Cijena velike umjetnosti

7. Ljetne noći Teatra Exit, Zagreb, 28. lipnja – 6. kolovoza 2016.: Narodno pozorište Sombor, Fedor Šili, Čarobnjak, red. Boris Liješević

• 
  
  I ove je godine Teatar Exit pripremio je zanimljiv program za svoje Ljetne noći u Muzeju za umjetnost i obrt, sastavljen od vlastitih uspješnica i intrigantnih gostovanja kakvo je bilo i ovo somborskog Narodnog pozorišta s Čarobnjakom, predstavom koju to kazalište uspješno izvodi već više od tri godine ne samo na vlastitoj pozornici nego i na gostovanjima i festivalima kako u Srbiji, tako i u ostalim zemljama regije. Zbog nekog nesporazuma predstava ipak nije izvedena u privlačnom otvorenom prostoru MUO-a, nego u dvorani Exita. To međutim ne samo da nije poremetilo somborski ansambl nego su i tu činjenicu uklopili u svoju predstavu. Svetozar Cvetković, glumac kojeg je zagrebačka publika zavoljela još u vrijeme zajedničke države dolazi na proscenij u potpunom mraku i pali šibicu te se žali da je sada na otvorenoj pozornici trebao pokazati na brojne zvijezde na nebu, pa zato traži publiku da odgovarajući svjetlosni efekt ostvari mašući upaljenim mobitelima. Zahvaljujući na tome najavljuje da će još jednom trebati pomoć – da gledatelji iz prvih redova na dati znak urlajući na scenu bace knjige ostavljene na njihovim sjedalima (u sceni nacističkog paljenja knjiga).
  
  Potom sa svog tableta počinje čitati pismo kćerke Thomasu Mannu, velikom njemačkom piscu koji je Čarobnjak iz naslova predstave. No, čitanje mu teško ide, jer je zaboravio naočale, pa moli gledateljicu iz prvog reda da to ona učini. Tim zgodnim dosjetkama tvorci predstave unose dobro raspoloženje u publiku, stvaraju atmosferu radosnog iščekivanja scenskog događanja za koje je jasno dano na znanje da nije realistična biografija genijalnog autora nego kazališna igra s motivima isprepletenosti njegove biografije i literature koja sugestivnom režijom Borisa Liješevića uz veliko umijeće i impresivan interpretativni raspon razigranog glumačkog ansambla uvlači publiku da i sama kreativno upotpunjuje ono što su kreatori predstave ponekad samo naznačili.
  
  Srpski dramatičar Fedor Šili (rođen 1983.) je u stvaranju Čarobnjaka, vrlo uspjelog komada složene strukture krenuo od svoje velike ljubavi prema Thomasu Mannu kojeg drži najvećim svjetskim piscem dvadesetog stoljeća i fascinacije njegovom pripovijetkom Tonio Kröger. Šili se oslanja na biografske činjenice razdoblja kojima se njegova drama bavi – od Mannovog školskog doba krajem devetnaestog stoljeća do samoubojstva njegovog sina Klausa 1949. Polazeći od tvrdnji o autobiografskom karakteru Tonija Krögera on neke od literarnih likova prebacuje u Mannov život. Tako stvara jedinu pravu (ali neuzvraćenu) Mannovu ljubav – Mariju Albreht i školskog mu prijatelja, šarmantnog i površnog bogataša Hansa Gerlingena koji osvaja, a potom i ženi Mariju. No, u Šilijevom viđenju međuljudski odnosi, a i ljubav koju kasnije gotovo da nije osjetio niti prema ženi Katji, a niti prema ikome od svoje šestero djece, Thomasu su znatno manje važno od umjetnosti riječi. Zato je u predstavi njegov glavni partner i sugovornik davno preminuli Goethe koji živi u njegovim snovima i mašti i s kojim razgovara o onom što ga najviše zanima – književnosti, a tek ponekad i o nekim stvarnim događajima. Goethea uvjerljivo s mnogo autoriteta, ali i ponekim začudnim komičnim detaljem tumači Svetozar Cvetković koji je uz to kao i većina ansambla tumači više uloga. Tako je dojmljiv izdavač Semjuel Fišer (Šili lica imenuje fonetski u skladu sa srpskim jezičnim standardom) koji je odigrao bitnu ulogu u afirmaciji Thomasa Manna, ali i šarmantni voditelj scenske igre, komentator koji u prepričavanju događaja ponekad virtuozno prenosi razgovor dva lika prelazeći samo načinom govora i mimikom iz jedne uloge u drugu.
  
  Redatelj Liješević se i kod drugih interpreta većeg broja likova s pravom pouzdaje u njihove iznimne mogućnosti glumačke transformacije i ne koristi nikakve posebne promjene kostima ili maske da bi njima potpomogao razlikovanje. Takvim pristupom Tatjana Šanta s istom frizurom i šminkom u istoj crvenoj haljini vrhunski i jednako uvjerljivo tumači neodoljivu ljepoticu Mariju Albreht i intelektualku Katju koja kao Mannova supruga zapostavlja svoje sposobnosti i prvenstveno brine o tome da bi on imao optimalne uvjete za svoje stvaralaštvo. Marko Marković jednako fascinantno interpretira i Mannovog sina Michaela (ovdje Mihaila) i bezbrižnog pripadnika društvene kreme Hansa Gerlingena kao i njegovog (vjerojatno zapravo Mannovog) sina Hansa Gerlingena mlađeg koji kao nacist dolazi velikom piscu u Švicarsku s Hitlerovim pozivom da se vrati u Njemačku ili će biti izbrisan iz povijesti svog naroda. Radoje Čupić se pak uspjelo transformirao unutar jednog lika – njegov Heinrich Mann u početku se kao već afirmiran književnik pokroviteljski i pomalo posprdno odnosi prema spisateljskim ambicijama mlađeg brata da bi nakon prvih velikih Thomasovih uspjeha, a posebice nakon Nobelove nagrade 1929. postao gotovo patološki ljubomoran i zloban.
  
  Ipak, daleko najteži glumački zadatak imao je izvanredni Saša Torlaković u glavnoj ulozi. Njegov Thomas Mann ima vrlo malo složenijih odnosa s drugim likovima, a i u scenama s potencijalnom većom dramskom napetošću on je okrenut od neposrednih događanja prema njihovim dubljim značenjima, najčešće literarno transponiranima o kojima će prije razgovarati s imaginarnim Goetheom nego reagirati prema drugim ljudima. Pritom su i njegovi pokreti svedeni na minimum – on je u središtu gotovo prazne pozornice (scenograf Miša Keskenović) na kojoj kolica pretovarena knjigama mogu (uz pomoć gledateljeve mašte i invenciju ostalih glumaca) asocirati na razne prostore, ali oni za ovako zamišljenog Thomasa Manna, čarobnjaka riječi nisu bitni. Snažnom glumačkom osobnošću Saša Torlaković ostvario je iznimno dojmljiv lik umjetnika zagledanog u vlastitu nutrinu i smisao svog pisanja koji na kraju ipak postavlja samome sebi (a i zamišljenom Goetheu kao vrhovnom književnom autoritetu) pitanje je li ta potpuna predanost umjetnosti doista imala smisla i ne bi li bilo bolje da je „živio, volio i hvalio Boga u blaženoj običnosti“.
  
  Torlakovićeva sjajna interpretacija scenski je oplemenila taj problem kao jednu od glavnih tema slojevitog Šilijevog komada koji uz posvetu velikom piscu, razmatra i odnos umjetnosti i života, muškarca i žene, zanemarivanje obitelji i nebrigu o djeci, seksualnu nesigurnost, ovisnost o alkoholu i drogama... Liješevićeva vrhunska režija koja je izbjegavala bilo kakve posebne vizualne efekte ili dramatične akcije svojom je preciznom i gotovo asketskom jednostavnošću uz isticanje vrhunskog glumačkog umijeća uspjela ostvariti s Čarobnjakom predstavu iznimno visokog dometa.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 5. srpnja 2016.

Piše: