Puno kazališnog života

67. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja – 25. kolovoza 2016.: Carlo Goldoni, Kafetarija, red. Vinko Brešan

  • 67. Dubrovačke ljetne igre: Carlo Goldoni, Kafetarija, red. Vinko Brešan

    Kafetarija
    , u Gradu u kojem se samo urijetko, mogli bismo samoironično reći, kao posljednja obrana časti i nekadašnje slave odavno izgubljenog dostojanstva i odavno izgubljenog sebesvojstva tek urijetko čuje kafa kad se naručuje taj vrući crni napitak, jer danas svi naručuju kavu, odigrala se premijerno u nedjelju, 31. srpnja pred Sponzom, na Sponzi, i Luži, na tom zasad jedinom usko-širokom gradskom javnom prostoru još uvijek nezaposjednutom restoranima, fast i slow foodovima, kafićima i suvenirnicama, kao prvi premijerni naslov dramskog programa 67. Dubrovačkih ljetnih igara. Carlo Goldoni, jedan od najizvođenijih inozemnih komediografa u Hrvatskoj, čije su se komedije, uglavnom pisane na venecijanskom narječju, uz počestu oznaku dramskih likova i dijalektima krajeva iz kojih dolaze, pokazale podatnim kazališnim predlošcima i za mnoge hrvatske prerade njegovih djela na brojne naše dijalekte. Stoga bi se moglo reći da je Goldoni, po broju djela i izvedbi u našim kazalištima, i hrvatski pisac. A njegova pak komedija La botegga del caffe – posve dubrovačka.

    Komedija Carla Goldonija La botegga del caffe`, ili bolje Kafetarija Frana Čale, prerađena na dubrovački 1972., a koja je kao gostujuća predstava Kazališta Marina Držića u režiji Tomislava Radića na Igrama uspješno živjela punih deset festivalskih ljeta, postala je kultna predstava Igara koja je i danas dio kolektivne memorije Grada. Od prve izvedbe 1978. u njoj se Grad ogledao i u njoj je ponekad i posve dobro izgledao. Ponajprije zahvaljujući umjeteonstvu Izeta Hajdarhodžića, gospara Lukše, koji nam je svu našu dubrovačku maliciju, falsitat i neodoljivu potrebu življenja tuđih života – jer svoje najčešće ne želimo živjeti, činio simpatičnima, zabavnima i ne prevelikim grijehom. Sve bismo mu oprostili jer bismo se prepoznali. Više u gosparu Lukši nego u dobrom kafetijeru Franu izvrsnog i nezaboravnog Miša Martinovića.

    Hrabro je stoga bilo upustiti se u novo čitanje ovog Goldonijeva/Čalina teksta ali, sudeći prema viđenom, autorski je tim na čelu s redateljem Vinkom Brešanom posve dorastao tomu zahtjevnom poslu. Nova je Kafetarija, nastala na predlošku teksta Frana Čale, komedija s pjevanjem i plesanjem, odigrana pred Sponzom kao svojevrsna posveta upravo prvoj izvedbi Kafetarije 1978. na Gundulićevoj poljani u režiji Tomislava Radića, u čemu je redatelju od velike pomoći bila autorica dramaturške adaptacije i dramaturginja Mira Muhoberac. Svojevrsna sudionica onodobnih kafetarijskih dana, radnju komedije je premjestila u ljeto te godine, unoseći u kazališno štivo duh onodobnog Grada prizivom stvarnih osoba, stanovnika Dubrovnika, ili pak običaja i dubrovačkih prostora koji su sedamdesetih bili dio ljetnog svakodnevlja ili svakonoćja, poput reklame za „Arsenal“ objavljene na publicitetu ili pak imena cijenjenih dubrovačkih filigrana.

    Vinko Brešan, jedan od najuspješnijih suvremenih hrvatskih filmskih, a sve češće i kazališnih redatelja, svoju je Kafetariju gradio nizom ironijskih odmaka i nije se dao zaputiti sigurnim, slavnim festivalskim kazališnim predloškom. A i zašto bi? Inscenirao je novu komediju, u starom vremenu za novo vrijeme, i u tom paradoksu skučenog neorealizma i raspršenog nadrealizma pronašao pravu mjeru svega novoga u starome. On je Kafetariju raspjevao i rasplesao, duhovito raspršio i pametno zgusnuo na bitnost humora, miješanjem tehnika i žanrova, u kojem se Grad opet može ogledati i u sebe zagledati. Kako komu drago. U svakom slučaju, može se dobro smijati. A kako je smijeh doista lijek, možda se i izliječiti. I u svakom slučaju, popiti kafu sa sv. Vlahom. A što drugo komediji treba...

    Sedamdesete su u ljetnom Dubrovniku značajno naglašene prepjevima poznatih hitova kao općih mjesta onodobnog senzibiliteta, pa su tako u komediji s pjevanjem i plesanjem u obradi Mate Matišića i izvedbi Mate Matišića, Stanislava Stanka Kovačića i Toma Matišića na dubrovačku prepjevani hitovi grupe Queen, The Moody Bluesa, The Roling Stonesa, ABBA-e, Dire Straitsa, Pink Floyda pa i Simfonija u D-duru Luke Sorkočevića ili pak Imagine Johna Lennona, jednakopravno pridonoseći novom čitanju Kafetarije prema umjetničkoj namisli redatelja. Ponešto je pjevao Festivalski zbor, sastavljen od Kazališne družine Kolarin i Dubrovačkog komornog zbora, a poneke brojeve sami glumci koji su se izvrsno snašli i u svojim pjevnim ali i u plesnim ulogama.
    67. Dubrovačke ljetne igre: Carlo Goldoni, Kafetarija, red. Vinko Brešan
    Za odličnu koreografiju zaslužna je koreografkinja Ana-Maria Bogdanović, a za izvrsno upjevavanje i Zbora i glumaca korepetitorica Maja Marušić. Pridodamo li tome odličnu scenografiju Marina Gozzea, koji je od Grada i ljutih okolnih ugostitelja za potrebe igre oteo prostor pred Sponzom u koju je smjestio kafetariju Divonu i predstavi otvorio tri nužne razine igre, koristeći i Lužu kao neizbježnu taracu, i posve maštovite kostime Doris Kristić kojima je obukla ili svukla svaki lik predstave označivši mu karakter, stekli su se svi uvjeti izvrsnog scenskog okvira koji su glumci doista znali maksimalno iskoristiti. I svakako, ne treba zaboraviti rad jezičnog savjetnika Mara Martinovića, koji se najjasnije očituje u besprijekornom govoru svih dubrovačkih likova komedije. 

    A što reći o glumcima? Takva radost igre odavno se nije osjetila na Igrama. Poveliki glumački ansambl povezao je sve svoje različite umjetničke energije u izvrsnost igre koja je rezultirala ansambl-predstavom u potpunosti. Svi su noseći likovi komedije Kafetarija doista izvanredni. Krenemo li od Frana, kafetijera Nikše Butijera koji je posve sigurno, zasad, ovom svojom igrom ostvario ulogu života, doista se može samo diviti njegovoj umješnosti i glume i pjevanja, a svoju je ulogu dobrog čovjeka Grada, kafetijera male kafetarije u koju se slijevaju veliki i mali ljudski problemi ili život sam, tako nježno a opet tako scenski moćno izrazio da je publiku pomalo i posramio. Zato mu se i zahvalila velikim, baš velikim pljeskom.

    Pjer Meničanin, dubrovački gospar Lukša, „pica od skandala“ i pokretač brojnih zapleta, imao je možda najteži posao. Uz dubrovački govor, morao je svladati i prevladati i nenadmašnog Izeta Hajdarhodžića u toj ulozi, i svojom je doslovno zadnjom kapi znoja odigrao Lukšu novim i svježim glumačkim izričajem, snagom glumca koji se posve daje svome liku, pretvarajući ga u lik i karakter koji se pamti. A što reći o Dživu, trgovcu Nikše Kušelja? Najbolje ništa, jer se samo tako može reći sve dobro – sve ono što je Nikša Kušelj odigrao, otpjevao i otplesao na sceni bilo je doista izvanredno. Pa kad smo već kod muškaraca, svakako treba reći i da je Lujo, vlasnik kartašnice Branimira Vidića Flike značajno pridonio novom čitanju ovog komada, u pomaknutom spoju sitnog lupeža i sitnog tajkuna. Nikola Baće kao Toni, konobar u Franovoj Divoni, samo je još jednom potvrdio da ma koliko mu mala uloga bila može osvojiti scenu. Maro Martinović, lažni konte, od žene odbjegli muž, kartaš i plejboj, izvrstan je. 

    A žene? Žene kao žene – male a velike i doista blistave. Linda Begonja, putnica Lukrecija – Karlova žena u potrazi za odbjeglim mužem, svojom je energijom, glumačkim, pjevačkim i plesnim umijećem plijenila pozornost publike i ostvarila svoj ludički poziv posve ludom igrom. Linda ili Lukrecija, posve svejedno, našle su se u Kafetariji. Blage, Dživova žena, izvrsna Marija Škaričić, u odmaku od melodramatske joj zadanosti i upravo ponirući u nju iz svega je svojim glumačkim umijećem izronila na scenu kao prava dubrovačka gospođa koja čuva privid svoga položaja. Dojmljivo, snažno i istinito. Anđela Ramljak, balarina Slađana, samo je njoj svojstvenom glumačkom umijeću učinila karikaturu ovog lika koju pamtimo kao punokrvni glumački odsjaj. U farsi u koju je smještena, potenciranoj srbijanskim, onodobnim turističkim govorom, Anđela Ramljak pokazala je izuzetnu snagu vladanja scenom u kojoj je i glas i stas jednako dobro kontroliran.

    Daleko bi nas odvelo nabrajanje svega dobroga u ovoj predstavi. Stoga nije naodmet fokusirati se na ono što će sigurno pripomoći da ovoljetna Kafetarija Vinka Brešana doista i postane dugovječnom predstavom Dubrovačkih ljetnih igara koja će baš kao i ona prošla, stara, jedanput ostarjeti kao festivalska uspješnica. I pričekati možda nekog novog Žira ili nekog novog Vinka kako bi je reanimirali. Nužno je tek malo skratiti uvodnu scenu, zgusnuti taj prizor kao neorealni podsjećaj na ono što je bilo, pokratiti songove i jasnije definirati ulogu Zbora ili hipija koji se ponekad posve bezrazložno vuku scenom a glumce ometaju u napetosti i žaru igre te ometaju inače izvrstan tempo koji pozornost publike upravo redateljskim miješanjem tehnika i žanrova i izvrsnošću igre cijelog ansambla drži do samoga kraja. Sve je to malo kozmetike za puno kazališnog života ove očigledno nove festivalske pučke uspješnice.

    © Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 1. rujna 2016.

    Kafetarija
    (prema djelu Carla Goldonja La Bottega del caffè)
    redatelj Vinko Brešan
    premijera 31. srpnja 2016.
    scenograf Marin Gozze, autorica dramatizacije i dramaturginja Mira Muhoberac, obrada glazbe i autor tekstova songova Mate Matišić, kostimografkinja Doris Kristić, koreografkinja Ana-Maria Bogdanović, jezični savjetnik Maro Martinović, korepetitorica Maja Marušić, oblikovanje svjetla Rade Stamenković, asistentica redatelja Julia Martinović, asistentica kostimografkinje Dubravka Skvrce, inspicijenti Jadranko Račić, Virginia Bolfek
    izvode: Nikša Butijer (Frano, kafetijer), Pjer Meničanin (Lukša, dubrovački gospar), Nikša Kušelj (Dživo, trgovac), Maro Martinović (Karlo, navodni konte), Linda Begonja (Lukrecija, putnica, Karlova žena), Marija Škaričić (Blage, Dživova žena), Anđela Ramljak (Slađana, balarina), Branimir Vidić Flika (Lujo, vlasnik kartašnice), Nikola Baće (Toni, konobar u Frana), Edi Jertec (Inspektor), Luka Čerjan (Mali u Brijačnici), Petar Puljić (Mali u Kafetariji), Maro Drobnić (Mali u Kartašnici), Nika Burđelez (Dumna), Mate Matišić, Stanko Kovačić, Toma Matišić (Glazbeni bend), Fabijan Pavao Medvešek, Ante Đurković, Matej Lisičić, Jelica Čučević, Aida Machiedo, Paulina Bačić, Barbara Lončarić Lučić, Jelena Marinčić, Rikard Riki Kužnin..... (Dubrovčani i Dubrovkinje, gosti i gošće u Gradu i u kafetariji, putnice i putnici, furesti i fureste, barkarijoli, hipici, milicajci, prolaznici i prolaznice)
    Festivalski zbor sastavljen od Kazališne družine Kolarin: Jelica Čučević, Aida Machiedo, Paulina Bačić, Barbara Lončarić Lučić, Jelena Marinčić i Dubrovačkog komornog zbora: Tanja Šimunović, Magdalena Kačić Barišić, Jelica Crnčević, Slobodan Varezić, Ljubo Radić, Marijo Bogdanović, Riki Kužnin, Studenti, đaci, građani Dubrovnika: Barbara Horvat, Ivana Lucianović, Barbara Ogresta, Mihaela Tepšić, Ivana Rezo, Jakov Varezić, Jelena Beželj, Antonia Merčep, Petar Vlašić

kritike i eseji