Moglo je i bolje

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Richard Bean, Jedan sluga, dva gospodara, red. Vito Taufer

• 
  
  Tekst istaknutog suvremenog engleskog dramatičara Richarda Beana Jedan sluga, dva gospodara (One Man, Two Guvnors) osvojio je 2011. dvije prestižne nagrade za najbolje djelo – Evening Standarda i Critic's Circlea, a nakon izvedbi u Londonu i New Yorku koje su oduševile većinu kritičara i privukle veliki broj gledatelja prometnuo se u uspješnicu koja se izvodi širom svijeta. Kod nas je krajem prošle sezone postavljena u Osijeku (redatelj Radovan Marčić), hrvatska redateljica Nina Kleflin ju je u studenom 2014. uprizorila u sarajevskom Narodnom pozorištu, a u susjedstvu je najbrži bio Knjaževsko-srpski teatar iz Kragujevca koji je premijeru imao još 4. svibnja 2012. u režiji Nikole Bradića. Zanimljivo je pritom da ta komedija nije posve originalno Beanovo ostvarenje, jer se on nakon poziva londonskog National Theatrea da za to prestižno kazalište napiše komad koji će privući široki krug publike odlučio napraviti svoju verziju Sluge dvaju gospodara (Il servitore di due padroni, 1745) prvog znatnog uspjeha jednog od najvećih komediografa svih vremena Carla Goldonija (1707-1793) koji je kao predstavnik prosvjetiteljstva svojom reformom kazališta s ponovnim uspostavljanjem važnosti teksta dokrajčio dva stoljeća dominacije commedije dell'arte.
  
  To zanatsko kazalište, jedno od velikih razdoblja u povijesti svjetskog kazališta, nastalo je u vrijeme renesanse kao svojevrstan pučki otpor tada prevladavajućim komedijama koje su trebale oponašati klasične komediografe od Aristofana do Plauta. Ono je zabavu nudilo predstavama u kojima su nastupali tipizirani likovi, najčešće određeni posebnim maskama i kostimima, stvarajući predstavu improvizacijama na temelju neke vrste scenarija, obogaćujući ih ne samo glumačkim umijećem nego i akrobatikom, grotesknim šalama i raznovrsnim neočekivanim, nerijetko i spektakularnim scenskim rješenjima. Time je postala popularna i izvan granica svoje zemlje, te je kao talijanska komedija izvršila snažan utjecaj na velik dio europskog kazališta. Sluga dvaju gospodara, posebno je zanimljiv, jer je taj komad Goldoni napisao za glumca Sacchija koji je slavu stekao kao Truffaldino, varijacija Harlekina, jednog od zannija, komičnih slugu iz commedije dell'arte koji humor gradi na karikaturalnoj težnji prema trenutačnom zadovoljenju svojih osnovnih potreba – hrane i seksa. I ostale likove te komedije koja je time što je u potpunosti napisana bila suprotnost commediji dell'arte, Goldoni je paradoksalno formirao baš prema njezinim tipovima.
  
  Iako su odjeci commedije dell'arte dospjeli i do Velike Britanije, pa je primjerice Punch, engleska verzija imena jednog od njenih tipiziranih likova – Pulcinelle, postao i naziv svojedobno najpopularnijeg engleskog humorističkog časopisa, Bean je za prepoznatljive oblike talijanske komedije tražio specifičnosti britanske komediografske tradicije – od music halla i varijetea do britanskih TV-serija, pa čak i komike apsurda Montyja Pythona. Uz to nastojao je naći i rješenja za ono što se iz Goldonija nije moglo preuzeti zbog zastarjelosti, pa je umjesto braka koji određuju roditelji smislio fingirani brak kojim se treba prikriti homoseksualnost mladoženje. No, kako niti to danas nije nešto sablažnjivo, radnju je stavio u Brighton šezdesetih godina i to u gangsterski milje nalazeći u njemu i tada popularne preklopne noževe kao zamjenu za mačeve koji su se pojavljivali kod Goldonija.
  
  Originalnost Kerempuhove predstave u odnosu na ostale u nas i u regiji je to što dramaturginja Dora Delbianco nije samo prevela nego i radikalno aktualizirala tekst prebacivši ga u današnju Opatiju. Na prvi pogled ta se ideja čini zavodljivom. Brighton je elitno britansko ljetovalište na morskoj obali kao i Opatija u nas. Uz to u nas su često rađene adaptacije i lokalizacije Goldonijevih komada kojima je nedvojbeno pomogla i bliskost mentalitea Goldonijeve Venecije i našeg primorja da u nekim slučajevima budu zapamćene po iznimnim dometima kao primjerice Kafetarija ili Ribarske svađe. Vjerojatno se zato tvorcima Kerempuhove predstave činilo da nije potrebno razmišljati o tome kako Jednog slugu dva gospodara čvršće uklopiti u hrvatsku komediografsku tradiciju, pa su se odlučili tekst dodatno aktualizirati povremenim dnevnim satirčkim žaokama.
  
  Tako je Pantalone na putu od Goldonijeve Venecije preko Beanovog Brightona do Kerempuhove Opatije zadržao jedino škrtost, postavši u odmjerenom tumačenju Nikše Butijera od bogatog starca koji priječi realizaciju ljubavi svoje kćerke korumpirani političar Mirko Čarlić, izabran za našeg europarlamentarca koji na budući brak svoje jedinice gleda kao na investiciju kojom pokušava ostvariti neki profit. Na sličan način su postavljeni i njegovi najbliži suradnici koji pristojnim ponašanjem nastoje prikriti svoje veze s kriminalom, pa Željko Königsknecht kao Čarlićev pokvareni odvjetnik (proizašao iz Il dottorea) i Hrvoje Kečkeš kao prijatelj Enver Hoti (Brighella) kojemu je vlasništvo konobe Kod Hrvata paravan za mutne poslove i nasilništvo disciplinirano kontroliraju svoju igru i manje no inače naglašavaju svoje izrazite komičarske sposobnosti. To je primjereno ilustraciji satiričkog prikaza o upristojenim kriminalcima u našoj sredini, ali ne i farsi koja korijen ima u commediji dell'arte. Doduše improvizacije u toj velikoj kazališnoj epohi su također znale ubaciti poneku satiričku žaoku kao groteskni detalj i mnogo rjeđe no u ovoj predstavi.
  
  Ovdje je to međutim bio znatan dio predstave koji je imao veze s jednim značajnim dijelom našeg komediografskog naslijeđa i to onim koji je najviše vezano uz kazalište Kerempuh – satirom na način kako ju je kreirao Fadil Hadžić. No njezine veze niti s Beanom, a niti talijanskom tradicijom nisu bliske, a i Hadžićevi junaci su većinom iz drugog, a ne mediteranskog podneblja. Takvi su i protagonisti Jednog sluge dva gospodara koji žive u Opatiji, ali su se u nju doselili iz kontinentalnih krajeva, pa je možda i to razlog da i pored pojedinih duhovitih i redateljski maštovito razigranih prizora cjelina predstave ipak djeluje neusklađeno. Pomalo čudi da se to dogodilo jednom od zasigurno najvećih redatelja u regiji Vitu Tauferu, ali čini se da je on nastojao složiti efektan mozaik iz vrlo raznorodnih dijelova – različitih stilova glume, funkcionalne i povremeno vizualno zanimljive scenografije Liberte Mišan, kostima Manuele Paladin Šabanović koji su određivali društveni krug u kojem se radnja zbiva osvježavajući ga poneki neumjerenim detaljem, a posebno iz vrlo uspjele glazbe i songova Mate Matišića koji su atraktivno i osmišljeno, posredno komentirajući zbivanja na sceni zamijenili hvaljenu glazbu Granta Oldinga u Beanovom komadu.
  
  Tu je glazbu uživo (ulazeći povremeno i u prostor igre) izvodio band u kojem je Matišić svirao gitaru, bas gitaru i mandolinu, Ivan Đuričić saksofon i harmoniku, Luka Petrušić bubnjeve (a uz to stigao odigrati i malu epizodu taksista) dok je posebno i glasom i scenskom interpretacijom oduševila Maja Posavec kao pjevačica. Vito Taufer je kroz njihov nastup podsjetio na vrijeme i sredinu u kojoj se Beanov komad zbiva asocijacijama na mjuzikle i gangsterske filmove šezdesetih godina.
  
  Na commediju dell'arte kao ishodište predstave oslonio se izravno jedino središnji lik sluge dvaju gospodara. U atraktivnoj interpretaciji Borka Perića, oslonjenoj na fizičke gegove, ples, pjesmu i izravnu komunikaciju s gledateljem taj je sluga tek promijenio ime u Frano, ali je u potpunosti zadržao karakter Truffaldina koji ne korespondira s upristojenim moćnicima sumnjivih kvaliteta tako da ni međusobna različitost ne dovodi do za ovu vrstu komedije neophodnih razigranih kompleksnijih komičkih situacija umjesto kojih se pojavljuju satiričke žaoke kao nedovoljna zamjena. Među tim uglađenim kriminalcima kontakt s Perićevom, ponekad i preforsiranom komičnošću najčešće ostvaruje Vilim Matula koji u ulozi manje značajnog mafijaša Arsena Artukovića uspjelo kombinira nastojanje da uozbilji svoj lik s grotesknošću koju on vuče iz svog predloška – hvalisavog i kukavičkog Il Capitana. Međutim u nezahvalnoj ulozi Čarlićeve kćerke, razmažene i naivne Pauline (proizašle iz Clarice, jedne od zaljubljenih) Ornela Vištica se pomalo izgubila u traženju komike između pristojnosti oca i njegovog društva i grotesknosti tipskih zaljubljenih. Matija Šakoronja njenog odabranika Bernarda Batulu, odvjetnikovog sina koji silom želi postati glumac tumači prenaglašenom energijom i karikiranjem koje gubi vezu s bilo kojim od ranijih tekstovnih predložaka i u prvi plan stavlja tek donekle duhovit autoironijski odnos prema glumi, pa i cijelom kazalištu.
  
  Za dijelove predstave koji ukazuju na još uvijek postojeću scensku živost elemenata commedije dell'arte u efektnoj suigri s Borkom Perićem zaslužne su i efektne komičarske kreacije Mije Anočić-Valentić kao snažne, feministički nastrojene knjigovotkinje Lili (koja se razvila iz nekadašnje duhovite i dovitljive služavke Smeraldine) i Anite Matić Delić kao vrlo specifične zaljubljene Renate Kračić koja se pretvara da je vlastiti gej brat blizanac kojeg je ubila i tako postala jedan od važnijih vođa mafije. Za uspjele komične prizore zaslužni su u efektnim epizodama i Ana Maras Harmander koja ozbiljnost glavne konobarice Kod Hrvata postavlja tako da uz nju svi pomaci postaju krajnje smiješni i Damir Poljičak koji je grotesknu zamisao o osamdesetsedmogodišnjem mlađem konobaru u istoj konobi pretvorio u pravi komičarski dragulj.
  
  Međutim, iako Jedan sluga, dva gospodara ima znatan broj scena koje zabavljaju i nasmijavaju gledatelje, Vito Taufer nije iz nedovoljno osmišljene adaptacije i lokalizacije Beanove varijacije Goldonija i commedije dell'arte uspio izgraditi cjelovitu i u potpunosti uspješnu predstavu kakva se i od njega, a i od vrlo dobrog Kerempuhovog ansambla s pravom mogla očekivati.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 16. studenoga 2016.
  
  Richard Bean
  Jedan sluga, dva gospodara
  redatelj Vito Taufer
  premijera 4. studenoga 2016.
  prijevod i adaptacija Dora Delbianco, glazba i tekstovi songova Mate Matišić, scenografkinja Liberta Mišan, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, dizajn svjetla Nikša Mrkonjić, asistentica redatelja Marina Pejnović
  izvode: Nikša Butijer (Mirko "Čarli Patak" Čarlić, 50-ak godina, na odmoru u Opatiji, inače iz Zagreba (Pantalone)), Ornela Vištica (Paulina Čarlić, njegova kći (Clarice)), Željko Königsknecht (Božo Batula, 60-tak godina, iskvareni odvjetnik, snob, Opatija  (Lombardi), partner u odvjetničkoj tvrtki Batula, Čuić i Ćuk), Matija Šakoronja (Bernard Batula, sin Bože Batule (Silvio)), Mia Anočić-Valentić (Lili, 30-tak godina, zaposlenica Čarlićevih, knjigovotkinja (Smeraldina)), Hrvoje Kečkeš (Enver Hoti, 50-ak godina, prijatelj Mirka Čarlića, vlasnik konobe Kod Hrvata (Brighella)), Borko Perić (Frano (Truffaldino)), Anita Matić Delić (Renata Kračić, 40-ak godina, Zmijavci (Beatrice Rasponi; Prvi gazda)), Vilim Matula (Arsen Artuković, 50-ak godina, Zagreb, odrastao u sjemeništu (Florindo Aretusi; Drugi gazda)), Ana Maras Harmander (Vesna, 30-ak godina, glavna konobarica Kod Hrvata), Damir Poljičak (Ante, 87 godina, mlađi konobar Kod Hrvata), Luka Petrušić (Taksist), Marina Pejnović (Žena iz publike)
  band: Ivan Đuričić (saksofon i harmonika), Mate Matišić (gitara, bas gitara, madolina), Luka Petrušić (bubnjevi), Maja Posavec (vokal)

Piše: