Groteskna pobuna pojedinca

31. Gavelline večeri, Zagreb, 1. – 11. listopada 2016.: Srpsko narodno pozorište Novi Sad i Centar za razvoj vizuelne kulture, Novi Sad, Dejan Dukovski, Duh koji hoda (Prometejev put), red. Aleksandar Popovski

• 
  
  Predstava Duh koji hoda započinje na sceni napučenoj razbacanim drvenim okvirima, funkcionaloj scenografiji Tadžisera Sevinća i Saše Senkovića koja preslagivanjem efektno dočarava razne ambijente od obiteljskog doma preko vile moćnika do groblja. U prvom prizoru Nenad Pećinar smjerno ulazi pozdravljajući gledatelje, a zatim sjeda na jedan od tih drvenih elemenata na kojem je lubanja s perikom i počinje parafrazirati slavni prizor iz Hamleta, uzimajući periku i stavljajući je sebi na glavu da bi tako ušao u ulogu protagonista Mare, osiromašenog šekspirologa. Odmah mu se priključuje Kiril (Milorad Kapor) egzaltirani službenik banke koji treba preuzeti njegovu kuću zbog dugova, ali Kirilu se njegov posao gadi i nudi Mari revolver da njime brani svoju djedovinu i poubija odgovorne. On to odbija, ali kada se Kiril sam upuca pred njegovim očima, Mara uzima oružje i kreće u individualni obračun s nehumanim društvenim sustavom ubijajući odgovorne i približavajući se u tom osvetničkom pohodu najmoćnijima.
  
  Dejan Dukovski (1969), iznimno je uspješan i cijenjen makedonski dramatičar, u nas prvenstveno poznat po komadu Bure baruta (1994) i njegovoj višestruko nagrađivanoj ekranizaciji Gorana Paskaljevića iz 1998. No i veći broj ostalih njegovih komada stjecao je priznanja i nagrade, a ponajviše Balkan nije mrtav (Balkan is not Dead, 1993) i Mamu mu jebem tko je prvi počeo (Mame mu ebam koj prv počna, 1997). I u Duhu koji hoda (Prometejev put) Dukovski na originalan način kazališno oblikuje temu značajnu za život ne samo svoje zemlje nego i čitave regije, pa i cijelog suvremenog svijeta, izrazito samosvojno miješajući različite žanrovske tradicije i kazališne postupke, a u tome nailazi na maštovitu potporu Aleksandra Popovskog, istaknutog makedonskog redatelja koji je u većini zemalja regije, pa tako i u Hrvatskoj ostvario niz predstava visokog dometa.
  
  Već prva scena pokazuje kojim će se putem predstava razvijati, jer se u njoj vide vrlo naglašeni elementi groteske u načinu glume i prezentiranja likova, trilera u dramaturškom vođenju radnje i fantastike u kojoj fizička pobuna pojedinca protiv sustava može djelovati uvjerljivo. Atraktivnost redateljskih postupaka se podjednako oslanja i na neka upečatljiva filmska rješenja kao i na specifičnosti kazališnog izraza. Baratanje revolverom podsjećaju na poigravanje tim oružjem Roberta De Nira u kultnom Taksistu (1976) Martina Scorsesea koje ovdje ne samo da vodi u grotesku nego i određuje naglu promjenu protagonista (u tumačenju dojmljivog Nenada Pećinara) iz nemoćnog šekspirologa koji simbolizira siromaštvo kulturnjaka, pa i kulture uopće u holivudskog pozitivca većeg od života. Ironično reinterpretiranje holivudskog naslijeđa prisutno je i u načinu na koji protagonist traži i eliminira sumnjivce, a i u postavljanju crno-bijelih međuljudskih i društvenih odnosa.
  
  Pritom vrlo uspjele, često groteskne transformacije u likovima raznih kriminalaca ostvaruje Radoje Čupić, dok Igor Pavlović suzdržanom, gotovo realističkom interpretacijom Popa ukazuje na podršku klera vladajućem društvenom sustavu bez obzira koliko zločinački on bio, ali i na efekte koje postižu sudari dijametralnih glumačkih postupaka. Slične su opreke glumačkog izraza Višnje Obradović koja u ulozi Žozefine vrlo uspjelo karikira potpunu podređenost žene objekta (prvenstveno seksualnog) bogatim i moćnim kriminalcima i Jovane Stipić koja kao protagonistova supruga Marija jedina (i to vrlo dojmljivo) iskazuje iskrene osjećaje od ljubavi do brige za bližnje da bi na kraju napustila Maru, jer se ne slaže s njegovim djelovanjem.
  
  Svjesno i gledatelju razvidno miješanje različitih kazališnih i filmskih žanrovskih postupaka uz elemente kabarea i songove donose Duhu koji hoda atrakrivnost koja se ipak tijekom predstave pomalo gubi, jer se temeljna situacija u ovoj grotesknoj borbi dobra i zla bitnije ne mijenja i postupno počinje zamarati gledatelja. Toga su vjerojatno bili svjesni i autor i redatelj, te izvedbu završavaju neočekivanim i vrlo efektnim obratom. Nakon svih pobjeda i podviga Mara se nije približio srcu zločinačkog sustava što može značiti i da ne postoji neka piramida zla kojoj je moguće uništiti od vrha nego da je na njenom mjestu postoji sustav koji su kreirali ljudi, ali koji sada nastavlja postojati bez obzira koiko se njegovih, pa čak i važnih predstavnika uništilo, jer će njih istog časa zamijeniti neki drugi kotačići tog zlokobnog mehanizma kojima se tek pričinja da su važni i moćni ljudi. A Marina prividna pobjeda (ostvariva naravno jedino u kazališoj groteski) krije i još jedan tragičan poraz. Nakon što ga je napustila supruga i kćerka Milena (u dojmljivom interpretacijkom zaokretu Danice Grubački od otuđene tinejdžerke do emocionalno povrijeđene mladice) predbacuje mu da zbog borbe s vjetrenjačama nije imao vremena za nju i očinske dužnosti. Time su Dejan Dukovski i Aleksandar Popovski izbjegli prijeteću jednoznačnost Duha koji hoda i u konačnici ostvarili predstavu natprosječnih dometa.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 7. listopada 2016.

Piše: