Dramatične posljedice rata

Gostovanje: Sarajevski ratni teatar (SARTR) i Internacionalni teatarski festival MESS – Scena MESS, Sarajevo: Igor Štiks, Brašno u venama, red. Boris Liješević (u Teatru Exit, Zagreb)

• 
  
  U završnom prizoru drame obitelji koja se nakon dvadeset godina okuplja u nekad opkoljenom gradu otkriva se podrijetlo neobična naslova. Spominje se urbana legenda o tome da je sedamdesetih godina u jednom od većih gradova tadašnje Jugoslavije gostovao svjetski poznati džezer koji je kupio heroin od lokalnog dilera i kolabirao te su ga jedva spasili. Nije se međutim radilo o predoziranju nego o tome da mu je kao heroin prodano brašno koje mu je gotovo zaustavilo krvotok. Nakon svih optuživanja, kajanja i mirenja – kojima je većina uzroka u nedavnom ratu, protagonisti drame osjećaju da ratno naslijeđe ostaje zauvijek u njima, otežavajući im život kao brašno u venama. Takve smetnje na simboličan način određuju i njihov način života, a gotovo cjelonoćna večera nakon dugog vremena okupljene obitelji postaje mučan, ali za opstanak međusobnih veza nužan razgovor o svemu što su prešućivali (čak i samima sebi) tijekom dva desetljeća pokušaja prevladavanja ratnih trauma i vraćanja mirnodopskom životu.
  
  To je tema kojom se u svom prvom dramskom tekstu bavi Igor Štiks koji danas radi kao znanstveni suradnik sveučilišta u Edinburghu, ali se paralelno bavi i književnošću u kojoj se rano afirmirao nagrađivanim i na petnaestak jezika prevedenim romanima Dvorac u Romagni (2000) i Elijahova stolica (2006). Dramatizacija ovog drugog, kojeg je u beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu režirao također Boris Liješević, postigla je izniman uspjeh, a osvojila je i Grand Prix BITEF-a 2011. Štiks je zabilježio da je temu okupljanja rođaka koji su živjeli u raznim dijelovima svijeta pokušavao napisati godinama, jer se često sretao s takvim ljudima, ali da mu je to uspjelo tek kada se odlučio za dramsku formu, a Brašno u venama pokazuje kako je na taj način uspio zgusnuti radnju i postići silinu emocija koji bitno pridonose njenom scenskom uspjehu. Boris Liješević se redateljski koncentrirao na to da što preciznije i snažnije na sceni oživi autorovu riječ s ekipom sjajnih glumaca, izbjegavajući neke posebne vizualne atrakcije i preciznija određenja mjesta radnje (jer ni Štiks ne imenuje Sarajevo).
  
  Pozornica je sa svih strana okružena gledalištem da bi glumci što izravnije komunicirali s publikom, a funkcionalnom scenografijom Vedrana Hrustanovića dominira veliki stol blagovaonice, sastavljen od nekoliko manjih koji jednostavnim pomicanjem mogu sugerirati prostore ispred zgrade ili na njenom krovu u kojima se odigrava nekoliko prizora. Njih gledatelj prepoznaje i po didaskalijama koje se u predstavi izgovaraju i koje uz to služe i za preciziranje odnosa među likovima. Posebnost njihovih karaktera sugeriraju i kostimi Lejle Hodžić, pa su roditelji koji organiziraju večeru odjeveni umjereno svečano za tu posebnu priliku, stariji sin i njegova supruga koji su se vratili iz Sjedinjenih Država kombiniraju odjeću prikladnu srednjoj klasi s dozom nonšalancije, a njihov sedamnaestogodišnji sin odjeven je primjereno svojoj dobi, ali i stavu da ga obitelj i njezina tradicija ne zanimaju.
  
  Najznačajniji doprinos predstavi dali su glumci koji su svaki na vrlo različit, ali međusobno kompatibilan način gradili intenzitet svoje igre iz trauma koje je svaki lik na svoj način potiskivao. Postupno otkrivanje prikrivenih boli određivalo je ponašanje likova i njihov način života, a glumcima omogućilo iznimno dojmljive interpretacije utemeljene na oblikovanju snažnih emocija koje su dirale gledatelje i prije nego što se otkrilo da svi (osim sedamnaestogodišnjeg Davida) žive pritisnuti krivnjom zbog tragičnog događaja koji se zbio tijekom rata prije dvadeset godina. Svatko od njih sebe drži najodgovornijim za smrt najmlađeg od trojice braće (tada sedamnaestogodišnjaka) kojeg je snajper pogodio dok je pomagao srednjem bratu u snimanju prizora iz opkoljenoga grada. Otac Klement je tih dana pronašao mogućnost da jedan od članova obitelji pobjegne iz grada i odlučio je da to bude baš najmlađi sin, no on nije htio otići. Miki Trifunov je iznimno uvjerljiv kao danas ostarjeli Klement koji se postavlja kao otac obitelji i tek nakon nekog vremena počinje otkrivati dubinu krivnje koju osjeća i za smrt toga sina, ali i za to što nije uspio zaštiti cijelu obitelj, ne mireći se s činjenicom da to zapravo nije bilo moguće. I obiteljska tradicija, duga puno stoljeće, za koju najviše brine, pokazuje kako ratovi i nasilne smrti nadilaze mogućnosti pojedinca da im se suprotstavi.
  
  Kaća Dorić je izvrsna kao njegova žena Nadia koju razdire možda čak i više tuga nego krivnja što svojom ljubavlju nije uspjela obitelj barem donekle održati na okupu, a posebno je dojmljiva u trenutku kada svojom pobunom protiv sukoba među najbližima uspijeva da ne dođe do potpunog razlaza. Izudin Bajrović, kao najstariji sin Vladimir koji je iskoristio priliku za odlazak iz grada i u Sjedinjenim Državama napravio solidnu karijeru, uspješno oblikuje razbijanje okvira početnog građanski pristojnog formalističkog ponašanja da bi otkrio ponore osjećaja krivnje što je otišao umjesto poginulog brata. Selma Alispahić kao njegova žena Helena vrlo nijansirano otkriva da je obiteljski skup bio njena zamisao, jer ona ponajviše želi da se obitelj ponovno poveže kako bi njihov sin David otkrio obiteljske korijene, a i zbog osjećaja krivnje što je nekad bila djevojka srednjeg brata Igora koji je nakon smrti brata prekinuo veze s obitelji, ali i s njom. Ona je uspjela otići preko oceana, pa joj je Vladimir prijateljski pomagao dok to nije preraslo u ljubav i brak.
  
  Helena je na večeru, mimo znanja ostalih, pozvala i Igora koji se nikome nije javio dvadeset godina tijekom kojih je kao snimatelj bio na najopasnijim (uglavnom ratnim) zadacima, vjerojatno želeći da ga nađe metak koji je onog davnog presudnog dana pogodio njegovog mlađeg brata. Admir Glamočak ga tumači izvanredno dojmljivo kao svojevrsnog duha koji je zapeo u životu, a zanimljivu međuigru ostvaruje s Jasenkom Pašićem koji sedamnaestogodišnjeg Davida tumači kao pobunjenog tinejdžera kojeg ne zanima niti obitelj niti zemlja u koju je došao. Njih dvojica kao svojevrsni otpadnici od obiteljskog kruga počinju razumijevati jedan drugoga i tako se vraćaju i u obiteljski krug koji će makar i u krhotinama ipak opstati, ali se neće riješiti brašna u venama, psihičkog tereta koji im je rat nametnuo, pokazujući kako njegove nevidljive posljedice također mogu biti zastrašujuće.
  
  Sjajna glumačka ekipa u preciznoj i inventivnoj Liješevićevoj režiji slojevitog Štiksovog teksta ostvarila je iznimno dojmljivu predstavu visokih vrijednosti koja dugo ostaje u sjećanju gledatelja.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 15. svibnja 2016.
  
  Igor Štiks
  Brašno u venama
  redatelj Boris Liješević
  premijera 8. travnja 2015.
  dramaturginja Dubravka Zrnčić-Kulenović, scenograf Vedran Hrustanović, kostimografkinja Lejla Hodžić, autor glazbe Duško Šegvić
  izvode: Miki Trifunov (Klement), Kaća Dorić (Nadia), Izudin Bajrović (Vladimir), Admir Glamočak (Igor), Selma Alispahić (Helena), Jasenko Pašić (David)

Piše: