Zanimljiva raznolikost

40. dani satire Fadila Hadžića, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, 3. – 19. lipnja 2016.: Slovensko narodno gledališče Drama Maribor: Erik Gedeon, Vječno mladi (Večno mladi), red. Sandy Lopičić; East West Centar Sarajevo, Bosansko narodno pozorište Zenica: Haris Pašović, Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla 2, red. Haris Pašović; Narodno pozorište u Beogradu: Jovan Sterija Popović, Rodoljupci, red. András Urbán

• 
  
  Jubilarni 40. dani satire Fadila Hadžića otvoreni su pravim scenskim biserom – u mnogim europskim kazalištima popularnom songdramom Vječno mladi koju je njen autor Švicarac Erik Gedeon zamislio kao okvir s malo dijaloga i mnogo evergrina, koju će svaki teatar napraviti prema svojoj mjeri, a u Mariboru su je izvanredno zajednički adaptirali sudionici u stvaranju predstave. Njihove je kreativne uzlete u fascinantnu i precizno razrađenu cjelinu oblikovao Sandy Lopičić, glazbenik, skladatelj, redatelj i glumac bosanskog podrijetla, rođen 1973. u Njemačkoj, a stalno nastanjen u Austriji, koji je u ovoj predstavi ne samo redatelj, nego s Maticom Gselmanom supotpisuje scenografiju i oblikovanje svjetla, a s Denisom Horvatom je i korepetitor i to ne samo u stvaranju predstave nego se s njim i na sceni izmjenjuje u ulozi starog nagluhog korepetitora Lopičića von Horvata koji preko lijevka koji stavlja na uho uspijeva tek nešto čuti. I ostali likovi nose imena glumaca koji ih interpretiraju, postarani efektnim maskama Lea Kulaša i Jasminke Marksl, jer oni tumače sebe kakvi će biti 2065. u domu za starije koji se nalazi u zdanju mariborskog teatra koji je prestao postojati. O njima brine sestra Irena Varga, unuka istoimene glumice. Ona s prilično ironije predstavlja nekadašnje glumačke veličine, u prvi plan stavljajući njihove nastupe u reklamama ili glasove u sinkronizaciji crtića.
  
  To je i zadirkivanje, ali i ukazivanje na ukus široke publike, zbog kojeg je po svoj prilici kazalište i odumrlo, a takav je smisao i političke i inih nekorektnosti kojima predstava obiluje (poput držanja urne preminulog kolege na glasoviru, a potom i razbacivanje njegovog pepela). Zato nekadašnji glumci (darkerica Mateja Pucko, naivka Mirjana Šajinović, buntovnik Kristijan Ostanek, junak Matevž Biber i intelektualac Jurij Drevenšek) na karikirani način jedva dolaze na skup tek uz pomoć štapa, proteza ili drvene noge. Otkriva se da bi to trebala biti provjerena terapija glazbom, vjerojatno umirujućim harmonijama ili sentimentalnim evergrinima. Međutim, jedva pokretni starci kreću odmah sa žestokim rockom koji ih i fizički mijenja. Uz duhovite replike, međusobne desetljetne suprotnosti i sukobe, oni opet žive punim životom uz žestoke ritmove. Pritom uz njihovu glumačku virtuoznost oduševljavaju i sjajne pjevačke interpretacije, pa kad su krenuli sa songovima poput I Love Rock'n'Roll, Born To Be Wild ili I Got You Babe pratilo ih je ustajući i čitavo Kerempuhovo gledalište, oduševljeno rijetko uspjelom i izvanredno zabavnom predstavom koja je na posredan način značenjski slojevito i suprotno stereotipima progovorila vrlo kritički o odnosu prema starijim osobama ili točnije o nepostojanju tog odnosa, jer u svijetu opsjednutom mladošću i uspjehom za njih više nema mjesta.
  
  Za razliku od tog nijansiranog i neizravnog oblikovanja glavne teme ili problema kojima se predstava bavi, Haris Pašović je u svom autorskom projektu Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla 2 krenuo potpuno drugim putem. Naslov s tri imena koja se najčešće pojavljuju u bosanskim vicevima, namjerno je želio pokazati mračnu stvarnost koja postoji iza tih viceva. Jedini vic koji se čuje sa scene je da Mujo i Suljo kao izbjeglice u Sloveniji posla mogu naći jedino glumeći majmune u zoološkom vrtu. Namjerno mehanički izgovara ga Dženana Džanić, što nekom vrstom V-efekta ukazuje na autorovu težnju da svoju političku komediju gradi na tradiciji Brechta uz kojeg sam spominje i Piscatora, rusku umjetničku avangardu, Wilsona i avangardni film, a oslanjajući se i na ideje Društva spektakla Guya Deborda. Nadarena glumica govori to pred bijelim platnom kojim je prekriven čitav otvor pozornice. Na njemu se odmah potom prikazuje Klaun (Klovn), jedan od dva kratka filma koja je također kreirao Haris Pašović, dokumentarac o majmunima koji predstavljaju klaunove, a vezu između stanovnika BiH i majmuna kompletiraju Vanja Ciraj i Irma Saje (radionica OSHYOSH) harlekinskim bijelim (Fata) i crnim (Mujo) kostimom, ukrašenim siluetama majmuna, a u tim se ulogama zbog izbjegavanja uživljavanja gledatelja izmjenjuju Dženana Džanić i Saša Handžić.
  
  Suljo se pojavljuje samo u kratkom igranom Jednom lijepom filmu prema Apollinaireu kao filmski producent koji se obogatio dokumentarcem o umorstvu koje je sam namjestio i financirao. Iako su filmovi tek manji dio predstave, ekran se ne miče, pa Fata i Mujo uglavnom govore ispred njega (a da bi razbili monotoniju pri kraju se penju na balkon ili spuštaju među publiku) baratajući podacima o stanju u BiH prije rata i katastrofalnoj situaciji nakon rata, ukazujući na potrebu da se prestane tražiti krivce u onima druge nacije i vjere i počne zajednički raditi na poboljšanju stanja. Ipak, i pored autorove zamisli da predstava na zabavan i osmišljen način potakne gledatelja na stvaranje vlastitog mišljenja o društvu i politici, ona ipak (a to se ponekad događalo i Pašalićevim uzorima) postavlja činjenice tako da je moguć samo jedan zaključak, pa je zato umjesto političke komedije ili satire dobiven tek scenski politički plakat.
  
  Mnogo uspješniji u stvaranju politički angažiranog teatra bio je András Urbán s predstavom Narodnog pozorišta u Beogradu, vrlo osobnom verzijom Rodoljubaca koje je klasik srpske komedije Jovan Sterija Popović napisao nakon mađarske revolucije 1848., ali je prvi put izvedena tek pola stoljeća kasnije 1904., jer je ukazivanje na lažni patriotizam istaknutih Srba u piščevom rodnom mjestu Vršcu u Banatu bilo teško prihvatljivo njegovim suvremenicima. Prilagođavanje protagonista mijenama tog turbulentnog vremena u kojem mijenjaju ne samo nacionalnost nego i jezik (mađarski i srpski) koristeći velike riječi i ideale u zazivanju srpske Vojvodine kao jezgre budućeg Dušanovog carstva da bi zadovoljili svoju pohlepu, i danas djeluje provokativno, a Urbán te, ponekad do apsurda dovedene sličnosti naglašava nizom efektnih, redateljskih i vlastitih scenografskih rješenja – od uvoda s pravoslavnim crkvenim bogoslužjem na mađarskom jeziku, preko modernih kostima (Marina Sremac) i suvremenih automatskih pušaka do završne scene u kojoj nakon bijega iz tadašnje domovine s novcem i dobrima (opljačkanim ponajviše od naroda, ali i onih koji se s njima nisu slagali u trenucima kada su bili na vlasti) sjede i čavrljaju ispod plakata koji reklamira beogradsku zračnu luku.
  
  Tu vezu s današnjicom pojačava i glazba Irene Popović Dragović koja potencira ritam sekciju, asocirajući na bubnjeve rata, a zbivanja komentira songovima za koje koristi tekstove ne samo Jovana Sterije Popovića nego i Đure Jakšića, Jovana Hadžića i Stevana Vladislava Kačanskog. Urbánova režija ima mnogo sjajnih elemenata – precizan i brz ritam, sugestivna i vrlo atraktivna vizualna rješenja, a posebice izvanrednu kolektivnu igru cijelog vrsnog glumačkog ansambla koji jednakom silinom izgovara dijaloge i koristi elemente fizičkog teatra stvarajući zastrašujuću sliku načina ponašanja koji nije ograničen samo na sredinu o kojoj govori. Po većini odlika Rodoljupci pripadaju vrhu suvremenog redateljskog iliti postdramskog kazališta, ali potiskivanje dramskog teksta u drugi plan dovodi i do stanovitih nedostataka. Karakterizacija likova i određenje glavne teme postaju jasni već na početku predstave i kasnije nema bitnijih promjena, nijansi ili preokreta koji bi ovoj vrlo zanimljivoj predstavi dodali vrijednosti veće značenjske slojevitosti.
  
  Prva tri gostovanja na ovogodišnjim Danima satire Fadila Hadžića na zanimljiv su način, iako ne s jednakim uspjehom, pokazala neke tematske i stilske preokupacije susjednih nam zemalja. Očito da i nakon četvrt stoljeća od raspada zajedničke države problemi kojima se bave i način njihovog stilskog uobličenja djeluju jednako aktualno i u našoj sredini. Pritom su najveći uspjeh postigli mariborski Vječno mladi koji se na prvi pogled bave najužom temom, ali to ostvaruju dojmljivim pojedinačnim sudbinama, što rezultira i iznimnim bogatstvom značenja koje posredno djeluje i na gledateljeve osjećaje i na njegove stavove, a time i na doživljaj svijeta. Predstave s naglašenim političkim angažmanom koje polaze od danas kod dijela kazalištaraca popularne ideje da teatar mora mijenjati svijet, znatan dio gledatelja ne uspijevaju uvjeriti u opravdanost takvog opredjeljenja, a njihovo se djelovanje očituje ponajviše tamo gdje iz sfere izravnog iskazivanja političkog stava ili provokacije prelaze na opčinjavanje publike svojim kazališnim vrijednostima, kao što je to slučaj s većim dijelom Rodoljubaca.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 10. svibnja 2016.

Piše: