazećeg romantizma pruža još jedan veliki dokaz piščevog vjerovanja da je kazališna istina nadređena povijesnoj. Schiller je naime smislio i svojevrstan (u povijesnoj zbilji nepostojeći) ljubavni trokut između Elizabete, njezinog ljubimca grofa od Leicestera i Marije Stuart koja je zbog scenske atraktivnosti komadu zadržala ljepotu iz mlađih dana, iako je zapravo u posljednim danima prije egzekucije bila ozbiljno bolesna i daleko manje privlačna. Redatelju je taj emocionalni naboj kao jedan od razloga mržnje dviju rivalki bio gotovo nevažan, jer se potpuno koncentrirao na borbu za vlast, pa ga ne smeta niti to da Ivan Bosiljčić igra Leicestera kao suvremenog provincijskog ljepotana koji političkim spletkama više pokušava održati reputaciju osvajača ženskih srdaca nego stvarno stjecati moć.
  
  Međutim iako Lolić iz Schillera prvenstveno izvlači elemente suvremene ili svevremene beskrupulozne borbe za osvajanje vlasti, on muške likove koji kod Schillera imaju i vlastite političke i osobne motive svodi na puke marionete u nadmetanju dviju kraljica. Vidljivo je to već od prvog prizora u kojem su ti likovi stopljeni s tamnom pozadinom kroz koju se u zanimljivoj scenografiji Jasmine Holbus tek naziru zidine zamka Fodringay u kojem je zatočena Marija Stuart. Iz te polusjene ne izvlače ih ni skromni glumački pokušaji, a niti Lolićeva mizanscena u kojoj se nerijetko bez dubljeg razloga potpuno usporeno kreću. Toj nedovoljnoj vidljivosti muških likova pridonose i kostimi Marije Marković koji više sliče Rembrandtovim slikama no elizabetinskom dobu, što je pak nadoknađeno inventivnošću odjeće kraljica, a posebno jarko crvenom haljinom u kojoj Marija Stuart ponosno i zadovoljno stupa na stratište jer je u verbalnom dvoboju ponizila Elizabetu.
  
  Taj je njihov susret bio i vrhunac predstave u kojoj su do tada dvije vrsne glumice – Sena Đorović kao Maria i Nada Šargin kao Elizabeta pokazivale svoje znatno umijeće u obraćanju inferiornim muškim partnerima. Njihov rat riječima pretvorio se u veliki teatarski doživljaj, jer je tada konačno ostvarena prava scenska napetost. Sena Đorović je kao Maria iznimno uvjerljivo ostvarila Schillerovu junakinju koja nakon svih pogrešaka i promašaja ne pristaje na kompromis i žrtvujući svoj život postaje svojevrsna legenda. Ipak čini se da je redatelj pokazao takvu tipičnu Schillerovu protagonisticu kako bi pokazao da ona u današnjem svijetu zapravo nema mjesta i da se u njemu takva odluka ne zaslužuje poštovanje, jer ona time u očima suvremenog gledatelja doživljava bespotreban poraz i postaje gubitnica.
  
  Zato Lolić u svojoj predstavi veći prostor pruža njemu zanimljivijoj Elizabeti kod koje on pronalazi mnoge elemente slične današnjim vođama (i ne samo onim muškog roda) koji će učiniti sve da bi se domogli vlasti i na njoj ostali. Nada Šargin je iznimno dojmljivo interpretirala sve muke vladarice koja se odlučila za takav put i koja zbog moći žrtvuje osobni život, ljubavne i prijateljske osjećaje te sputava strasti da bi postala vrhunski vlastodržac za kojeg i redatelj očito ima mnogo razumijevanja. U oprekama autorovog i redateljevog viđenja povijesti i principa vladanja kao i različitih načina igre koji su rezultirali vrhunskim rolama Nade Šargin i Sene Đorđević taj je dio predstave bio izniman kazališni događaj, ali to ipak nije moglo nadoknaditi prazninu ostalog, većeg dijela predstave.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 2. siječnja 2017.  
  
  Friedrich Schiller
  Marija Stjuart (Maria Stuart)
  redatelj Miloš Lolić
  premijera 2. prosinca 2015.
  preveo Branimir Živojinović, dramaturg Slobodan Obradović, autori adaptacije Slobodan Obradović, Miloš Lolić,  scenografkinja Jasmina Holbus, kostimografkinja Maria Marković, skladatelj Nevena Glušica, scenski govor Ljiljana Mrkić Popović, asistent redatelja Jug Đorđević, izvršni producent Vuk Miletić, producent Nemanja Konstantinović   
  izvode: Sena Đorović (Maria Stuart, škotska kraljica), Nada Šargin (Elizabeth, engleska kraljica), Ivan Bosiljčić (Robert Dudley, Grof od Leicestera), Branko Vidaković (William Cecil, Lord Burghley, vrhovni rizničar), Nebojša Kundačina (George Talbot, Grof od Shrewsburyja), Gojko Baletić (Amias Paulet, vitez, Marijin čuvar), Miloš Đurović (Mortimer, Pauletov nećak),  Zoran Ćosić (Wilhelm Davison, državni sekretar)

Piše: