Kuća kao sudbina

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Tena Štivičić, Tri zime, red. Ivica Buljan

• 
  
  U uvodnoj sceni koja se zbiva 1945. mlada partizanka Ruža Kralj, majka male djevojčice, dolazi u ured u kojem treba dobiti ključeve svog novog prebivališta od sumnjičavog službenika, te se poziva na generala koji doista naređuje da joj se pruži mogućnost da bira stan, a ona od mnoštva odabire onaj kojeg je adresu prepoznala. U toj kući odvjetnika Amruša, koji je od pristaše jugoslavenske monarhije postao suradnik ustaša i pobjegao iz zemlje prije kraja Drugog svjetskog rata, zbiva se potom čitava drama i to u tri zime godina značajnih za našu suvremenu povijest. Uz 1945. i uspostavu vlasti komunističke partije, tu je i 1990. neposredno pred početak raspada Jugoslavije i 2011. koja prethodi novom ulasku neovisne Hrvatske u višenacionalnu zajednicu, ovaj put europsku.
  
  Radnja se ne odvija kronološki, pa se prva scena u kući zbiva 2011. u kojoj sada sa suprugom i mlađom kćerkom živi Ružina kći Maša koju izvanredno tumači Ksenija Marinković kao ženu koja svojom čvrstoćom i smirenošću prikriva različite osjećaje i strasti, držeći tako na okupu obitelj i čuvajući opstanak kuće. A da je kuća možda i najvažnija dramatis personae značenjski slojevite i iznimno vrijedne drame Tene Štivičić, ukazuje i atraktivna scenografija Aleksandra Denića kao neraskidiv dio redateljske vizije Ivice Buljana. Ona na nekoliko različitih, komplementarnih načina prikazuje svojstva te kuće. Namještaj ukazuje na vrijeme kada je kuća za koju njezini stanari ne brinu previše sagrađena, a njegovo postupno habanje na propadanje. O protoku vremena svjedoče i prekidi u kojima se vide fotografije i video-materijali koje je uspješno oblikovao Toni Soprano.
  
  No, znatno bitniji element je velika neravna zrcalna ploha koja se ukoso spušta prema dnu pozornice. Ispred nje se pale veliki, crvenim žaruljama ispisani brojevi od 1 do 3 koji označavaju brze prijelaze iz jednog vremena u drugo. Iza njih se na tom neravnom ogledalu odražava namještaj, ali zakrivljenost i povremeni pomaci tom odrazu oduzimaju jasne linije. To posredno govori i o nesigurnosti sjećanja koje utječe i na problematično precizno određivanje pojavnosti i značenja kuće koja odlučujuće određuje sudbine žena i tek ponekog muškarca koji u njoj žive, postajući i nesiguran odraz veće cjeline – Zagreba ili Hrvatske. Promjenjivost odraza njezine unutrašnjosti doima se i kao nemogućnost preciznog određenja svojstava društvene sredine u kojoj protagonisti(ce) žive i kojoj bezuspješno pokušavaju pridati čvrsta vlastita, često potpuno suprotna tumačenja.
  
  Te različitosti pokazuju drugačiji odnos svakog pojedinca prema obitelji, a i prijelomnim povijesnim događajima. Pritom ta različitost ne teži stvaranju neke objektivne istine nego pokazuje kako osobni, intimni doživljaj okoline određuje život svakog pojedinca, a i njihovo zajedničko formiranje sudbine i obitelji i same kuće. Vidljivo je to već na samom početku prve scene iz 2011. u kojoj Mašin suprug Vlado Kos zabranjuje da se njegova kuća blagoslovi. Njega izvanredno igra Dragan Despot kao muškarca koji želi nametnuti svoj autoritet kombinirajući tradicionalne patrijarhalne zasade s ponekim liberalnim stavom. Postupno se međutim otkriva da ta kuća nije njegova nego se on u nju priženio, a sada ju je – u već prilično derutnom stanju – kupio jedan od novopečenih tajkuna (koji se ne pojavljuje na sceni). Za tog bogatuna se udaje Mašina i Vladina mlađa kći Lucija koja je u iznimno dojmljivom tumačenju Luce Anić pokazala kako je jedina u obitelji prihvatila novo vrijeme u kojem korupcija i beskrupuloznost postaju važne pretpostavke za uspjeh u životu, pa se zato niti ne postavlja pitanje o njihovoj etičnosti. No, Luca nije jedina koja se suprotstavlja ocu. I ostale žene u obitelji dopuštaju mu da se povremeno izgalami, ali ga ne shvaćaju ozbiljno, znajući da on (kao i ostali muškarci u komadu) tako prikriva svoju nesposobnost da stvarno utječe na zbivanja oko sebe.
  
  Zato ga žene zaobilaze svaka na svoj način i one usmjeravaju povijest kuće i obitelji, a njihovi različiti pristupi pružaju mogućnost za stvaranje galerije sjajnih glumačkih dometa. Starija kći Alisa se zbog nepremostivih svjetonazorskih razlika prva sukobila s ocem i najvećim dijelom zbog toga otišla živjeti u London, gdje ima uspjeha u znanstvenom radu, a u Zagreb, točnije u kuću i obitelj vratila se nakratko zbog Lucine svadbe. Jadranka Đokić je vrlo upečatljivo oblikuje kao ženu tridesetih godina koja jasno vidi nedostatke prilagođavanja svih osoba kući i obiteljskoj tradiciji, ali i pored snažno izražene buntovnosti ne nalazi pravi način za mijenjanje kolotečine, jer joj postupno nestaje snage te postaje dvojbeno hoće li naći snage da joj se otrgne i vrati u London.
  
  Odnos prema prodaji kuće i mladom tajkunu može se u jednom trenutku učiniti i kao slika propadanja građanskog srednjeg sloja, no i tekst Tene Štivičić i režija Ivice Buljana u svakom trenutku vode brigu o slojevitosti (ponekad i suprotstavljenih) značenja, pa u brzom povratku u 1945. pokazuju odlučnost i odsutnost bilo kakve sentimentalnosti u tadašnjem preuzimanju kuće mlade partizanke (i Mašine majke) Ruže Kralj. Tu je njezina majka Monika Vinter bila služavka dok kao nevjenčana majka nije izbačena na cestu kada je Ruži bilo tek dva dana. Mada Peršić s mnogo žestine tumači tu pobjednicu iz Drugoga svjetskog rata koja dogmatski zastupa stavove nove vlasti, a njena interpretacija posebnu vrijednost zadobiva u trenucima kad se naslute pukotine u njezinoj rigidnosti. Neke razloge tim napuklinama zna i sama Ruža – do stana je došla zahvaljujući generalu kojem je po svoj prilici bila ljubavnicom, a suprug kojeg je spasila dočekao je kraj rata u domobranima. Njega Silvio Vovk igra kao tipičnog slabog muškarca, a takav je bio i čovjek kojeg se ne vidi, ali koji je bitan zato jer je sagradio kuću – odvjetnik Amruš koji je pobjegao da bi izbjegao suđenje za ratne zločine. A da Ruža ima i njegove krvi znaju druge dvije žene koje u prizorima iz 1945. imaju važne uloge. Alma Prica suzdržano, s unutrašnjom snagom osmišava Ružinu majku Moniku Vinter kao ženu potresenu povratkom u kuću koja je već ranije odigrala presudnu ulogu u njezinu životu, brinući se i za budućnost svoje obitelji, ali i za Amruševu kćerku Karolinu koju je tada zavoljela. Karolina, u maestralnom tumačenju Nine Violić, vraća se iz ludnice u koju ju je zatvorio vlastiti otac i shvaća više od ostalih kako se vrijeme promijenilo, te mu se nastoji prilagoditi.
  
  I u 1990. žene vode glavnu riječ, iako su Ruža i Monika umrle, dok Nina Violić briljira potpuno drugačije odlikujući Karolinu kao lucidnu ženu oštrog jezika i preciznih misli koja u svojim devedesetima predstavlja kontinuitet kuće, pa i obitelji kojoj formalno ne pripada. Najstariji punopravni član te obitelji je sedamdesetdvogodišnji Ružin udovac Aleksandar Kralj, sada u vrlo dobrom tumačenju Siniše Popovića koji svojom ispovijedi može ganuti gledatelje više no članove svoje obitelji. Doduše, u sagledavanju prijelomnih događaja i neslaganju u njihovom tumačenju mlađi muškarci su glasniji i žešći. Dragan Despot bržim i odlučnijim kretnjama te načinom govora uvjerljivo prikazuje mlađeg Vladu Kosa kao poštenog čovjeka koji ne mijenja svoja stajališta i koji ne može vjerovati da će se Jugoslavija raspasti, dok Bojan Navojec s puno žara vrlo dobro igra Karla Dolinara, zvanog Švabo (jer radi i dobro zarađuje u Njemačkoj) koji žestoko brani hrvatske interese i s mnogo strasti izjavljuje da se sprema u rat za obranu domovine sve dok ga ne primiri supruga Dunja, Mašina mlađa sestra, s kojom je došao u posjet. Barbara Vicković  u toj ulozi vrlo dobro pokazuje autoritet koji kombinira sa zrelošću mudre i ženstvene supruge, a i Ksenija Marinković kao Maša u srednjim godinama s mnogo više energije i snage vodi i kuću i obitelj; njezina realističnost i prilagodljivost odlučne su u čuvanju kuće i tradicije.
  
  Tena Štivičić je niz vrlo zanimljivih, kompleksnih i ponekad proturječnih likova oživjela majstorskim dijalozima i detaljističkim nijansiranjem njihovih postupaka, uklapajući ih u kroniku kojoj zime 1945., 1990. i 2011. predstavljaju sudbonosne obrate u kojima i kuća i njezini stanovnici definitivno uobličuju slojevitost značenja u kojima se mogu razaznavati realizam u prikazu životnih prekretnica, a i psiholoških motivacija protagonista, te sagledavanje povijesnih, političkih i ideoloških sukoba kroz njihovo djelovanje na pojedince, postavljanje pitanja o sudbini žena u takvim zbivanjima koja potiču muškarci. To rezultira složenom slikom života u ovoj sredini koju efektno uobličuje kuća koja se osipa, ali i dalje ostaje našom sudbinom. Vrhunskom dramaturškom osmišljenošću i životno uvjerljivim, kazališno efektnim dijalozima Tena Štivičić se s Tri zime nedvojbeno uvrstila u sam vrh naše dramske književnosti, a inventivna režija Ivice Buljana i sjajan glumački ansambl na najbolji su način oživjeli to iznimno djelo na pozornici zagrebačkog HNK-a kao vrhunski kazališni doživljaj.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 7. svibnja 2016.
  
  Tena Štivičić
  Tri zime
  redatelj Ivica Buljan
  premijera 30. travnja 2016.
  asistent redatelja Paolo Tišljarić, dramaturginja Mirna Rustemović, scenograf Aleksandar Denić, asistent scenografa Vanja Magić, kostimografkinja Ana Savić Gecan, asistentica kostimografkinje Tea Bašić, skladatelj Mitja Vrhovnik Smrekar, dizajn svjetla SONDA4, oblikovatelj videa i fotografije Toni Soprano, fotografije u boji Mara Bratoš, crno-bijele fotografije Toni Soprano, inspicijent Roko Grbin, šaptačica Višnja Kiš
  izvode:
  2011.
  Ksenija Marinković (Maša Kos, šezdeset i nešto godina), Dragan Despot (Vladimir (Vlado) Kos, njezin muž, oko 70), Jadranka Đokić (Alisa Kos, njihova starija kći, 36), Luca Anić (Lucija Kos, njihova mlađa kći, 31), Barbara Vicković (Dunja Kralj, Mašina sestra, šezdeset i nešto), Mislav Čavajda (Marko Horvat, susjed, 40 godina)
  1990.
  Ksenija Marinković (Maša Kos (45)), Barbara Vicković (Dunja Kralj (udana Dolinar) (42)), Dragan Despot (Vladimir Kos (46)), Bojan Navojec (Švabo (Karlo Dolinar) (43), Dunjin muž), Nina Violić (Karolina Amruš (92)),  Franjo Kuhar (Igor Marević (44), obiteljski prijatelj), Siniša Popović (Aleksandar Kralj (73), Mašin i Dunjin otac)
  1945.
  Mada Peršić (Ruža Kralj (27), Mašina i Dunjina mama), Silvio Vovk (Aleksandar Kralj (30), njezin muž), Alma Prica (Monika Vinter (45), Ružina mama), Nina Violić (Karolina Amruš (47)), Slavko Juraga (Marinko (40), službenik)

Piše: