Zanimljiva aktualizacija

Gostovanje: Slovensko narodno gledališče Ljubljana, Ferenc Molnár, Liliom, red. Selma Spahić (u Zagrebačkom kazalištu mladih)

• 
  
  Ferenc Molnár (1878-1952) u nas je poznat prvenstveno prema omiljenom romanu za mlade Junaci Pavlove ulice, ali je i jedan od najplodnijih (četrdesetak djela) i najcjenjenijih mađarskih dramatičara koji uspjelo kombinira elemente realizma i romantizma, obogaćujući ih iznimno efektnim dijalozima. Međutim, jedan od prvih njegovih kazališnih tekstova Liliom (1909) potpuno je drukčiji i uklapa se svojim traženjem provokativnih tema i novog scenskog izraza u modernizme (ponajviše ekspresionizam) koji su obilježili europski teatar prije Prvoga svjetskog rata. No, tadašnjoj građanskoj publici je u vrijeme nastanka djelovao toliko šokantno da je budimpeštanska praizvedba vrlo loše prošla.
  
  Ipak, stradanja u Velikom ratu toliko su promijenila mentalitet publike i njihove spoznaje da je upravo ta drama sa stilski neobičnim upiranjem u neuralgične točke tadašnje stvarnosti postigla niz velikih uspjeha, a među najznačajnijima su oni u Sjedinjenim Državama, gdje je već početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća više puta bila postavljana na scenu, a to se nastavilo i kasnije. Prema Liliomu su Rodgers i Hammerstein napravili popularni mjuzikl Carousel koji je 1956. uspjelo ekranizirao Henry King. Bila je to jedna od desetak filmskih ili televizijskih adaptacija Lilioma, a prvu američku pod nazivom Put u raj (A Trip to Paradise) režirao je Maxwell Karger 1921, istodobno s prvom kazališnom izvedbom na Broadwayu. Ipak, prva je ekranizacija napravljena u Mađarskoj 1919., a redatelj je bio Mihály Kertész koji je kasnije u Hollywoodu stekao svjetsku slavu pod imenom Michael Curtiz, dok je najnoviji film snimljen 2014. u režiji Ľubomíra Vajdičke u Slovačkoj (ali na mađarskom).
  
  Brojne kazališne izvedbe, a i neuobičajeno mnogo ekranizacija, ukazuju na to da je ovo djelo Ferenca Molnára u različitim sredinama i društvenim sustavima uz literarnu i dramaturšku vrijednost ostalo živo i inspirativno za vrlo različita uprizorenja. Neka su stavljala naglasak na kritiku društva, a i položaja žene u još uvijek patrijarhalnom svijetu, druga na vrlo prisutnu fantastiku, a mnoge su elementi modernizma potaknuli na istraživanja novih puteva kazališnog izraza. Renomirana sarajevska redateljica mlađe generacije Selma Spahić uspješno se predstavila zagrebačkoj publici režijom Kokoši koja je u izvedbi sarajevske MESS – Scene Mess bila zajedno sa ZKM-om i beogradskim BITEF Teatrom dijelom regionalne koprodukcije Janje / Kokoš / Orao. I u Liliomu je, kao i tada, iskoristila poznati tekst kao predložak za stvaranje predstave kojom će samosvojnim redateljskim postupkom progovoriti o bitnim problemima današnjice koje sa Slovenijom dijele i ostale države nastale raspadom Jugoslavije. Zato je neobičnu ljubav dvoje mladih s ruba društva adaptacijom teksta (koju uz nju potpisuju i dramaturginja Eva Kraševec i lektorica Tatjana Stanič) prebacila iz vremena pred Prvi svjetski rat u današnjicu.
  
  Na početku predstave tutnji disko-glazba, a pozornica je zakrivena velikim platnom na vrhu kojeg velikim slovima, obrnutim kao u ogledalu piše Vrtiljak, a pri dnu vide se sjene žestokih plesača. Kad se ispred tog platna pojave protagonistica Juli (Tina Vrbnjak) i njena prijateljica Mari (Nina Ivanišin), shvaćamo da su izašle iz disko-kluba na kraju grada kojem slova pokazuju ime. To je ujedno i veza s vrtuljkom (s drvenim konjima) u luna-parku u predgrađu, gdje prema Molnárovom tekstu naslovni junak animira publiku. U ljubljanskoj predstavi Liliom (Aljaž Jovanović) je DJ u diskoteci, a i djevojke nisu sluškinje nego radnice, ali socijalni status im nije bitno različit – i dalje su na dnu društvene ljestvice. Selma Spahić uz taj klasni aspekt naglašava i to da su oni predstavnici mlade generacije koja nema perspektive, osim ako ne odustane od vlastitog identiteta i slobode i postane igračka onih koji koriste društvene konvencije na vlastitu korist i za podčinjavanje slabijih. Liliom i Juli ne pristaju na to, ali taj svoj stav ne znaju uobličiti riječima, što redateljici pruža mogućnost da se uz pomoć izvanrednih glumaca odmakne od psihološki motivirane tradicionalističke dramaturgije i pokaže kako se tjelesnošću, pokretom i stavom može snažnije ocrtati individualnost, ali i ljubav koja vezuje protagoniste i suprotstavlja ih dublje – na razini postojanja – lažnosti vladajućih društvenih normi.
  
  Ipak, za njih nema mjesta na koje mogu pobjeći (efektna scenografija Mirne Ler slikama koje se spuštaju i dižu ocrtava mjesto radnje), a siromaštvo koje je posljedica beskompromisnosti dovodi i do međusobnog sukoba – Liliom udari Juli, što je redateljici prilika da teatarski efektno ukaže na i danas u ovim krajevima prevladavajući patrijarhalni odnos u kojem su žene odgajane tako da prihvate muško nasilje. To je zanimljivo korištenje teksta u kojem Molnár izrijekom tvrdi da ženu ne boli kada je udari njen ljubljeni (što je, prema nekim svjedočanstvima, piščevo opravdanje za to što je i sam znao udariti žene).
  
  Takvim pomacima u odnosu na tekst Selma Spahić je zahvaljujući redateljskoj invenciji i sjajnoj igri čitavog ansambla uspijevala ostvariti iznimno sugestivnu sliku društvene nepravde, ali je očito baš društveni angažman izvor i njezinih originalnih režijskih rješenja. Čini se međutim da joj fantastika, koja nije nevažan dio ovog komada, ipak nije toliko inspirativna. Jedna od ključnih scena komada koja potvrđuje da ništa ne može uzdrmati poredak je ona u kojoj Liliom s prijateljem Ficsurom (Branko Jordan) nastoji opljačkati bogataša Linzmanna (Gašper Jarni), ali njemu niti jedan od smrtonosnih uboda ništa ne može. U ovoj je predstavi ona efektna isključivo zbog sjajnih glumačkih interpretacija koje je čine uvjerljivom, iako joj scenski okvir nije toliko osmišljen kao u ostalim prizorima, a nema niti nekog posebnog ozračja fantastike. To je još vidljivije u sceni u kojoj se Liliom nakon samoubojstva nađe pred vratima neba iza kojih će se odlučiti o njegovoj daljnjoj sudbini, a i molbi da se vrati na zemlju na jedan dan kako bi barem jednom vidio kćerku koja se rodila nakon njegove smrti. Ta scena djeluje poput čekaonice nekog ovozemaljskog ureda i ima se dojam da je ostala u predstavi samo zato jer je nužan uvod za završni obrat.
  
  Ipak, većina prizora doseže iznimno visoke domete, pa se unatoč ponekoj zamjerci može zaključiti da je ljubljanska izvedba Molnárovog Lilioma u režiji Selme Spahić natprosječno vrijedna predstava.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 25. svibnja 2016.
  
  Ferenc Molnár
  Liliom
  redateljica Selma Spahić
  premijera 27. veljače 2016.
  prevoditelj Jože Hradil, adaptacija teksta Selma Spahić, Eva Kraševec, Tatjana Stanič, dramaturginja Eva Kraševec, lektorica Tatjana Stanič, koreograf Thomas Steyaert, scenografkinja Mirna Ler, kostimografknja Darinka Mihajlović, skladatelj Draško Adžić, oblikovatelj svjetla Pascal Mérat, autor videa Sandi Skok, asistentica dramaturginje Anja Pirnat
  izvode: Aljaž Jovanović (Liliom), Tina Vrbnjak (Juli), Petra Govc (Madam Muskat), Nina Ivanišin (Mari), Tines Špik (Hugo), Veronika Drolc (Gospođa Hollunder), Branko Jordan (Ficsur), Gašper Jarni (Linzmann), Miranda Trnjanin (Luiza), Vojko Zidar (Stariji policajac), Iztok Drabik Jug (Mlađi policajac)

Piše: