Harms kao poslastica

40. dani satire Fadila Hadžića, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, 3. – 19. lipnja 2016.: Pozorište Atelje 212, Beograd: Ivan Viripaev, Pijani, red. Boris Liješević; Teatar Komedija, Skoplje: Slučaj Harms, red. Dino Mustafić

• 
  
  Posljednje gostovanje u konkurenciji ovogodišnjih Dana satire Fadila Hadžića bili su Pijani Ivana Viripaeva beogradskog Ateljea 212 koji su u Zagreb stigli s nagradom za najbolju predstavu na Sterijinom Pozorju i nizom izrazito pohvalnih kritika, a i zagrebačka je publika izvođače nagradila dugotrajnim pljeskom. Međutim, čini mi se da se radi o precijenjenoj predstavi u kojoj je najsporniji tekst. Njegov autor Ivan Viripaev (rođen 1974.) ruski je glumac, dramatičar, kazališni i filmski redatelj koji je očito cijenjen u danas dominantnoj tendenciji postmodernističkog ili postdramskog kazališta. I dok mnogi mlađi kazalištarci bez mnogo kritičnosti prihvaćaju većinu tako orijentiranih stvaralaca i njihovih predstava, meni se čini da sam prije pola stoljeća na IFSK-u (tada vrlo značajnom Internacionalnom festivalu studentskih kazališta) vidio niz predstava s mnogim vrlo sličnim rješenjima, samo što se tada govorilo o modernizmu, fizičkom teatru ili nastojanju da se istaknu specifična sredstva kazališnog izraza. Međutim, tada su sukobi stavova bili mnogo žešći i u njima su dobro prolazile samo izrazito uspjele predstave, a takvu se teško moglo napraviti na temelju ovog Viripaevljevog teksta, napisanog po narudžbi za Düsseldorfer Schauspielhaus.
  
  Protagonisti su mu trinaestero predstavnika više srednje klase i jedna prostitutka koji pijani tumaraju ulicama nekog većeg zapadnog grada i odlučuju da se neće otrijezniti, jer je današnji svijet takav da u njemu čovjek ne može živjeti. Neki traže izlaz u vrlo pojednostavljenom vjerovanju da je Bog u svakom čovjeku (pa i onom najgorem), ali i u ostalim živim bićima i neživim stvarima i da govori kroz njih, a većina ih smatra da se živjeti može samo kroz ljubav (što je plemenit, ali ne posebno nov ni originalan stav). Međutim, Viripaevljevi likovi ostaju prilično nedefinirani, jer ih određuju gotovo besmisleni dijalozi u kojima se barem po stotinjak puta izgovori „jebeno“ i „sranje“ (tako da zahtijeva stanovit napor od gledatelja da ne spoji te dvije najčešće riječi u ocjenu teksta), a ne manjka ni drugih vulgarnosti, što bi moglo biti podnošljivo kao način govora pijanih ljudi, ali bez nekih njihovih dubljih osjećaja i misli (kakvima npr. obiluje Tko se boji Virginije Woolf? Edwarda Albeeja) i teško je pronaći neki veći smisao onome što se zbiva na sceni.
  
  A da to ipak bude bar donekle zanimljivo za gledanje, zaslužni su tvorci predstave. Jedan od najzanimljivijih srpskih redatelja Boris Liješević (koji je u zagrebačkom HNK režirao vrlo uspjelu Bellu figuru Yasmine Reze, a nedavno smo vidjeli i gostovanje iznimno dojmljive sarajevske izvedbe Brašna u venama Igora Štiksa) redateljskom je imaginacijom uspio oživjeti taj duhovno siromašan Viripaevljev svijet, a u tome su mu pomogli i sjajni suradnici. Vizualno očaravajuća scenografija Aleksandra Denića filmskom je brzinom mijenjala mjesto zbivanja stvarajući svaki put drukčiju, a jednako sugestivnu atmosferu. Maštovitim detaljima Maja Mirković je pomalo otkačenim kostimima više od teksta pridonijela jasnom profiliranju likova. Za to ipak najveće zasluge pripadaju vrlo dobrom glumačkom ansamblu koji je likove oživio kombinacijom uspjele interpretacije i snažne glumačke osobnosti. Šteta je samo da je povod za takav izniman zajednički kreativan napor bio minornih dometa.
  
  Četrdeseti Dani satire Fadila Hadžića predstavili su zagrebačkoj kazališnoj publici nemali broj izvanrednih predstava, ali i nekoliko potpunih promašaja. I jedno i drugo omogućila je izbornica Željka Udovičić Pleština koja je iznimno zaslužna i da je program festivala završio na najbolji mogući način – Slučajem Harms skopskog Teatra Komedija u režiji Dina Mustafića, istaknutog sarajevskog redatelja koji je i u Zagrebu ostvario iznimne domete (Kako smo preživjele u ZKM-u). Predstava je prikazana izvan konkurencije, jer je dramatizaciju napravila upravo izbornica ovogodišnjih Dana satire koja je izborom i izvanredno osmišljenom montažom tekstova Daniila Harmsa, prepunih apsurda i nadrealističkih obrata (uz nekoliko njezinih aktualizacija koje su pokazale kako i današnji svijet zastrašujuće pritišće pojedinca) ostvarila vrlo specifičnu biografiju tog originalnog predstavnika ruske avangarde kojeg su sovjetske tajne službe često progonile kao neprijatelja socijalizma i koji je 1942. umro od gladi zatvoren u psihijatrijsku bolnicu. Željka Udovičić Pleština kroz njegove je tekstove iznimno dojmljivo prikazala Harmsovu duhovnu biografiju, baveći se onime kako je on doživio neke prijelomnice svog života (prva čitanja vlastite poezije, prijem u Savez pisaca, policijska saslušanja, optužbe i progonstvo) i kako je to transformirao u vrlo samosvojnu literaturu. Mustafićeva iznimno maštovita redateljska rješenja precizno su ocrtala položaj pojedinca koji se društvu i njegovim prisilama odupire ignoriranjem prijetnji i artističkim oblikovanjem svojih stavova, što je još više udaljilo predstavu od scenskog realizma.
  
  Krste Džidrov je jednostavnom, vizualno atraktivnom i vrlo funkcionalnom scenografijom tamnog prostora kojim dominiraju ogromna, pokretna, jarko crvena vrata asocirao na to da Harmsova umjetnost ulazi u svevremeni svijet, što su potkrijepili i efektni kostimi Blagoja Micevskog koji su davali naslutiti i da se radi o predstavi koju izvode naši suvremenici, a tu vezu s današnjicom još je više podcrtala glazba Olivera Josifovskog. U tom fascinantnom okviru oduševila je zajednička igra izvanrednog ansambla (Žaklina Petrovska, Mirjana Ristov, Eva Skenderovska, Valentin Kostadinovski – Tino, Atanas Atanasovski, Žarko Dimovski, Stole Micov). Oni su vrlo preciznom kombinacijom (često stiliziranog) govora, pjevanja i fizičkog teatra (scenski pokret Saša Evtimova) ponekad ulazili pojedinačno u situacije u kojima bi se zatekao naslovni junak, dok bi se potom kao društvena sila kolektivno postavljali u opoziciju prema Harmsu kojeg je Ilija Ilioski sugestivno tumačio u velikom rasponu – od umjetnika svjesnog svoje izuzetnosti do čovjeka koji pokušava nadvladati strah od njemu neshvatljivih tajnih službi. Dino Mustafić je sve te visokokvalitetne elemente Slučaja Harms objedinio u cjelinu predstave vrhunskih dometa.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 20. lipnja 2016.

Piše: