Svi smo mi Živka

Gostovanje: Srpsko narodno pozorište, Novi Sad: Branislav Nušić, Gospođa ministarka, red. Radoslav Milenković (u Satiričkom kazalištu Kerempuh, Zagreb)

• 
  
  Gospođa ministarka (1929) je ne samo jedno od najuspjelijih djela velikog srpskog komediografa Branislava Nušića nego vjerojatno i najizvođenije posljednjih godina, što pokazuje da je Nušićevo ismijavanje političkih skorojevića podjednako aktualno i u ovim tranzicijskim vremenima kao i prije gotovo devedeset godina kada je tekst napisao, te da su se tek neki detalji i znakovi vremena promijenili. Zato je ovo u nekoliko godina već treće uprizorenje Gospođe ministarke koje je zagrebačka publika mogla vidjeti u istoj kazališnoj dvorani. Počelo je s atraktivnom, naglašeno satiričnom i provokativnom Kerempuhovom predstavom u režiji Olivera Frljića, a potom je na 38. Danima satire Fadila Hadžića Pozorište Boško Buha iz Beograda izvelo Gospođu ministarku u kojoj su i ženske uloge (pa i naslovnu) tumačili muškarci, što je dovelo do urnebesne komedije u kojoj je ipak u drugom planu ostala namjera redateljice Tatjane Mandić Rigonat da glumačkom travestijom potencira prerušavanje današnjih političara.
  
  Novosadska predstava u režiji Radoslava Milenkovića (koji je izabrao i glazbu) je pak najbliža Nušićevim težnjama da (kako je pisao kćerki Margiti Predić) u njegovim tekstovima bude „ismejana ljudska sujeta, lažno dobročinstvo, polutanstvo, štreberstvo, u kojima je namolovana svim bojama naša birokratija i ismejana neobuzdanim smehom naša administracija. Pa ipak taj moj smeh nije gorak, nije žučan, nije otrovan. Ja volim ljude i volim ih baš sa svima njihovim slabostima, i to me eto sprečava da budem nemilostiv.“ Zato je za njega Živka ministarka dobra žena i dobra domaćica koju je uzeo iz provincijskog ambijenta i stavio je (kako piše u Predgovoru za Gospođu ministarku) „naglo, neočekivano i iznenadno, iznad njene normalne linije života. Takav jedan poremećaj na terazijama (vagi, op. ur.) života kadar je učiniti, kod ljudi iz male sredine, da izgube ravnotežu te da ne umeju da se drže na nogama.“ Zato je Lidija Stevanović u svom tumačenju Živke nastojala sačuvati neke tragove te obične žene i nije išla na potpunu karikaturalnost pomahnitale ministarke kao najlakšeg puta za izazivanje nezadrživog smijeha nego na nijansiranu interpretaciju.
  
  Takav pristup je zasigurno potaknuo Radoslav Milenković koji nije samo uspješan i nagrađivan redatelj nego i glumac s nizom značajnih uloga (zanimljivo je da je sredinom osamdesetih nekoliko sezona bio član ansambla zagrebačkog Teatra &TD), pa je očito veliku pozornost posvetio glumačkom oblikovanju likova. Poput Živke, vezanost za prethodnu fazu pomalo učmalog provincijskog života pokazuju i Jovana Mišković kao njezina kći Dara i Jugoslav Krajnov kao nepoćudni zet Čeda, jer gospođa ministarka želi ponovo udati Daru za nekog otmjenijeg čovjeka. Ipak ta privrženost dotadašnjem običnom životu oduzela im je dio komičnog potencijala, pa zato znatno više smijeha izazivaju groteskne epizode, posebice Marko Savković kao sin Raka, tinejdžer koji ne želi prihvatiti nove majčine skorojevićke ambicije, Sanja Ristić Krajnov kao na sve (za dobru plaću) spremna služavka Slovakinja Anka i Milorad Kapor kao nesuđeni mladoženja.
  
  Takvim je odnosima Milenković osnažio svoju koncepciju koja nije išla za osuvremenjivanjem Nušića nego je uspjela pokazati kako Gospođa ministarka situirana u vrijeme u kojem je napisana (a tome uz način glume i izbor glazbe pridonose i kostimografija Jasne Badnjarević i scenografija Danijele Dimitrovske) može i bez vanjskih znakova aktualizacije jasno aludirati na vrijeme u kojem živimo i koje se desetljećima nije bitnije promijenilo. U tom okviru Milenković je više nego što je uobičajeno istaknuo lik beskrupuloznog ujke Vase kojeg, efektno se prilagođavajući svakoj promjeni situacije, vrlo dojmljivo tumači Aleksandar Gajin, nastojeći se prikazati bezazleno dobronamjernim čovjekom koji iza kulisa nastoji sve konce moći držati u svojoj ruci. Međutim u antologijskom prizoru predstave u kojem pod njegovim vodstvom rodbina dolazi od gospođe ministarke zatražiti da se bespogovorno pobrine za njihove privilegije, i Živka i Vasa zapravo se gube u gomili rođaka koje sjajno igraju Milovan Filipović, Gordana Jošić Gajin, Tijana Maksimović, Višnja Obradović, Miroslav Fabri, Gordana Kamenarović, Olivera Stamenković, Maja Nikolić i Dragomir Pešić.
  
  Osim što se radi o fascinantno režiranom i glumljenom prizoru, on pokazuje i da je Milenkovićeva redateljska interpretacija koja bi se mogla – naročito zbog vezanosti za doba u kojem je tekst napisan, doimati konvencionalno, ipak vrlo promišljena i samosvojna interpretacija Nušića kojoj nije najbitnije ismijavanje skorojevića (kako ondašnjih tako i ne bitno različitih današnjih) nego neizravno pokazuje kako takvih skorojevića ne bi ni bilo da ih narod ne prihvaća i da gotovo svaki pojedinac nije spreman preuzeti poziciju gospođe ministarke ili neku drugu funkciju i ponašati se jednako skorojevićki. Upravo to je posebna vrijednost ove uspjele Gospođe ministarke Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada u režiji Radoslava Milenkovića.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 26. travnja 2016.
  

Piše: