Svega toga ima i u našoj guberniji!

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Anton Pavlovič Čehov, Tri sestre, red. Nikola Zavišić

• 
  
  Čehovljeve Tri sestre napisane su davne 1900. godine, u trenutku kada su golemi državni aparat, nesposobna birokracija i mnogobrojno plemstvo doveli Rusiju Čehovljeva vremena u društvenu i gospodarsku hibernaciju. Niti najznakovitija reforma Cara Aleksandra II. 1861. godine, kojom je ukinuo kmetstvo te dao kmetovima vlastelinsku zemlju u zakup, nije uspjela pronaći plodno tlo. Novopečeni seljaci nisu mogli ispoštovati obveze prema državi dok vlastelini nisu mogli voditi svoja imanja bez kmetova, što je uzrokovalo rušenje sustava. Istovremeno, u Rusiji jača mladi društveni sloj – građani, koji su društvenu i ekonomsku moć stjecali radom i obrazovanjem te preuzimali vlastelinstva koja su dotad bila rezervirana isključivo za plemstvo. U vrtlogu izbrisanih društvenih statusa i srušenih granica svi su bili podjednako izgubljeni – i plemstvo i seljaci i građani. Vrteći se kružno u svojim privatnim sferama nisu se mogli riješiti stečenih navika pa je osiromašeno plemstvo ignoriralo svoju novonastalu situaciju, seljaci se nisu snalazili u samostalnoj ulozi, a građanstvo je pokušavalo pronaći ulaznicu u aristokratske krugove novcem i oponašanjem.
  
  Olga (Tatjana Bertok Zupković), Maša (Sandra Lončarić Tankosić) i Irina (Lidija Kraljić Zavišić) tri su sestre koje su zbog očeva premještaja prije jedanaest godina bile prisiljene preseliti iz velebne Moskve u daleku guberniju (provinciju) i nikada se s time nisu pomirile. Cjelokupno njihovo bivanje temelji se na planiranju povratka u Moskvu, koji im nikako ne uspijeva jer se njihovo djelovanje temelji ili na pukoj verbalizaciji želja ili na djelovanju drugih – poput nade koju polažu u brata Andreja Prozorova (Miroslav Čabraja) koji treba postati sveučilišni profesor u Moskvi, međutim ne uspijeva u tome, nego se naizgled zadovoljava položajem u provinciji oženivši građanku Nataliju Ivanovnu (Ivana Gudelj). Tračak nade donosi im dolazak moskovskog zapovjednika jedinice Veršinina (Ivan Ćaćić) s kojim Maša ulazi u vezu, ali niti to ne uspijeva jer je oženjen, a poslije dobije i novi premještaj. Usprkos promjeni mjesta, statusa, financijskog stanja, društva i vremena, njih tri, poput svih ostalih likova – starog vojnog liječnika Čebutikina (Davor Panić), nastavnika Kuligina (Aleksandar Bogdanović), baruna Tusenbacha (Aljoša Čepl), kapetana Saljonija (Vjekoslav Janković), potporučnika Fedotika (Mario Rade), potporučnika Rodea (Antonio Jakupčević) i dadilje Anfise (Rada Mrkšić) – tvrdoglavo ne pristaju na promjene, nego nastavljaju živjeti u vlastitom svojevrsnom vakuumu ispunjenom depresijom i melankolijom, uvjetovanima pukom pasivnošću.
  
  Čehov, po zanimanju liječnik, čija je profesionalna deformacija bila odmak od emotivnog i subjektivnog te stalno stremljenje liječenju, tvrdio je da je smijeh glavni lijek čovječanstva te da kroz njega i publika može ostvariti objektivnost i odmak koji posjeduju iscjeliteljsku funkciju. Prikazujući tako likove koji su se izolirali i odbijali sveprisutnu promjenjivost života, Čehov ih je želio izložiti društvenoj poruzi definirajući svoja djela kao komedije. Upravo iz te temeljne Čehovljeve vizure redatelj i dramaturg predstave Nikola Zavišić postavio je osječke Tri sestre, ne umanjujući važnost komike i ne štrihajući komične dijelove, poštujući gotovo u potpunosti izvornik (nema lika Feraponta, čije je radnje preuzela Rada Mrkšić, ali je to zanemarivo). Postojeću upisanu komiku Zavišić je podigao na malo višu razinu od originala kroz fizičku komiku i gegove i to funkcionira, vrlo je rubno (na trenutke su neki od interpreta u velikoj opasnosti da skliznu u likove viđene u Nušićevom Sumnjivom licu), ali uspio je u suradnji s ansamblom ne pretjerati, iako ponekad neke bitne replike ostanu izgubljene u trenutku smijeha. Ponajbolji primjer komike je ostvaren u sceni u kojoj se Andrej u nemogućnosti komunikacije sa sestrama sam na sceni obraća kauču na kojem su do maloprije sjedile.
  
  Takvih je trenutaka trebalo biti više – da životni humor, istovremeno komičan i tragičan, proizlazi iz psihološke motivacije likova uvjetovane okolnostima i odnosima s drugima; tada bi to bilo vrhunsko režijsko ostvarenje. Uspješnosti prenošenja Čehovljeva svijeta i atmosfere pridonijeli su i autentični kostimi Maje Mirković, scenografija Irene Kraljić u kojoj su se koristili vizualni elementi autentične Rusije, kabukija i kubizma, uporaba svjetla (oblikovatelj svjetla Nikola Zavišić) kao alata za naglašavanje planova, gotovo kontinuirano prisutna glazba i zvučni efekti (oblikovatelj zvuka Willem Miličević) poput otkucavanja sata kojima se i Čehov koristio da podcrta atmosferu i/ili usmjeri pažnju i da znak za poseban ambijent ili situaciju te jednostavna, ali precizna i razrađena koreografija (scenski pokret osmislila je Maja Huber). Osobno mi se ne sviđa što je Andrej na samom početku predstavljen kao luda koja se diči svojim znanjem engleskog jezika, što je pomalo nesuvislo jer je obrazovan, vlada stranim jezicima, glazbeno školovan i zasigurno nije luda. Osim toga, imam problem i sa sitnim zahvatima u lik Maše koja nosi hlače kako bi naglasila svoju buntovnost(!?) i to je u redu, ali to da se ona penje na stol i vodi pjesmu s vojnicima nikako se ne uklapa u njezin lik, dramaturški je nelogično i upotrijebljeno kao puki efekt za privlačenje pažnje na završetku scena. Kako je scena podijeljena na dva plana (iza se nalazi blagovaonica), kod nekih scena se koriste bubice, a kod nekih ne, što također narušava sklad.
  
  Osječki ansambl se ponovo dokazao kao vrsna skupina različitih glumaca i glumica koji svojim različitostima tvore homogenu skupinu koja se bez problema hvata ukoštac i s najvećim djelima dramske književnosti. Sandra Lončarić Tankosić, Tatjana Bertok Zupković, Lidija Kraljić Zavišić, Damir Panić, Miroslav Čabraja, Ivan Ćaćić i Rada Mrkšić posao su odradili na zavidnoj razini svaki ponaosob, bruseći uloge do savršenstva. Nema se tu čemu prigovoriti – jasna i čista dikcija, glas, gesta, mimika, govorne i fizičke radnje sve su na mjestu, precizne, logične i pravovremene, gradile su život likova pred očima publike. U načelnoj glumačkoj izvrsnosti izdvojio bih pojedine bravure poput spomenute scene Miroslava Čabraje u kojoj komunicira sa sestrama koje nisu prisutne. To je bio pravi Čehovljev trenutak, istovremeno komičan i životno tragičan, a Čabraja ga je odigrao s bolnom uvjerljivošću. Na jednakom tragu bio je i Davor Panić koji me do suza nasmijao, a onda sablaznio jačinom emocije i ozbiljnosti koju je prenio u sceni kada Čebutikin pijan iskreno progovara o lažnim maskama koje navlačimo pred drugim ljudima. Ivan Ćaćić je također demonstrirao zavidno umijeće, s posebnim naglaskom na dvije scene: prva kada dolazi u salon Prozorovih i samim svojim fizičkim prisustvom dominira svim likovima u sobi, a druga kada se dolazi oprostiti s Mašom koja nije prisutna. Žureći se da krene na putovanje, od jakog i dominantnog vojnika pretvara se u zaljubljenog i ranjivog muškarca koji iznova traži izgovore da se vrati nazad ne bi li ipak slučajno sreo Mašu.
  
  Lidija Kraljić Zavišić izvrsno se snašla u ulozi mlade Irine u čemu joj je zasigurno pomogao i njezin prirodni habitus, a posebna je bila scena kada je čula za smrt baruna Tusenbacha, u kojoj bez riječi s njezina lica čitamo ogromnu bol. Šteta samo da Aljoša Čepl (koji je u prvom činu bio korektan u ulozi šaljivdžije) i ona nisu uspjeli ostvariti nikakvu scensku kemiju u najljepšoj sceni – trenutku kada on pred odlazak u dvoboj traži od nje da mu izjavi ljubav – koja je nažalost u potpunosti propala; sve se svelo na puko izgovaranje replika bez emocija. Uloga Natalije evidentno je odgovarala Ivani Gudelj pa bih se usudio reći da joj je ovo ponajbolje glumačko ostvarenje otkad je u ansamblu; bila je sigurna i uvjerljiva u scenskim radnjama i kontrolirala naglasak s kojim je inače imala poteškoća. Rada Mrkšić je kao i uvijek pažnju plijenila svojim fizičkim transformacijama i scenskim šarmom, kao i Aleksandar Bogdanović (koji je vješto nijansirao između lažne maske sigurnosti i pravog ranjivog lica), a Vjekoslav Janković uvjerljivo je interpretirao šaljivdžiju Saljonija koji se postupno transformira u zajedljivog, ljubomornog i osvetoljubljivog muškarca. Antonio Jakupčević i Mario Rade su svojim manjim ulogama pridonijeli scenskoj igri s partnerima i podjednako sudjelovali u uspjehu cjeline.
  
  Tri sestre osječkog HNK-a još su jedna uspješna predstava koja je ponovo dokazala snagu ansambla i sposobnost osječke kazališne ustanove da se uhvati ukoštac s bilo kojim djelom svjetske dramske literature. Čehovljeve Tri sestre savršeno odgovaraju današnjoj situaciji u cijeloj Hrvatskoj, a pogotovo u Osijeku, u kojem brojni građani uzvikuju: „U Dublin, u Dublin!“, a ostali pasivno promatraju događanja oko sebe. Čehov je to izvrsno opisao u liku Andreja Prozorova: „Naš grad postoji već dvije stotine godina, u njemu živi sto tisuća stanovnika... Samo jedu, piju, spavaju, zatim umiru... rađaju se drugi, koji također samo jedu, piju, spavaju i, da ne otupe u dosadi, bave se različitim spletkama“ – pa neka nam ova predstava posluži kao upozorenje da su sve te Moskve u koje bježimo ili za kojima verbalno čeznemo, ograničenja u našim glavama koja ćemo prevladati djelovanjem, aktivnošću i spoznajom o pravim vrijednostima i sreći koje zasigurno možemo naći i u našoj maloj guberniji.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 9. travnja 2016.
  
  Anton Pavlovič Čehov
  Tri sestre
  redatelj Nikola Zavišić
  premijera 8. travnja 2016.
  scenografkinja Irena Kraljić, kostimografkinja Maja Mirković, oblikovanje zvuka i skladatelj Willem Miličević, scenski pokret Maja Huber, inspicijent Eduard Srčnik
  izvode: Tatjana Bertok Zupković (Olga), Sandra Lončarić Tankosić (Maša), Lidija Kraljić Zavišić (Irina), Miroslav Čabraja (Andrej), Ivana Gudelj (Natalija Ivanova), Aleksandar Bogdanović (Kuligin, Fjodor Iljič), Ivan Ćaćić (Aleksandar Ignatjević), Aljoša Čepl (Nikolaj Lavovič), Vjekoslav Janković (Vasilij Vasiljević), Davor Panić (Ivan Romanović), Mario Rade (Aleksej Petrovič), Antonio Jakupčević (Vladimir Karlović), Radoslava Mrkšić (Anfisa)

Piše: