Protiv zla u sebi

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Evgenij Švarc, Zmaj, red. Aleksandar Popovski

• 
  
  Ruski dramatičar Evgenij Ljvovič Švarc (1896-1958) nakon glume i novinarstva u svojim tridesetim godinama počeo se baviti književnošću za djecu, a najveće je domete ostvario kao dramatičar pišući komade za odrasle koji su na originalan način povezivali dramu s elementima bajke. Najpoznatiji takav komad mu je Zmaj koji je 1943. skinut s repertoara, jer se posumnjalo da zmaj koji diktatorski vlada već četiristo godina izoliranim gradom može asocirati na Staljina. Iako su posthumno objavljeni Švarcovi autobiografski zapisi pokazali da mu to nije bilo na pameti, jer je pozitivno vrednovao Staljina, ipak ga je ta sumnja koštala i uredničkog mjesta, te je jedva preživljavao s nekim povremenim poslovima dok nije potkraj života rehabilitiran (u vrijeme Hruščovljeve vlasti). No, ipak se tek nakon autorove smrti Zmaj počeo igrati i to često čak i izvan granica Sovjetskog Saveza (pa tako i u Zagrebačkom dramskom kazalištu Gavella 1965. u režiji Vanče Kljakovića). Pritom se u tom komadu pisca koji je stradao pod Staljinovim režimom Zmaja uglavnom tumačilo kao prikrivenu kritiku sovjetskog diktatora.
  
  Iako Zmaj ima znatnih i literarnih i scenskih vrijednosti, da bi se življe komuniciralo sa suvremenom publikom trebalo je najsnažniji akcent predstave sa zmaja kao Staljinove slike pomaknuti na neke druge aspekte komada koji svoj kompleksan opis funkcioniranja specifične društvene zajednice gradi na kombinaciji elemenata više poznatih bajki, te na zmaju kao otjelotvorenju zla i mitu o njegovom ubojici, ponajprije Svetom Jurju. Doduše, ovdje se on zove Lancelot, čime Švarc svoju tekstualnu kombinatoriku proširuje i na legendu o vitezovima Okruglog stola. Makedonski redatelj Aleksandar Popovski (koji je napravio i scenografiju i izbor glazbe) često režira u Hrvatskoj, a u ovoj trećoj režiji u Kerempuhu posebnu je pozornost obratio na rad s glumcima, od kojih većinu već dobro poznaje. Njegova ih je koncepcija vodila prema zanimljivim interpretacijama koje su se uglavnom bitno razlikovale od njihovih uobičajenih glumačkih rješenja.
  
  Tako junaka Lancelota tumači Luka Petrušić koji je stekao reputaciju sjajnog komičara kombinacijom snažnih (često i karikaturalnih) pokreta i gesta s potenciranom mimikom i glasovnim ekshibicijama. U ovoj ulozi iskazao se kao uvjerljiv junak suzdržanih gesta i odmjerena govora koji iznutra zrači snagom, a ulogu dodatno obogaćuje povremenim iskazivanjem umora od beskrajnog niza sličnih pothvata. Lancelot stiže da bi spasio ne samo grad nego i ljepoticu koja treba biti žrtvovana zmaju. To oličenje zla tumači Vili Matula, koji na neočekivan način tumači zmaja. Među efektnim kostimima Marite Ćopo zmajeva bijela gala uniforma je ne samo jedna od niza diskretnih asocijacija na neku od naših situacija (što potencira satirični aspekt predstave) nego usto pruža Matuli mogućnost da svog diktatora predstavi bez zatrašujućih zmajevskih obilježja zla, kao uglađenog vođu koji brine za mir i red, a time i dobro svojih podanika. Za taj trud su sva materijalna dobra koja mu se daju, a i svakogodišnje žrtvovanje ljepotica, po njegovom mnijenju tek skromna naknada.
  
  Takvo postavljanje sukoba dvojice glavnih protivnika većinom na nadmudrivanje, a tek u konačnom srazu na borbu koju Lancelot i zmaj vode upravljajući lutkama, koje mnogo više od glumaca izgledaju poput tradicionalne predodžbe viteza i zmaja, omogućilo je Popovskom izbjegavanje kompliciranog vizualnog uobličenja bajke, a usto je svelo sukob na tradicionalni, gotovo bi se moglo reći konvencionalni sukob dobra i zla. To je omogućilo postavljanje u prvi plan odnosa ostalih likova prema diktaturi na sceni koja je scenografski oblikovana kao ispražnjen prostor kojim dominiraju ogromna slova ZMAJ, koja i nakon njegove pogibije i prevrtanja ostaju kao glavni elementi scenografije usred pustoši. A ta pustoš je posljedica toga što narod koji je naizgled bio protiv zmaja i njegove diktature još snažnije odbacuje slobodu u kojoj bi morao preuzeti odgovornost za svoje postupke, što omogućuje gradonačelniku – a on je u zmajevo vrijeme izmicao svojoj dužnosti izigravajući bolest i ludilo – da preuzme vlast i postane novi tiranski vladar na temelju laži da je osloboditelj, jer da je on ubio zmaja, a ne Lancelot koji je poginuo. Hrvoje Kečkeš briljira kao gradonačelnik, oslobodivši se nekih svojih prokušanih komičarskih formula i pronašavši iznimno inventivna i vrlo duhovita i zabavna rješenja za sve faze kroz koje njegov lik prolazi.
  
  U ulozi njegovog sina koji nemaštovito i okrutno nastoji imitirati oca vrlo je uvjerljiv Filip Detelić, dok Vedran Mlikota arhivara Šarlemanja (kako je Švarc fonetski napisao ime Charlemagne franačkog kralja Karla Velikog) uspješno igra na rubu između straha od vlasti i iskrenog priznanja da i on kao i ostali stanovnici grada potječu od Cigana koji su rasističkim zakonima istrijebljeni ili protjerani iz grada. Ornela Vištica je ulogu njegove kćeri – ljepotice Elze (što je skraćeno od Elizabeta, imena brojnih europskih kraljica i princeza) koja treba biti žrtvovana zmaju, obogatila nijansiranim pomakom od naivke koja vlastitu žrtvu smatra čašću do pobunjenice koja ne pristaje na brak s u tom trenutku svemoćnim gradonačelnikom. Predstavnici naroda – Ivan Đuričić i Damir Poljičak kao građani, Nina Erak-Svrtan kao starica i Matija Šakoronja kao stražar uspjelo su predočili širu zajednicu, nalazeći brojne duhovite detalje, od kojih su mnogi mogli asocirati na neke tipično naše suvremene situacije.
  
  Na taj je način razigrani glumački ansambl svojim vrijednim kreacijama pridonio i satiričkom naboju Zmaja, ukazujući kako svaki narod ima vlast koju zaslužuje, pa tako i naš o kojem se ipak ponajviše radi u ovoj efektnoj izvedbi Švarcove dramske bajke o sovjetskom društvu  prije sedamdesetak godina. Visoki glumački dometi, uz inventivnu režiju Aleksandra Popovskog, poduprtu njegovom atraktivnom minimalističkom scenografijom i osmišljenim izborom glazbe – od romskih pjesama do klasike koja je stvarala sugestivnu atmosferu i pridonijela dobrom raspoloženju gledatelja, rezultirali su još jednom vrlo uspješnom Kerempuhovom predstavom koja dojmljivo ukazuje na to kako je borba protiv zla u prvom redu borba protiv zla u samom sebi.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 11. svibnja 2016.    
  
  Evgenij Švarc
  Zmaj
  redatelj Aleksandar Popovski
  premijera 3. svibnja 2016.
  prevoditeljica Irena Lukšić, scenograf i izbor glazbe Aleksandar Popovski, dramaturginja Dora Delbianco, kostimografkinja Marita Ćopo, asistentica scenografa Nina Mia Čikeš, oblikovatelj svjetla Nikša Mrkonjić, savjetnik za lutkarstvo Đuro Roić, dizajn i izrada lutaka Vesna Balabanić, jezična savjetnica Đurđa Škavić
  izvode: Vilim Matula (Zmaj), Luka Petrušić (Lancelot), Vedran Mlikota (Šarlemanj, arhivar), Ornela Vištica (Elza, njegova kći), Hrvoje Kečkeš (Gradonačelnik), Filip Detelić (Henrik, njegov sin), Ivan Đuričić (Prvi građanin), Damir Poljičak (Drugi građanin), Nina Erak-Svrtan (Starica), Matija Šakoronja (Stražar)

Piše: