Klaustrofobični vrtuljak

Eurokaz, Zagreb: Bife Titanik, prema pripovijetki Bife Titanik Ive Andrića, raspravi Strah i drhtanje Sørena Kierkegaarda, romanu Ljubavnik u Bolzanu Sándora Máraia; red. Branko Brezovec

• 
  
  Predstava Bife Titanik u produkciji Eurokaza i u koncepciji i režiji stalnog Eurokazova redatelja Branka Brezovca, premijerno izvedena 20. prosinca 2015., nastala je prema istoimenoj pripovijetki Ive Andrića, prema raspravi Strah i drhtanje Sørena Kierkegaarda i prema romanu Ljubavnik u Bolzanu Sándora Máraija te već u svojemu početnom dramaturškom tkivu upućuje na ambicioznost projekta, a na naslovnici programa i na političku provokativnost usmjerenu hrvatskoj sadašnjosti i prošlosti.
  
  Sljedeći pokušaj provokativnosti temelji se na činjenici svojevrsne hotimične manipulacije gledateljskim položajem, tj. pristanka svakoga pojedinoga gledatelja da s još devetnaestero drugih gledatelja, koliko može stati u podrumsku prostoriju ispod Eurokazova ureda u Dežmanovu prolazu u Zagrebu, nazoči vlastitu i rotiranju povijesti i sadašnjosti stiješnjen u iznimno klaustrofobičnu prostoru na minijaturnom gledalištu-teatrinu što se rotira na pokretnoj pozornici, tako da može okretanjem oko vlastite s aluzijom na okretanje i Zemljine osi gledati stalno nove minijaturne prizore koji izviruju iz kutova, stuba i zidova opskurnoga podzemlja u kojemu se križa nekoliko kronotopa i stvara kružna scenska priča o besmislu ideologija i položaju slaboga čovjeka u žrvnju politike.
  
  Simbolika naslova predstave uslojava se Andrićevom pričom o sarajevskoj kavanici nazvanoj, i u ovoj predstavi indikativno, prema imenu potonula broda, Titanik, u kojoj se okupljaju društveni marginalci i (ilegalni) kockari i u kojemu je posljednje utočište i svratište za sarajevsku sirotinju. Siromašni Mento gazda je židovskoga podrijetla suočen s teškom sudbinom 1941. Oko toga se, židovskoga pitanja vrti, Brezovčevim postupkom montaže atrakcija, tekstura filozofskoga eseja Strah i drhtanje Sørena Kierkegaarda, danskoga filozofa iz 19. stoljeća, preteče egzistencijalističke filozofije koji kritizira hegelijanizam i, kako misli, formalnosti kršćanske crkve svoga vremena. Taj je dio predstave predočen u statičnoj vizuri, u izvedbi redatelja i profesora glume Borne Baletića, koji najvećim dijelom predstave, u ulozi Filozofa, sjedi s knjigom na stubama koje spajaju prizemlje i podzemlje, podastirući svojom pojavom pogled na Filozofove rasprave o religijskim problemima, vjeri, problemima kršćanske Crkve kao institucije te emocije i osjećaje osoba u okviru straha i drhtanja zbog različitih životnih odluka.
  
  Treću tekstualnu vizuru i aluziju na Hrvatsku pokreće roman Ljubavnik u Bolzanu Sándora Máraia (1900-1989), mađarskoga pisca i novinara rođenoga u gradu Kassa, današnjim Košicama, u tadašnjem mađarskom dijelu Austro-Ugarske Monarhije, kao potomak srednjovjekovnih saksonskih doseljenika. U svom najpoznatijem djelu, romanu Žar (A gyertyák csonkig égnek) iz 1942. godine, slično kao i Joseph Roth, iskazuje nostalgiju za Austro-Ugarskom. Premda je podržavao bečke arbitraže, za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio je kritičan prema nacistima, a godine 1948. prognale su ga komunističke vlasti. Ustrijelio se 1989. u San Diegu, gotovo zaboravljen, ali su nekoliko godina kasnije kritičari pronašli njegovo djelo koje se počelo prevoditi na razne jezike. Tad je pronađen i roman Judit - 3 lica jedne ljubavi (Judit... és az utóhang). Uzimajući ulomke iz romana Ljubavnik u Bolzanu koji je 2008. na hrvatski prevela Xénia Detoni, autor se koncepcije i redatelj predstave Bife Titanik dotiče ljubavnih silnica kao pokretača opstanka u svijetu sudbinski određenu ideologijama. „Ja sam život, ljubavi moja. [...] I zato se bojiš toga, i života i cjelovitosti, jer se čovjek ničega ne plaši toliko, pa čak ni rastezala ni vješala, kao samoga sebe, tajne s kojom se ne usuđuje suočiti. [...] Jer ljubav je urota i savez, ne samo groznica i zavjet, suza i krik, silno ozbiljan i čvrst savez. A ja ću se držati toga saveza, sve do smrti. Hoću li te čekati?... Pa rekoh ti, Glacomo: čekat ću te do svršetka vremena. Jer među nama postoji nešto što ne prolazi s vremenom.“
  
  Ikonoklastičan sraz različitih izvora, rušenje dogmi u predstavi koja se sjeća avangardnih početaka Eurokazovih festivala i angažirane osjećajnosti i društvene feste, u scenski teškom spoju estetike lijepoga i estetike ružnoga, u kojoj filozofija odzrcaljuje političke silnice, a politika konkretizira neke filozofske linije, Brezovec prikazuju hrvatski kronotop kao težak, siv, krležijanksi mutan, nabijen znakovima pozlaćenoga kiča i parade koji ne primjećuju krvavi trenutak krhkih ljudskih bića. Dijelovi podrumske pozornice oslikovljuju, uz velik angažman prostorom zbijenih glumaca, komore koncentracijskih logora i predočavaju strahote nacističkih zločina prema Židovima. U predstavu se uključuje i video koji supostavlja današnje političarke i ljubavne patnje jedne grofice, balkansku krčmu i ubojstva nevinih.
  
  Sljedeći se pokušaj scenske, ideološke i emotivne provokativnosti pokazuje u trojnim ulogama koje redatelj dodjeljuje glumcima, podcrtavajući silnice političkoga, brechtijanskoga teatra, angažiranoga i avangadnoga kazališta. Tako Jelena Miholjević i Suzana Brezovec prikazuju trojstvo Agate, Sare i Francesce, Zatko Burić ujedno je Mento Papo, Abraham i Casanova, Domagoj Janković Stjepan Ković, Izak i Casanova, Borna Baletić Nail, Filozof i Jahve. U skladu s biblijskim i drugim konotacijama i denotacijama, Magare je samo jedno, a scenski ga dobro konkretizira mlada Ana-Marija Filipec.
  
  Scenograf je dinamične scene-mučilišta i gledališta Stjepan Filipec, a zahtjevnu izradu pozornice u podrumu, vrtuljka političkih i egzistencijalnih, pojedinačnih i univerzalnih prilika i neprilika potpisuju Zvonko Sarić i Apscisa d. o. o., videoprojekciju Ivan Marušć Klif i Ana Hušman, a kostime Petra Mina i Ana Marija Franić, u kontrastu raskošnih boja i krikova. Autorske glazbene ekstenzije koje podrcrtavaju emotivne vrhunce predstave glasovirskom i violinskom glazbom i prodorima u somnambulnu strukturu, također u trojnoj strukturi, tj. u kodu glazbenoga pravokutnog trokuta osmišljava Antun Toni Blažinović, atmosfersku glazbu podneblja naglašavajući tradicionalnim instrumentima i vokalizama, za predstavu snimivši dvanaest brojeva, uz uživo pjevanje bačke tradicionalne pjesme Podvikuje bunjevačka vila premijerno izvedene 1878. Ekspresionističko i atmosfersko svjetlo oblikuje Petar Strmečki, groteskne maske Tihomir Marinković, a tehničko vodstvo realizira precizni Tomislav Božić.
  
  Nepotpisani autor (možda redatelj) u programskoj knjižici ovu predstavu naziva „komornom predstavom spektakularno akribične scenske mašinerije za dva glumca, glumicu i filozofa”, određujući je strukturom suite, koja, „pritiskom ili neophodnošću upotrebe osnaženih paradoksa”, proizvodi „začudni marazam koji će se zgušnjavati oko egzistencijalnih uvida”. Ova na prvi mah hermetična predstava, temeljena na isticanju inteligencije i intelektualnosti, i velikoj društvenoj angažiranosti nastoji prevrtati semiotičke i semantičke kodove uvlačeći u igru čak i bijeg Giacoma Casanove iz mletačke tamnice i susret u Bolzanu s nekadašnjom neostvarenom ljubavi Francescom, sad ženom Grofa od Parme. Najveći domet Eurokazova predstava Bife Titanik postiže u glumačkim ostvarenjima petero, odnosno šestero angažiranih protagonista potpuno posvećenih izvedbi u fonu raznovrsnih oblika avangardnoga kazališta jednako kao ekspresionističkoga i brechtijankoga izraza koji podupire političku provokativnost. Nakon predstave prevladava osjećaj gorčine i mučnine ne samo zbog predočene teme.
  
  © Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 29. rujna 2016.
  
  Bife Titanik
  prema pripovijetki Bife Titanik Ive Andrića, raspravi Strah i drhtanje Sørena Kierkegaarda, romanu Ljubavnik u Bolzanu Sándora Máraia
  redatelj Branko Brezovec
  premijera 20. prosinca 2015.
  koncept Branko Brezovec, videoprojekcija Ivan Marušić Klif i Ana Hušman, scena Stjepan Filipec, kostimi Petra Mina i Ana Marija Franić, glazbeni citati György Ligeti, Salvatore Sciarrino, Franz Schubert i Anton von Webern, autorske glazbene ekstenzije Antun Toni Blažinović, svjetlo Petar Strmečki, maske Tihomir Marinković, tehničko vodstvo Tomislav Božić
  izvode: Jelena Miholjević / Suzana Brezovec (Agata / Sara / Francesca), Zlatko Burić (Mento Papo / Abraham / Casanova), Domagoj Janković (Stjepan Ković / Izak / Casanova), Borna Baletić (Nail / Filozof / Jahve), Ana-Marija Filipec (Magare)

Piše: